U boljševičkoj Rusiji nije bilo mjesta za Emu Goldman – rekla mi je nekoliko godina kasnije, u Francuskoj. U Rusiji nije bilo mjesta ni za Aleksandra Berkmana. Kada sam dobio prva pisma od nje, kada sam je prvi put nakon Rusije vidio, kada mi je ispričala šta je sve doživjela, nijesam želio da vjerujem da postoji nešto što se zove boljševički teror. Došli smo da svijetu kažemo šta se stvarno događa u Rusiji, govorila je na predavanjima širom Evrope Ema Goldman. Komunisti su ustajali i napuštali skupove. Ema je govorila o svojim greškama, i o greškama komunizma. Sa jasnim pogledom je vidjela da su sva njena nadanja i sva očekivanja pala u vodu. Ema je opet krenula na put.
U svojoj knjizi Moje razočaranje u Rusiju, objavljeno 1923. godine, Ema Goldman upravo piše o tome kako je boljševička partijska država srušila revoluciju. Mnogi američki i evropski ljevičari nijesu shvatili, ili nijesu željeli da shvate Emine kritike. Ema je u egzilu napisala i autobiografiju Živeći svoj život, na preko hiljadu strana. Autobiografija je objavljena 1931. godine.
Berkman se nastanio u Francuskoj, a Ema u Engleskoj, gdje je živjela teško, izdržavajući se pisanjem i držanjem predavanja. I tamo je ljevica ignorisala i mrzjela jer je napadala boljševički režim u Rusiji. Došla su teška vremena za Emu Goldman i Aleksandra Berkmana. Oni protiv kojih su se borili cijelog života sada su likovali, pokazivali prstom, govorili, eto, kada su njih dvoje, anarhisti i neprijatelji države, razočarani u revoluciju i Rusiju, zar nijesmo bili u pravu? A saborci i prijatelji, bili su oštri – napali su ih da su izdali svetu ideju Revolucije.
Ema se preselila u London 1924. godine. U Londonu je bila usamljena, nervirala se zbog engleske rezervisanosti. I možete li samo zamisliti, udala se, tamo, u Engleskoj, za izvjesnog rudara iz Velsa, Džejmsa Koltona! Ah, kakvo sam joj pismo poslao, o tome kako je nekada davno postojala žena pod imenom Ema Goldman koja je imala sasvim drugačije i posebno mišljenje o braku i zajedničkom životu. Naravno, udala se samo zbog engleskog državljanstva i papira, ali ipak…Mislila je da će sa britanskim državljanstvom američke vlasti lakše da dozvole njen povratak. Inače, Ema je više puta pokušavala, dok se selila od jedne do druge evropske zemlje, da dobije dozvolu Vašingtona i da se vrati u SAD. Vjerovala je da će u Sjedinjenim Državama njeno političko djelovanje biti efektnije. Ruzveltova administracija je prvi i jedini put pozitivno odgovorila na njen zahtjev dopuštajući da održi seriju predavanja po Americi. Dobila je dozvolu na samo 90 dana. Družili smo se tih devedeset dana 1934. godine, i putovali, kao nekad, po Americi. Zajedno sa nama, putovali su i agenti FBI-a. Huver je nije zaboravio. Bilo je predviđeno da govori o literaturi i drami. I govorila je – o drami svjetske istorije, fašizmu, staljinizmu, Hitleru…Njen povratak u Njujork zabilježile su na naslovnim stranama sve veće novine.
Tada sam shvatio koliko je za Emu egzil bio teška kazna. I kada smo je ispratili do kanadske granice, okrenula se. Gledala je nas, svoje drugove, i Ameriku, koju je opet, ovaj put zauvijek, ostavljala.
Suze su se slivale niz njene obraze.
(nastaviće se)
