Sve što raste htelo bi da raste,
Al’ će brzo da ga upropaste,
Sve što cveta htelo bi da cveta,
Ali ne sme da počne da smeta
(Bora Čorba)
Za promjenu, poštovani koji čitate i o pročitanom razmišljate, a život promišljate, malo optimizma: Nije sve tako crno, kao što onomad zajaukaše u nekoj popularnoj iliti narodnoj pjesmi. Nije sve tako crno, ali šta sa Crnom Goricom, ako Boga znamo?! Šta sa Srbijicom, ako Boga ljubimo?! Nekako se ni jedna ni druga ne uklapaju u zadate koordinate optimizma. Prosto – naprosto, neke sile im ne daju da budu srećne. Jednoj u imenu stoji slutljiv predznak, druga je na tom predznaku nekako utemeljena, njime je i pokrivena, kao zlosudbinskim ćebencetom, liše đece nam, rekli bismo u našim milim vratolomnim kršima ili na masnim drusnim podatnim šumadijskim oranicama i oteklim vimenima majčice zemlje. Otadžbina nas nekako podaja, ali nam je prvi podoj nekako grk, pa kako ne bi bio i svaki naredni gutljajčić domovinski. No, odosmo predaleko zanijeti natmurenim nebom i krivudavim sokačićima trajanja. Valjda je, kao što obećah, o optimizmu riječ. O svijetlim perspektivama koje nas prosto-naprosto zaslijepljuju i ćorave svojim nepodnošljivim svijetlom…
Reče li preklane onaj mudri i ružni Andersen, ono ružno pače genijalnosti: Lijepa je noć čovjeku koji zna da će svanuti dan. Ako je tako rekao blagoglagoljivi i mudronosni tatica Male sirene, zašto bismo mu protivrječili i ispadali bijele vrane, kad već ne možemo biti ružna pačad jer se nikada, ali baš nikada, nećemo prometnuti u lijepe labudove. Sreća je suviše fensi za nas mrgodne gorštake. Obrni-okreni čika Andersen je , kao po običaju, u pravu: dan će i ovako i onako svanuti, naravno ne uvijek i ne svima. I, naravno, nikada čeljade ne može znati da li će i njemu svanuti dan ili mu je noć posljednji vidik i posljednja svjetlost na kraju tunela. Dakle, noć je noć i ta noć kao svaka noć, može potrajati toliko da svaki dan naliči na dugovijeku noć. Ali, kao što se zavjetovasmo, nije to razlog da ne budemo optimisti i da ne vjerujemo u perspektive naših naroda i narodnosti. Ako je Andersen, onakav kakav je mogao biti optimista, onda i mi, ovakvi kakvi smo, možemo biti Anderseni.
Dakle, ni jedno ni drugo nije moguće. Ne biva u ovoj partiji, lakonski zaključujemo. Jesmo optimisti i perspektivan soj, ali znamo da igramo unaprijed izgubljenu utakmicu, što ne znači da ne treba igrati. To je, na priliku, mjera našeg opasnog optimizma, da ne razglabamo i ne podupiremo gore navedeno mračnim i turobnim perspektivama i citatima iz školske i ostalih lektira. Elem, kad god smo se uhvatili za knjigu, knjiga nam se obila o glavu. Kad god smo poželjeli da budemo pametniji, ispali smo nekako nesrećniji. A možda i gluplji. Naobrazba nije što i pamet, a sreća se ne traži u knjigama nego u ministarstvima, kladionicama i sličnim hramovima brze love i lakih gubitaka. Sve ostalo je smuti, pa prospi…
Treba vjerovati u zlatne perspektive i ne padati u očaj ili opaki dert, ako već nemate dar jednog Tome Zdravkovića ili glas i stas domaćeg crnca Džeja, jer će sreća kad-tad pokucati na naša vrata, naravno ukoliko do tada sačuvamo vrata i adresu jer nam se temelj poljuljao, a krov urušio. Nego, i kroz krovne razvaline može se vidjeti plavetnilo neba i u istome prizoru uživati sve zagrckujući se naglim i bujnim naplavinama suza. No, ni suzice nijesu prepreka optimizmu: toliko smo ridali i suzili da i ne znamo da li plačemo što smo živi ili ridamo što smo još uvijek živi. Tanka je granica između optimizma i crnpuraste sudbine…
Vladika Tajnovidac je kažu imao običaj da onako ponoćno razmantijan i narogušen potjera paripa u galop i da pokatkad opsuje onoga ispod sebe i onoga iznad sebe sve nadajući se da se Roditelj ne može toliko ražestiti i da će ga i uslišiti i čuti kako šiban bičevima optimizma proklinje čas svoga i našega rođenja. Optimističan smo narodić, nema šta…
Srećni smo, davno zapisa Onaj namrgođeni njemački veleum po imenu Hese, samo kad od sjutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjeg sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi. Eto i drugi i veći boluju od istog ili sličnog optimizma kao i mi, prvi i mali. Slične perspektive nam krv pijuckaju i optimistički nam kezavo nazdravljaju…
Elem, ćuti i trpi u svom optimizmu, trpeljivi zemljače, jer ko zna kad će sreća i da li će uopšte doći. Nekako nas sveti oci i nesveti pisci, kao što se podsjetismo sada i ovdje, uče i ubjeđuju da smo već dosegli zenit sreće i da smo već na putu sjajnih perspektiva. Problem je u tome što ne želimo i ne umijemo da budemo srećni i perspektivni ljudi. Ako te neko onako perspektivno odalami po lijevom, okreni mu i desni optimistički obraz, naobrazovani moj zemljače. Izgleda da je, na koncu konca, u tome kvaka. Treba nam malo poviše dobrih batina da bismo shvatili koliko smo zapravo srećni i perspektivni.
Šamar je, ili po naški ćutek, inače stoljećima bio vrela porcija hranljivog optimizma i vaspitnog perspektivizma. Kad su prestali da nas biju, postali smo pesimističan i besperspektivan narod. Budisti bi, ne bilo primijenjeno, rekli otprilike ovako: ako sebe dovedeš u stanje vječite nirvane, znači da si mrtav. A mrtav stvor ne može biti pesimista i neperspektivac. Otprilike: mrtvi ili umrtvljeni su jedini istinski optimisti, a smrt ili umrtvljenje je najizvjesnija svijetla perspektiva…Hrišćani imaju nešto drugačije perspektivne poruke, ali stvar je u nijansama. Ne bih se ovoga puta bavio teološkim glavolomkama koje mi mogu pokvariti s mukom stečeni optimizam i namučenu perspektivu…O tome ponešto znaju oni oci naših dana i još više gluvih noći koji uživaju u tuđoj sirotinji i sopstvenom bogatstvu, a ima ih pod svakim kubetom i krstom…
Sve ovo zapisah u naletu neizdrživog optimizma i perspektivizma sa namjerom da ustvrdim sljedeće: Bolje je biti Prva banka, nego posljednja država. Aferim!