Mjesto: Homestad, Pensilvanija. Vrijeme: jul, 1892. godine. Događaj: Štrajk metalskih radnika u čeličani vlasnika Endrjua Karnegija. Počinju hapšenja. Stotine muškaraca i žena se bore za svoje pravo na štrajk, za formiranje sindikata, za četrdesetosatnu radnu nedjelju. Radnici stupaju u štrajk 25. juna. Dvije nedjelje kasnije, u sred noći, 300 Pinkertonovih agenata kreću ka Homestadu. Naoružani radnici čekaju na obali rijeke. U zoru, počinje obračun. Dvanaest sati kasnije tri Pinkertonova agenta i sedam radnika ostaju da leže mrtvi.
Kada su Ema Goldman i Aleksandar Berkman pročitali u novinama izjavu Henrija C. Frika da bi prije ubio svakog štrajkača nego što bi udovoljio njihovim zahtjevima, odluka je pala! Prva žrtva kojom će započeti revolucija biće Henri C. Frik, bezobzirni poslovni partner Endrjua Karnegija! Ema se uvije divila mučenicima sa Hajmarketa, uvijek je mislila da je mučeništvo način kojima bi se ljudima objasnila neophodnost stupanja u akciju radi ostvarivanja pravde. Po njihovoj zamisli, jedan nasilni čin, mogao bi da podigne narod protiv države.
Zadatak Eme Goldman je bio da nabavi novac za pištolj i da kasnije Berkmanov čin objasni svijetu. Berkman je određen da puca, da bude mučenik i žrtvuje život za ideju. (Ema je čak pomislila da se prostituiše da bi nabavila novac ali ga je ipak pozajmila).
Berkman je rekao: Ovim ćemo pokazati da se na nasilje mora odgovoriti nasiljem. Bio sam zapanjen njihovom retorikom. Kao da su živjeli u nekoj drugoj stvarnosti! Kao da su, odjednom, poludjeli! Ili su, pomislio sam, to oduvijek bili. Jer misliti da takav jedan čin, kao što je ubistvo industrijalca može pokrenuti revoluciju u SAD-u, šta je nego ludilo.
Berkman je kao prvo oružje izabrao bombu, ali je odustao kada je prilikom probe bacio i nije eksplodirala. Tako je krenuo, naoružan revolverom, ispratili smo ga u sigurnu smrt. Bili smo svjesni da, ako uspije da ubije Frika, malo je vjerovatno da će se izvući živ. Ema nije mogla da spava, govorila da je i ona morala da pođe, ali da je Berkman spriječio. Neko mora da objasni svijetu moj postupak – rekao je Berkman.
Pretvarajući se da je agent štrajkbrekera, Berkman je ušao u Frikovu kancelariju i pucao u njega tri puta. Jedan metak pogađa Frika u rame! Berkman ga napada nožem, ali tada u kancelariju upada policija, sam Frik podiže ruku i zaustavlja zamjenika šerifa da puca u Berkmana. Mislim da neću umrijeti – kaže Frik – ali bez obzira, umro ili ne, Kompanija će nastaviti svoju politiku i pobijediti!
Kakav fijasko!
Ema i ja sjedimo i čekamo vijest o Berkmanovoj smrti. A dočekujemo vijesti da je suludi anarhista tri puta pucao na industrijalca Frika, iz neposredne blizine, i nije ga ubio! Voljeni Saša je bio u zatvoru, Frik u bolnici. Možda je Emi bilo milo što se Berkman izvukao. Osuđen je na 22 godine zatvora, izašao je nakon 14. Da, četrnaest godina u zatvoru, od toga godinu i više u samici. Ema Goldman je bila uz njega. Ona ga je čekala kad je izašao. Uvijek, za njega, prisutna.
„Ema i Saša i njihovi prijatelji žive u virtuelnoj realnosti. Postoji element ludosti i budalaštine u namjeri da se riješe problemi države tako što će se otići u Pensilvaniju i ubiti neki industrijalac. I oni vjeruju da će ubistvom Frika izazvati revoluciju. Njima je potreban prevodilac, da im kaže nešto o kulturi ove zemlje. U svom sljepilu nijesu vidjeli da je drugačiji život u Carskoj Rusiji i u Sjedinjenim Državama“ – kazao je jedan od radničkih vođa, distancirajući se od njihovog načina rješavanja problema.
Ni sjajna govornica kao što je bila Ema Goldman nije mogla svijetu objasniti pokušaj ubistva Henrija Frika. Malo ljudi je razumjelo njihove motive, mnoge radničke organizacije su sa njom prekinule kontakte. Nanijeli su veliki udarac radničkoj zajednici koju je vlast sada označavala kao terorističku i rušilačku. Strah od anarhista odjeknuo je u američkoj javnosti.
Radnici su željeli bolje uslove rada, zaštitu na radu, sindikate. Oni su željeli Ameriku koja je prema njima fer. Ema Goldman i Aleksandar Berkman su željeli drugačiju Ameriku. Drugačiji svijet.
Ema je bila uhapšena ali i brzo oslobođena zbog nedostatka dokaza. Štampa je prvi put nazvala Crvena Ema. Čitajući šta su tada novine pisale o njoj, čovjek bi pomislio da se ne radi o ženi koja se bori za pravdu i slobodu, već o demonu koji propagira nasilje i divlju seksualnost.
(Nastaviće se)
