9. Jul 2009. godine
19:00
Gundadalur, Tórshavn
Referee: Mario Vlk (Slovakia)
B36 Torshawn(Farska ostrva) – Olimpi Rustavi (Gruzija)
0 2
Temwanjera20′,55′
Magnus Holmberg se gledao u ogledalu nekih tri, četiri minuta a onda opalio sebi jak šamar.
– Glupane – rekao je Magnus Holmberg sebi.
Onda je zviznuo sebi još jedan šamar, jači, pa još jedan i opet jači.
– Glupi, glupi, najgluplji – prosiktao je.
Začulo se zvono na vratima. Magnus Holmberg je gledao svoje crveno lice u ogledalu.
Znao je ko zvoni. Znao je da ga je prijavila, i da je potpuno u pravu. Magnus Holmberg je izašao iz kupatila ali nije otišao u hodnik da otvori vrata. Otvorio je prozor i izašao kroz njega u dvorište, preskočio je ogradu i uputio se ka Tinganesu. Glupane – rekao je sebi još jednom i obrisao suze. Išao je kod doktora, u savjetovalište, sve pokušavao, ali uzalud. Njegova ljubomora je bila užasna i on je to dobro znao. Kada ona izađe do prodavnice, njemu padaju na pamet nevjerovatne stvari – šta sve može da se desi samo na putu do prodavnice, a tek tamo. I kada se ne vrati odmah pita je gdje je bila, šta je radila, sa kim je pričala. Provjeravao joj je svake noći poruke na mobilnom, mejlove, izvrtao džepove, u najobičnijim stvarima tražio znake prevare. Sve su žene kurve – pročitao je na jednom sajtu i složio se. Ali ako su sve kurve, zašto onda samo ona ne bi bila. Sinoć je poludio jer mu je rekla da se jebe svuda okolo i sa poštarom i sa igračima fudbalskog kluba.
Magnus Holmberg je lutao ulicama Torshavna i sasvim slučajno stigao do stadiona. Kupio je kartu i ušao. Gledao je fudbalere domaćeg tima, pamtio im lica i njegova fantazija je toliko raširila krila, da je sve ostalo palo u sijenku.
Lena Andersen je slušala svog menadžera koji je govorio– ćao, vidimo se i opet ćao vidimo se, i ljudi su dolazili i odlazili, i došla je i djevojka koja će joj moguće, biti asistent u narednom, vrlo teškom i zahtjevnom periodu, a Lenu Anderson je boljela glava i nije je dobro slušala, a menadžer je govorio da su se dogovorili sa sponzorima festivala da svi pođu na utakmicu, da je to marketinški dobro i da moraju da požure sa izborom jer će utakmica uskoro početi.
Odseliću se odavde – mislila je Lena Anderson. Odseliću se sa ovih ostrva, otići ću u Australiju, najbolje da budem što dalje odavde, jer sve je isto, sve je isto, potpuno isto. I tješila se Lena Anderson da će, ako bi otišla negdje daleko, na Novi Zeland čak, nešto biti drugačije, tješila se, a znala da neće. Jer problem koji je ona imala na ostrvima, neće nestati u Australiji. Niti na Novom Zelandu.
Još jedna djevojka je sjela preko puta nje, i dok joj je menadžer šaputao podatke, ime, prezime, odakle je, gdje je prije radila, Lena Anderson je znala, tako sigurno znala, da joj nigdje neće biti bolje i da problem nije u ostrvima nego u njoj samoj, čak ni u njoj, nego naprosto u ustrojstvu svijeta i života, besmislenog po svim osnovama. Leni Anderson je toliko sve bilo besmisleno da nije mogla da vjeruje.
Desilo se odjednom, prije tri dana, dok je gledala staricu kako ne može da baci flašu u kontejner, gledala je kroz prozor kafića i vidjela ljude kako prolaze i ženu kako se izdiže na prste sa flašom u ruci, i shvatila koliko je besmislena cijela trka za slavom i novcem kada su nemoć i smrt na pedalj od nas, svaki dašak vjetra, svaki pao list, svaka odbjegla srna, može da znači kraj, zauvijek, ne ostaje ništa, ni jedna trešnja čak, niko, i, ništa.
– Potreban si mi – rekla je Katrin Heinesen iako joj je drugarica rekla da tako muškarcu nikada ne govori.
– Potreban si mi – rekla mu je i pomilovala ga po licu. Ne znam šta bih radila da nema tebe.
Ustao je i otišao u kuhinju.
– Hoćeš li čaj? – pitao je.
Katrin Heinesen je lagala toliko često i toliko puta bez ikakve potrebe, da se plašila ponekad i da progovori. Nikom nije smjela da se povjeri. I sve je još bilo i podnošljivo dok se nije zaljubila. Tada je postalo strašno, za nju, strašno. I njega je lagala iako nije imala nikakvog razloga. Lagala ga je pa poslije sjedjela kući uplakana i jela kokice i gledala televiziju neki kviz ili reality show, plakala i jela kokice i gledala sranja na Tv-u. Nije znala kako da prestane da laže.
I tog dana ga je lagala da je bila kod prijateljice tog jutra, a bila je kod kuće, i da su spremale neki test za kurs kreativnog pisanja, a na taj kurs uopšte nije išla, i lagala ga je da voli fudbal i da je mnoge utakmice gledala, a bila je samo na jednoj i tada joj je sve to bilo bezveze, nije znala za koga da navija nakon poluvremena, i lagala ga je tog jutra, a on joj je sve vjerovao, i radovao se što idu zajedno na utakmicu a njoj se uopšte nije išlo.
Kada mu je najvažniji događaj toga dana ispričala – da je u kafeu srela poznatu pjevačicu i da je moguće da joj postane lična asistentkinja jer su ona i njena majka stare prijateljice, on je podigao glavu sa stola.
– Ne mogu da vjerujem. Njena asistentkinja? Ti?
– Stvarno ti kažem – rekla je Katrin Heinesen.
– Ma sigurno lažeš. Lažeš li? – nasmijao se njen momak, prišao joj zagrlio je, pogledao pravo u oči i, više utvrdio nego što je pitao:
– Sigurno lažeš.
Ja ne znam ko je u pravu, ne znam šta znači čuvena rečenica – sve su žene kurve, ne znam da li išta ostaje, ili ni trešnja ni Tao, niko i ništa, ne znam uopšte šta je laž, svaka jebena rečenica koju izgovorimo, osmjeh političara, beba koja traži sisu, apsolutno ne znam ništa sem jedne jedine stvari – da će dok traje utakmica na stadionu troje ljudi biti označeno, dvije žene i jedan muškarac, da ću ih odmah prepoznati, njihovo svjetlo, da ćemo izaći zajedno nakon utakmice, nas četvoro i otići do obale, da ćemo gledati pučinu, neko će baciti kamenčić u vodu, neko se nasmijati, neko pogledati galeba kako se izvija iznad mora.Njih sam odabrao i pratiću ih i dalje, Novi Zeland, Australija, ako treba i do onog ostrva u Pacifiku što polako nestaje, a stanovnici ne mogu ništa da urade, samo gledaju vodu, kako raste, pratiću ih i biti sa njima u najvažnijem trenutku, da ispratim poslednju riječ i poslednji dah, da im sklopim oči i poželim dobar put.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
