Art

Trijade – Zanatlija i Zid

old_wall_texture_by_mjt97-d3fbjqc

Zanatlija

Gleda u razjedeni slamni šešir o propupjeloj grani. U zamašćenu pantljiku što titra na povjetarcu.
Ne gleda u plavo toplo nebo.
Ponekad otpine pređašnje vino.
Smlačenim očima klikera. Brani ih od polenskog praha.
Zunzara mu počesto sleti na nos. Gnječi pokatkad oteklu baburu.
Sluša zrikavce iz lijeve bakandže.
Svrbe ga ukorjele pete.
Ima hljeba do preksjutra. I vinskog ocata za dno boce.
Ima prašnjavi kesten nad glavom. I sluđene ptice u krošnji.
Ima presahli bunar u dvorištu i razlupanu lamu na njegovom dnu.
Ima bradvu, sjekiricu, šaku eksera.
Mnogo nedovršenih poslova.
Ima i nebo, nema snova.

Zid

Nekada je tu bio zid.
Sada nema ni podzide ni zidišta ni male zidanice.
Zaraslo dvorište je oivičeno čudom.
I samo što ga vjetar zasipa plastičnim kesama. Kači ih o strnjiku i stari kesten.
Ni djeca ga ne pretrčavaju. Ni psi.
Zid je svima u glavi, u srcu.
U mislima je i Neko iza zida.
A nema ga odavno.
I nema ničega ni iza zida kojeg nema.

ZZ

Dolazio sam do zida.
Nježne puti, plavokos i zatrčan.
Nosio sam preteški balon vode. Ostavljao ga na kapiji.
Neko iza zida bi mi prebacio ekserčić, namotaj žice ili tisov krstić.
Okuražen, jurio sam nazad.
Pažljivo preko vrelog asfalta, pa onda opet punim trkom.
Kao pomamljeno ždrebe u vrtlogu dana.
Zanatlija mi je jednom poklonio izrezbareni ram.
Još uvijek je prazan, pretrpan knjigama.
Kad dođe vrijeme, uramiću ogledalo.
I gledaću sebe u njemu.
I vidjeću sve dok se ogledalce gasi.
I zid i zanatliju i sve šegrte našeg svijeta.
Igrača na žici.

Ostavite komentar: