Anatomija Fenomena

Anarhija je moguća (12) Ko će rješavati sporove? [Tema: Anarhizam]

consumer-activism

Piše: Peter Gelderloos

Ko će rješavati sporove?

Anarhističke metode rješavanja sporova otvaraju mnogo širi spektar opcija od onih koje su na raspolaganju u kapitalističkom i državnom sistemu. Nedržavna društva su kroz povijest razvila brojne metode za rješavanje sporova, metode koje teže kompromisu, omogućuju pomirenje, a moć zadržavaju u rukama sukobljenih i njihove zajednice.

Nubijci su sjedilačko poljoprivredno društvo u Egiptu. Tradicionalno su bili nedržavni, a čak i prema novijim prikazima smatraju da je iznimno nemoralno uvoditi vladu u rješavanje sporova. Suprotno individualističkim i legalističkim načinima gledanja na sporove u autoritarnim društvima, norma u nubijskoj kulturi je promatranje problema jednog kao problema sviju; kad dođe do spora, stranci, prijatelji, rođaci i ostali posreduju kako bi pomogli zavađenima pronaći rješenje koje je svima zadovoljavajuće. Prema antropologu Robertu Fernei, nubijska kultura svađe među članovima rodovskih skupina smatra opasnima, jer prijete društvenoj mreži podrške o kojoj svi ovise.

Tu kulturu suradnje i zajedničke odgovornosti podržavaju i ekonomska i društvena struktura. Među Nubijcima stvari poput vodenica, stoke i palminih stabala tradicionalno su u zajedničkom vlasništvu, pa su u svakodnevnom zadatku prehranjivanja ljudi uronjeni u suradničke društvene spone koje poučavaju solidarnosti i važnosti međusobnog slaganja. Uz to, rodovske grupe (nogovi) koje čine nubijsko društvo isprepletene su, a ne atomizirane kao izolirane nuklearne obitelji zapadnog društva: “To znači da se nečiji nogovi preklapaju i obuhvaćaju raznoliko, raspršeno članstvo. To je veoma bitna stavka zbog koje se nubijska zajednica ne razdvaja olako u suprotstavljene frakcije.” Većinu sporova brzo rješava rođak u trećem koljenu. Veći sporovi koji upleću više ljudi rješavaju se na obiteljskim vijećima sa svim članovima noga, uključujući žene i djecu. Vijećem predsjeda stariji rođak, ali cilj je postizanje konsenzusa i pomirenje sukobljenih.

Hopi su primjer društva koje se odreklo svađanja i razvilo rituale za razvijanje mirnijeg uređenja. U hopskim selima i dalje postoje neslaganja, ali konflikt nadilaze kroz suradnju u ritualima, a s ljudima koji su oholi i dominantni koriste sram i mehanizme uravnotežavanja. Kad sukobi eskaliraju, za ruganje uključenima koriste ritualne klaunovske skečeve u kachina plesovima. Slika klaunova i plesovi koji se koriste za rješavanje sukoba pružaju bolan tračak humora i umjetnosti kao načina za reagiranje na zajedničke probleme. Postoji čitav svijet mogućnosti koje su zanimljivije od općih skupština ili procesa medijacije! Rješavanje konflikata kroz umjetnost ohrabruje nove načine gledanja na probleme i uklanja mogućnost trajnih medijatora ili prisvajanja moći od strane facilitatora sastanaka kroz monopoliziranje uloge arbitra.

Nalaženje na ulicama

Političari i tehnokrati očito nisu sposobni donositi odgovorne odluke za milijune ljudi. Dovoljno su naučili iz svojih mnogih prijašnjih pogrešaka da se vlade obično ne urušavaju pod težinom vlastite nekompetentnosti, ali ipak nisu stvorili najbolji od mogućih svjetova. Ako oni mogu održavati svoje apsurdne birokracije, nije ludo misliti da mi možemo organizirati svoje zajednice barem jednako dobro koliko i sebe. Hipoteza autoritarnog društva da velika, raznolika populacija treba specijalizirane institucije da kontroliraju donošenje odluka, može se višestruko pobiti. Brazilski MST dokaz je da u golemoj skupini ljudi većina moći za donošenje odluka može ostati na najnižoj razini, s pojedinim zajednicama koje se brinu za vlastite potrebe. Ljudi Oaxace pokazali su da se čitavo moderno društvo može organizirati koristeći narodne skupštine i koordinirati otpor protiv konstantnih napada policije i paravojski. Anarhistički infoshopovi i izraelski kibuci pokazuju da skupine koje obavljaju složene radnje i moraju plaćati najamninu ili ispuniti rokove za proizvodnju dok ostvaruju društvene i kulturalne ciljeve (ciljeve koje kapitalistička poduzeća nikad ni ne pokušavaju ostvariti), mogu na vrijeme donositi odluke i pridržavati ih se bez klase provoditelja odluka. Nueri pokazuju da horizontalno donošenje odluka može uspijevati generacijama, čak i nakon kolonizacije, i da sa zajedničkom kulturom restorativnog rješavanja konflikata ne postoji potreba za specijaliziranom institucijom za rješavanje sukoba.

Većinu ljudske povijesti naša su društva bila egalitarna i samoorganizirana, i nismo izgubili sposobnost donošenja i provođenja odluka koje utječu na naše živote, ili pak zamišljanja boljih oblika organizacije. Kad god ljudi nadiđu otuđenje i udruže se sa svojim susjedima, razvijaju uzbudljive nove načine koordiniranja i donošenja odluka. Kad su se oslobodili od veleposjednika, svećenika i gradonačelnika, neobrazovani i podjarmljeni seljaci Aragona dokazali su se dostojnima zadatku izgradnje ne jednog, nego stotina novih svjetova.

Nove metode donošenja odluka obično su pod utjecajem postojećih institucija i kulturnih vrijednosti. Kad ljudi ponovno preuzmu moć donošenja odluka o nekim dijelovima svojih života, korisno im je zapitati se koje referentne točke i prijašnji primjeri već postoje u njihovoj kulturi, i koje usađene nedostatke će morati nadići. Naprimjer, možda postoji tradicija gradskih sastanaka koja se od simboličkog ukrašavanja prozora može proširiti na pravu samoorganizaciju; s druge strane, ljudi možda potječu iz mačističke kulture, što znači da će morati ponovno učiti kako slušati, raditi kompromise i postavljati pitanja. Alternativno, ako skupina razvije metodu donošenja odluka koja je potpuno originalna i nepoznata njihovom društvu, možda će se suočiti s izazovima u uključivanju novopridošlica i objašnjavanju svoje metode neupućenima – to je ponekad slabost infoshopova u SAD-u, koji koriste dobro promišljen, idealiziran način donošenja odluka, toliko složen da se većini sudionika čini stranim.

Antiautoritarna grupa možda će koristiti konsenzus ili neki oblik većinskog glasanja. Velike skupine glasanje će možda smatrati bržim i učinkovitijim, ali ono može ušutkati manjinu. Možda je diskusija koja se odvija prije odluke najvažniji dio ovih procesa; glasanje ne umanjuje važnost metoda koje svima omogućuju da komuniciraju i dođu do dobrih odluka koje sve uključuju. Mnoga autonomna sela u Oaxaci koristila su glasanje za donošenje odluka i pružila su inspirativan primjer samoorganizacije radikalima koji se inače gnušaju glasanja. Iako struktura skupine sigurno utječe na njenu kulturu i ishode, formalnost glasanja može biti prihvatljivo pomagalo ukoliko su sve prethodne diskusije prožete duhom solidarnosti i suradnje.

U samoorganiziranom društvu neće svi podjednako sudjelovati na sastancima i drugim formalnim stvarima. Tijelom za donošenje odluka s vremenom mogu poćeti dominira određeni ljudi, a sama skupština može postati birokratska institucija koja ima moć prisile. Zato je možda nužno razviti decentralizirane i međusobno nadopunjujuće oblike organizacije i načine donošenja odluka te ostaviti prostora za spontanu organizaciju izvan postojećih struktura. Ukoliko postoji samo jedna struktura u kojoj se donose sve odluke, može se razviti centralizirana kultura koja ne uključuje sve članove društva, pa se iskusni insajderi mogu uspeti na pozicije vodstva i delegitimizirati ljudsku aktivnost van te strukture — i ubrzo imate vladu. Kibuci i APPO primjeri su usporenog razvoja birokracije i specijalizacije.

Ali, ako za različita životna područja postoje višestruke strukture za donošenje odluka, i ako se mogu pojaviti ili nestati ovisno o potrebi, nijedna od njih ne može monopolizirati vlast. U tom slučaju moć će ostati na ulicama, u domovima, u rukama ljudi koji je primjenjuju, na sastancima ljudi koji se okupljaju da bi riješili probleme.

Nastaviće se

Ostavite komentar: