La flor de mi secreto, igrani, drama, Španjolska, Francuska, 1995
REŽIJA: Pedro Almodóvar
ULOGE:
Marisa Paredes (Leo Macías),
Juan Echanove (Ángel),
Carme Elias (Betty),
Rossy de Palma (Rosa),
Chus Lampreave (Leina majka)
SCENARIJ:
Pedro Almodóvar
FOTOGRAFIJA:
Affonso Beato,
Alfredo Mayo
GLAZBA:
Alberto Iglesias
MONTAŽA:
José Salcedo
SADRŽAJ:
Sredovječna Leocadia ´Leo´ Macías autorica je ljubavnih romana koja svoja trivijalna djela piše pod pseudonimom Amanda Gris. No za razliku od idiličnih romantičnih priča koje piše, njezin ljubavni život je prilično problematičan, pa kad joj se počne raspadati brak s vojnim časnikom Pacom, raspoređenom najprije u Bruxellesu a potom u Bosni i Hercegovini, Leo će zapasti u očaj, posegnuti za čašicom i izgubiti dar za pisanje kičastih ljubavnih zapleta. Nesposobna prihvatiti da je njezinu braku s Pacom došao kraj, Leo će se naći u emotivnoj i kreativnoj blokadi iz kojih će izlaz i makar zrnce utjehe pokušati pronaći u društvu svoje majke i sestre Rose. No one su toliko zauzete međusobnim svađama i sukobima da Leinu tjeskobu neće ni primijetiti, a ništa bolje Leo neće proći ni kad se za pomoć obrati najboljoj prijateljici Betty, psihologinji za koju ne zna da je u tajnoj vezi s Pacom. Jedinu svijetlu točku u životu Leo će pronaći u novom prijatelju Ángelu, uredniku kulturne rubrike u dnevnim novinama El Pais, koji će upravo njoj dati zadatak da napiše žestoku kritiku romana Amande Gris.
Drama za glavnu ulogu u kojoj je sjajna Marisa Paredes (Život je lijep, Sve o mojoj majci, Đavolja kralježnica) 1996. godine nagrađena kao najbolja glumica na festivalu u Karlovym Varyma, te koja je iste godine nominirana za najprestižniju španjolsku filmsku nagradu Goya u sedam kategorija, uključujući one za najboljeg redatelja te glavnu i dvije sporedne ženske uloge, ostvarenje je kojim je scenarist i redatelj Pedro Almodóvar u dobroj mjeri zbunio i kritiku i publiku. Dotad znan kao autor pomaknutih i zabavnih filmskih igrarija obilježenih prenaglašenom emotivnošću, camp estetikom, jarkim koloritom te galerijama slikovitih likova i njihovih osebujnih međuodnosa, Almodóvar je u ovom filmu napravio razmjerno značajan zaokret i realizirao djelo u kojem ozbiljni tonovi dominiraju nad onima humornima. Premda mu je u vrijeme premijere filma dio kritike to i zamjerio, autor je i kasnijim naslovima kakvi su Pričaj s njom i Loš odgoj potvrdio da je krenuo ispravnim putom. Sjajno režiran i izuzetno raspoloženo glumljen Cvijet moje tajne je izrazitije melodramsko djelo u kojem je kritika, kao i u također tijekom 90-ih snimljenim filmovima Visoke potpetice i Živo meso, i zbog citatnosti te elemenata intertekstalnosti autorove izraženije film(ofil)ske uzore pronašla u Reineru Werneru Fassbinderu i Douglasu Sirku.
BOJA, 103′
