III
U predvečerje, naslonjen na prozor,
I znajući, po slutnji samo, da ispred mene polja postoje,
Čitam dok me oči ne zabole
Knjigu Sezarija Verdea.
Kako ga samo žalim! On je bio seljak
Koji je zarobljen u slobodi hodao gradom.
Ali način na koji je gledao u zgrade,
I način na koji je opažao ulice.
I način na koji je poimao stvari,
Svojstven je onome ko gleda drveće,
Onome ko obara oči dok putem ide
I obraća pažnju na cveće u poljima.
Zato je on nosio u sebi onu veliku tugu
Koju nikad nije priznao otvoreno,
Ali je išao gradom kao što se tumara poljima
I tužan kao što je tužno čuvati suvo cveće po knjigama
I držati biljke po ćupovima.
Alberto Kaeiro (Fernando Pesoa)
