Danilo Kiš je bio komparatista po obrazovanju, pa i po razumijevanju književnosti. On je prvi diplomirani student na obnovljenoj Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti u Beogradu, Katedri koju je svojevremeno vodio Bogdan Popović, a obnovio je Vojislav M. Đurić. Kiš je bio ponosan na svoje beogradsko obrazovanje i na Katedru na kojoj je diplomirao prvi poslije Drugog svjetskog rata. To su sve činjenice koje obavezuju kada govorimo o njegovoj prozi: ona bi se, prema našem osjećanju, morala proučavati u širokom komparativnom kontekstu.
Ponovićemo ono što smo već davno rekli o Danilu Kišu, a što ima veze sa njegovim obrazovanjem i senzibilitetom: Danilo Kiš je bio bodlerovska priroda; pisac vrlo izgrađene poetičke samosvijesti, odnosno lične poetike; čovjek ozbiljnog književnoistorijskog i književnoteorijskog obrazovanja koji je cijelog života pokazivao interesovanje za poetičku misao.
Zato smo svoju prvu knjigu o Kišu posvetili njegovim književnim pogledima, odnosno njegovoj eksplicitnoj teorijskoj poetici (DELIĆ 1995). To nam se danas pokazuje neobično važnim.
Naše današnje izlaganje — iako je sasvim novo — utemeljeno je na toj prvoj knjizi, odnosno na poglavlju o Kišovom shvatanju tradicije.
Drugu knjigu smo posvetili Kišovoj prozi, odnosno pojedinačnim književnim djelima, njihovoj interpretaciji i vrednovanju (DELIĆ 1997). Time smo apsolvirali ravan interpretacije pojedinačnog književnog djela.
Naša dalja istraživanja išla su u smjeru poetičkih uopštavanja.
Trebalo je ove dvije knjige nekako zasvoditi; krenuti od pojedinačnog ka opštem. Tako je nastao jedan nedovršeni rukopis pod radnim naslovom Sažeta poetika sažimanja, na čijem završetku radimo.
Nastojimo da — što je sažetije mogućno — ukrstimo nalaze iz prethodnih dviju knjiga i da dođemo do tendencija i dominanti Kišove proze; do nekih njenih zakonitosti kako na tematskom planu, tako i na planu umjetničkih postupaka. Ta Sažeta poetika sažimanja trebalo je da bude svojevrstan „zaključak” i sinteza prethodnih dviju knjiga i uvod u drugi, uglavnom komparativni plan istraživanja.
Da bi se nešto komparativno istraživalo, mora se znati šta se (ko) sa čim (sa kim) i na osnovu čega poredi: moraju biti jasna i osvijetljena oba člana poređenja kao i ono na osnovu čega se porede — tertium comparationis — bez ikakvih laži, mistifikacija, zadnjih ili prednjih namjera, savršeno jasno, srpskim jezikom kazano, da može i prost slušati, i pismen čitati, a obojica razumjeti, kako je to od sebe i od drugih zahtijevao naš nedostižni uzor Vuk Stef. Karadžić.
Naše bavljenje Kišom pada u jedan užasno zagađen kontekst. To zagađenje počelo je polemikom oko Grobnice za Borisa Davidoviča, a nastavljeno je razaranjem Jugoslavije, jugoslovenskog, srpskohrvatskog, pa onda i srpskog kulturnog prostora i jezika.
Baveći se književnom naukom, stekli smo neka lijepa književna i naučna priznanja, i strahovito mnogo neprijatelja na raznim nivoima i raznih moći. Nagrade nas nijesu uznijele niti su nas neprijatelji isprepadali. Ostajemo Vukov sljedbenik u uvjerenju da treba raditi i pjevati jednako, pa se tako najplemenitije osvetiti svojim neprijateljima i tako ih sve poniziti; raditi čista srca i s punim poštovanjem onoga o kome pišemo i šta istražujemo.
1.
Komparativna istraživanja pate od jedne velike opasnosti — od proizvoljnosti poređenja. Toliko su puta dovođeni u vezu djela i pojave bez ikakve unutarnje srodnosti.
Druga opasnost dolazi od nekritičke primjene „teorije uticaja”: sasvim sporadična sličnost između dvojice pisaca proglašavana je kao trag nesumnjivoga uticaja starijeg na mlađega.
Postoje, međutim, komparativistička istraživačka usmjerenja koja ne dopuštaju proizvoljnost ili je svode na zanemarljivu mjeru. Ovdje ćemo se osloniti na dva takva usmjerenja, odnosno na dvije metodološke orijentacije koje garantuju visok stepen pouzdanosti.
Prva je poetika tradicije, a druga — intertekstualna istraživanja. U objema smo se već ogledali radeći na poetici Danila Kiša i na poeziji i poetici Ivana V. Lalića.
Poetika tradicije počiva na već dosta starom Eliotovom konceptu tradicije koji je u svoje vrijeme bio od prevratničkog značaja. Kiš je ozbiljno radio na svojoj tradiciji i na više mjesta, dosta konzistentno, izložio svoj koncept tradicije. Taj koncept smo već opisali u knjizi Književni pogledi Danila Kiša. Tome nemamo ništa da dodamo; uvjereni smo da je taj posao čisto i dobro urađen. Tu je postavljen metodološki temelj naših komparativnih istraživanja Kišove proze i poetike.
Tradicija je za Kiša nadnacionalna i vrijednosna kategorija. Tradicija nije data ni zadata. Ona se usvaja i osvaja. Nju ne dobijamo s majčinim mlijekom, već duhovnim stasavanjem i zrenjem; orijentacijom među vrijednostima, izborom i usvajanjem. Tradicija pripada svjetskoj književnosti, računajući tu i srpsku i hrvatsku književnost.
Nijedno ime iz Crne Gore Danilo Kiš nije uključio u svoj izbor iz tradicije; u svoje tradicijsko sazvježđe.
Ali zato jeste Bibliju, Ep o Gilgamešu, velike antičke pisce i filosofe, pa pisce iz francuske, španske, italijanske, ruske, engleske, američke, mađarske, skandinavske, poljske i judejske književnosti. Iz hrvatske književnosti izabrao je Krležu; iz srpske: Andrića, Crnjanskog, Isidoru Sekulić, a tu je i slikar, arhitekta i teoretičar, vođa Medijale — Leonid Šejka, porijeklom Ukrajinac, ali Beograđanin.
Tu proizvoljnosti i slučajnosti nema. Sve je jasno nabrojano i poredano po imenu i prezimenu.
Treba, dakle, samo opisati i istražiti Kišove relacije prema izabranim piscima.
I to ne samo utvrditi sličnosti i srodnosti, već i razlike; insistirati na diferencijalnom osjećanju, vodeći računa da se ne zapadne u kritički redukcionizam, na šta je sve Kiš, kao iskusan komparatista, upozoravao. To je ogroman posao koji teško da ćemo u cjelosti ostvariti.
Kiš je pisac koji je mnogo znao, mnogo čitao na više jezika i mnogo citirao, i to od svoje prve knjige. Citatnost je jedna od tendencija njegove proze. Zato su istraživanja intertekstualnih relacija metodološka pozicija za koju vjerujemo da je primjerena Kišovoj prozi. Uz to — ne trpi proizvoljnost. Visoko je pouzdana i provjerljiva.
Citate i aluzije je mogućno pronaći, a onda uspostaviti relacije među tekstovima i piscima. Ostalo je stvar znanja, umjetnosti interpretacije i, uvijek, čistih ili prljavih ruku, odnosno srca.
2.
U svoje izabrano tradicijsko sazvježđe imena Danilo Kiš je stavio i ime francuskog pisca Sent-Egziperija, koga je proslavila čuvena knjiga poetske proze — kratki poetski roman Mali princ, jedna od najznačajnijih i najvećih knjiga ikada napisanih „za decu i osetljive” (SENT-EGZIPERI 1981, 5).
Izbor pisca koji nije presudno uticao na razvoj romana u kontekstu svjetske književnosti, koji nema ni naročito visok opus, nesumnjivo pokazuje osobitu Kišovu vezanost za knjigu Mali princ i za neobičnu, dugo nerasvijetljenu sudbinu, odnosno zagonetnu smrt — Kiš bi, vjerovatno, radije rekao nestanak — ovoga ratnog pilota. Njega je, naime, pratila legenda da je nestao negdje u tajanstvenim strujama neba ili da je čak — u skladu sa svojom prozom i svojim junakom Malim princom — aterirao možda na neku drugu planetu.
Kiš je takođe napisao jednu knjigu proze srodnu Malom princu, ali je, bojati se, nije dovoljno cijenio: smatrao je Rane jade najjednostavnijom knjigom u svojoj porodičnoj trilogiji koju je zvao i Porodični cirkus. Riječ je, dakle, o pripovjedačkom vijencu Rani jadi, čvrsto ulančanih i upletenih pripovijedaka oko dječaka Andreasa Sama Andija. Mi o toj knjizi mislimo veoma visoko, s uvjerenjem da će se čitati dokle je djece i osjetljivih.
Ovo naše uvjerenje potvrđuje i utvrđuje recepcija Ranih jada u svijetu, posebno u Koreji i Japanu: tamo su prevodi ove knjige doživjeli lijep uspjeh. A Korejci i Japanci ne čitaju Danila Kiša iz bilo kakvih navijačkih pobuda, već zato što i tamo ima osjetljivih ljudi, i što su Rani jadi velika mala knjiga, baš kao i Mali princ.
Kada Danilo Kiš, koji je poeziju pisao malo i rijetko, ispjeva o nekom pjesmu u šesnaest strofa i pedeset i četiri stiha, onda je to nesumnjiv podatak o prisnoj i dubokoj književnoj vezi. Pjesmu „Ruža: Saint-Exupery” napisao je 1966. godine, godinu dana po objavljivanju romana Bašta, pepeo, kada je radio na objavljivanju Ranih jada, čiji je dobar dio već bio napisan prije Bašte, pepela. Doista je najprirodnije da je Sent-Egziperi bio Kišu najbliži kada se naš pisac i sam bavio figurom dječaka i kada je povremeno preuzimao infantilnu perspektivu u pripovijedanju, odnosno sagledavao svijet očima dječaka. Ne znam drugoga pisca u čiju slavu je Danilo Kiš ispjevao pjesmu, a o Sent-Egziperiju jeste, i to lijepu i dugu pjesmu (KIŠ 1992: 31–32). To je izuzetnost; to je vrhunsko izdvajanje nekoga pisca. Znao je Kiš da ima i boljih i većih pisaca, ali mu je rijetko ko bio tako blizak srcu kao Sent-Egziperi.
3.
Pjesma „Ruža: Saint-Exupery” ispjevana je u slobodnom stihu, sastavljena od pedeset četiri stiha različite dužine, raspoređenih u šesnaest strofoida različitog broja slogova — između dva i pet.
Osnovni motiv i ključna riječ u pjesmi je u naslovu — ruža — a drugi dio naslova je prezime pisca u originalu — Saint-Exupery. Ovo ime se više u pjesmi ne pominje, dok je riječ ruža ubjedljivo najfrekventnija i javlja se na najpovlašćenijim mjestima u pjesmi i stihu: u naslovu, kao prva i posljednja riječ u pjesmi, na počecima i na krajevima stihova. Ruža je nosilac i dominantnih stilskih sredstava.
Trideset osam puta se leksema ruža javlja na počecima stihova. To će reći da je anafora dominantno stilsko sredstvo koje je postalo načelo strukturiranja pjesme. Dvanaest puta se ova ista leksema — ruža — javlja na krajevima stihova, kao epifora. Jedanput se javlja i na drugoj poziciji u stihu, što će reći da se ova dominantna leksema i dominantna metafora u pjesmi ponavlja pedeset i jedan put, a to će reći da su ponavljanja i lirski paralelizmi dominantni stilski postupci.
Ovolikim ponavljanjem lekseme ruža i zamjenom piščevog Sent-Egziperijevog imena sugeriše se da bi ruža morala biti izuzetno značajan cvijet i motiv u Sent-Egziperijevoj prozi jer je dovedena sa njim u najtješnju metonimijsku i metaforičku vezu, ponavljanjem više puta potvrđenu i ovjerenu. Ruža je zamijenila piščevo ime i izjednačila se sa njime. To znači da bi u podtekstu ove Kišove pjesme mogao biti Sent-Egziperijev Mali princ, te bismo se morali pozabaviti ovim romanom, s posebnim osvrtom na status ruže u njemu.
Ali pjesma je i svojevrstan katalog, svojevrsno nabrajanje metafora, što je inače omiljen Kišov stilski postupak. Nabrajanje kao stilski postupak Kiš vezuje za Rablea, odnosno za barokno nasljeđe, podvlačeći da je upravo on od Rablea taj postupak i preuzeo.
Metafore su raznovrsne, ali su sve u vezi sa piscem Sent-Egziperijem i njegovom sudbinom: On je bio ratni vojni pilot, ranjavan, koji je letio nad pustinjom i u jednoj od svojih akcija je nestao. O njemu se, kako rekosmo, plela legenda — da je nestao u kosmosu, među zvijezdama.
Ruža je metafora koja zamjenjuje Sent-Egziperija, pjesnika i maštara. Otuda niz metafora, građenih po principu jednačine, sugestivno govori o Sent-Egziperiju kao piscu i čovjeku:
ruža sa srcem dečaka
ruža čovek
ruža — sanjalica
ruža — pesnik
ruža — ptica
(…)
ruža iz sna
ponoćna ruža
(…)
ruža koju je pronašao jedan dečak u svom srcu
(…) ruža nacrtana rukom dečaka
(…)
zrela ruža
(…)
ruža — vrteška u ruži zadihanog deteta
ruža ponikla u glavi Henri Rousseaua
ruža s pesnikova groba
(…)
Navedenim metaforama sugeriše se usmjerenost Sent-Egziperija na dječji svijet i stalno živo prisustvo djeteta u srcu ovoga pisca.
Drugo, naglašava se piščeva maštovitost i sklonost ka snovidovnom i nadrealnom i sluti se piščeva smrt, odnosno uvodi se motiv groba. Takođe se, slikom zrele ruže, ističe i piščeva zrelost. Ta slika, vidjećemo, ima i naglašeno puno značenje u Kišovoj prozi — jedna je od najupečatljivijih slika u Ranim jadima.
Sent-Egziperi je kao pisac bio čovjek kosmičkih prostora, a kao pilotu — nebo mu je bilo radno mjesto. Otuda i astralna metaforizacija ruže:
Ruža ponikla međ zvezdama
ruža golfskih struja neba
ruža sa meseca
(…)
ruža kupana mesečinom.
Prostori pjesme su nebeski i astralni. Ruža je nebeski, zvjezdani cvijet: cvijet golfskih struja neba i „sa meseca”. Piščev zagonetni mitizovani kraj — nestanak među zvijezdama — sugeriše se stihovima:
Ruža vetrom odnesena
međ zvezde odbegla ruža.
Tako je zatvoren astralni krug: ruža ponikla međ zvezdama na kraju je međ zvezde odbegla.
Niz metafora građen je prema vojničkoj službi i ratnim okolnostima, s nesumnjivim upućivanjem na tragični kraj — na ranjavanje, pogibiju, smrt:
Ruža pogođena sačmom usred čela
(…)
Izgubljena ruža…
Ruža meta na vojnim strelištima
izrešetana ruža
muška ruža
(…)
ruža zalivena olovnom kišom
ranjena ruža
(…)
ruža ranjena ptica.
Mnoge slike asociraju na boju i građu aviona, na let kroz oblake i iznad oblaka, na benzin, metal, šrafove, što im daje avangardni ukus i približava ih futurističkim tekovinama:
ruža sa meseca
lepa kao eksplozija čelika u vazduhu.
Ruža boje aluminijuma
ruža boje olovnog neba
ruža boje kišonosnog oblaka gledanog odozgo
olovnoplava ruža
ruža sa laticama od kazaljki
ruža sa strukom od mitraljeskih cevi
(…)
ruža sa mirisom benzina
ruža boje čelika
(…)
ruža kao rukom zamahnuti propeler aviona
koji se sprema da poleti
ruža sa prašnicima od šrafova.
Fascinira Kišova sposobnost imaginiranja, odnosno variranja pjesničke slike na temu ruža: pedeset četiri stiha variraju pedeset jedan put temu, odnosno metaforu ruže, i sve u prisnoj vezi sa piscem Sent-Egziperijem.
Pravo pitanje je: zašto i otkud baš ruža? To pitanje ćemo za trenutak ostaviti po strani, s namjerom da mu se vratimo kada i ako za njega budemo imali argumenata za odgovor. Zasad je nedvosmisleno da je ruža u ovoj pjesmi opsesivni motiv i izazov na metaforizaciju, odnosno na nizanje pjesničkih slika. Valjalo bi provjeriti da li se motiv ruže javlja u drugim Kišovim pjesmama i u njegovom pripovjedačkom vijencu „za decu i osetljive” — u Ranim jadima.
4.
Skrećemo pažnju na pjesmu „Anatomija mirisa” (KIŠ 1992: 24), prema našem mišljenju — jednu od najboljih, a naizgled najjednostavnijih Kišovih pjesama, koja, statistički i uz pomoć Kišu omiljenog postupka nabrajanja, otkriva „od čega je načinjena / samo jedna unca parfema /sa zvučnim imenom”. Kiš koristi postupak recepta u građenju pjesme, a onda je očuđuje motivima cijeđenja priznanja i krematorijuma, toliko karakterističnim za njegovu prozu i literarnu viziju dvadesetoga vijeka. Valja imati na umu da je pjesma ispjevana 1962. godine i da već tada nagovještava Kišovu logorsku literaturu. Ruže su se u ovoj pjesmi našle u neobičnom i višeznačnom kontekstu. One su svirepo umorene žrtve žeđu u pustinjama; svojevrsni izgnanici i martiri. Navodimo pjesmu u cjelini:
Evo
od čega je načinjena
samo jedna unca parfema
sa zvučnim imenom
od 9500 jasminovih
cvetova iz Francuske
od osamdeset ruža svirepo umorenih
žeđu
u pustinjama Maroka
od cveta jedne vrste perunike
koja uspeva isključivo
na planinama blizu Firence
gde su podignuti čudovišni
krematorijumi i gde se
koriste sunčane peći
da se iz cvetova iscedi
priznanje
najzad od trideset i pet fabrički
proizvedenih aromatičnih
hemikalija
koje se radi ravnoteže razmeštaju
čas na jednu čas na drugu stranu
i drže na okupu duše
svih cvetova
pristrasnih
i međusobno netrpeljivih.
Iz cvijeća se, dakle, pod mukama cijedi priznanje — cijedi se duša — kako je to rađeno u logorima XX stoljeća širom planete, a o čemu Kiš piše u Grobnici za Borisa Davidoviča.
Najzad, ruže su dobile počasno mjesto u Kišovoj autopoetičkoj pjesmi „Đubrište” (KIŠ 1992: 34–37), ispjevanoj na tragu Leonida Šejke, čiji se naslov može dovesti u vezu sa konceptom svijeta Leonida Šejke, o čemu govorimo na drugom mjestu. Njima — ružama — u ovoj pjesmi pripada jedanaest završnih stihova. I broj stihova, i njihov položaj u pjesmi čini ih izuzetnim u odnosu na sav drugi otpad na đubrištu.
Postupak rableovskog nabrajanja, karakterističan za cijelu pjesmu, na kraju dobija anaforu kao pratilju:
Ruže
ruže koje divno pristaju đubrištu
kao što pristaju i pesmi
ruže koje počinju da zaudaraju kao ljudi
ruže koje su zavijale u tanke šuštave
papire vlažne ruke prodavačica
ruže koje su držane u kristalnim vazama
kao zlatne ribe
ruže kojima su menjali vodu kao obloge
na čelu bolesnika
ruže vezane žicama kao zločinci
ruže sa zglobovima sličnim zglobovima papkara
ruže sa lišćem tako nalik na veštačko
ruže zbog kojih sam se probudio u 3,30
noću kako ih ne bih do sutra zaboravio.
Nijedan drugi otpadak sa đubrišta nema ni približno ovaj status u pjesmi kao što ga imaju ruže. Riječ je, očito, o Kišovoj fascinaciji ovim cvijetom.
Ruža je i ovdje nosilac anafore: svih jedanaest puta je na početku stiha. Deset stihova je u funkciji deskripcije, a u tih deset stihova nabrojano je sedam poređenja čiji su prvi član uvijek ruže. U jedanaestom stihu je preokret i poenta: nasuprot deskripciji u prethodnim stihovima, jedanaesti je izrazito subjektivan i izražava neobičan doživljaj pjesničkog subjekta: on se zbog ruža probudio prije zore, u 3 i 30 noću, kako ih do sjutra ne bi zaboravio. To je jedini stih u pjesmi u kojem se javlja prvo lice, izdvaja lični doživljaj i unosi naglašeno subjektivni ton. Ali na najznačajnijem mjestu u pjesmi — u poenti. Time je postalo nedvosmisleno jasno koliko su ruže Kišova lična fascinacija. „Đubrište” je, kao i pjesma o Sent-Egziperiju, napisano 1966. godine.
5.
Pogledajmo sada Rane jade na čijem je objavljivanju Kiš tih godina upravo radio. Pođimo za mirisom cvijeća i za ružama.
Osjetljivost na cvijeće, na mirise i boje, jedna je od ključnih osobina Andreasa Sama u Kišovim Ranim jadima. U poenti izvanredne priče „Livada” — parabole o vremenu i pobjedi nad njim — istaknuta je dječakova nemoć pred cvijećem i livadom:
„Vraćao se obalom reke ka selu. Pobednik nad vremenom, još uvek nemoćan pred cvećem i livadom” (KIŠ 2001: 58).
Ta nemoć „pred cvećem i livadom” zatvara priču parabolu i to u trenutku najvećeg dječakovog trijumfa i najvećeg otkrića — otkrića prošlosti i budućnosti i pobjede nad vremenom — čime je naročito istaknuta dječakova osjetljivost na boje i mirise cvijeća i livade.
Ova osjetljivost će se javiti i u trima pripovijetkama u kojima je dato lijepo mjesto motivu ruže. Tako ruže nalazimo već na početku Ranih jada, u drugoj priči — „Ulica divljih kestenova”. Čovjek traži Ulicu divljih kestenova — Bemovu ulicu — i tragove kuće u kojoj je stanovao. Nalazi drugačije stanje stvari: kuće nema, a singerica njegove majke — legendarna šivaća mašina uz čiji je zvuk, kao uz kakvu uspavanku, dječak Andreas Sam zaspivao — „pretvarala se u buket ruža”. Ostala je njena duša u mirisu ruža kao jedini pozitivni symbol na kraju priče. Ruže su, zacijelo, metaforična zamjena za šivaću mašinu, a preko te mašine — metonimijski — postaju i veza s majkom i njenom dušom; sa uspavljujućim zvucima djetinjstva, neodvojivim od majke (KIŠ 2001: 16).
U priči „Serenada za Anu” neko je, do ušiju zaljubljen u Andijevu sestru Anu, pjevao pod njenim prozorom i u prozoru ostavio cvijeće:
„Ujutro smo našli u prozoru grančicu jabukovog cveta, sličnu srebrnoj kruni, i dve-tri razbuktale crvene ruže” (KIŠ 2001: 35).
Epitet razbuktale otkriva afektivni Andijev odnos prema ružama, a Andi je u ovoj priči fokalizator i narator u prvom licu.
Štaviše, dječak će po boji i mirisu sa lakoćom prepoznati cvijeće iz bašte svoje učiteljice, gospođe Rigo, jer joj je on — Andi — vezivao ruže i podsijecao jorgovan. On će prepoznati Aninog udvarača po cvijeću i tragovima u bašti: bio je to gospodin Fuks mlađi, obućar, kradom zaljubljen u Anu.
Još snažniji doživljaj ruža — slikovni i mirisni — nalazimo u priči „Dok mu bištu kosu”. Pošto bi očistio kokošinjac svoje učiteljice, gospođe Rigo, Andi je kokošji izmet prosipao u ružičnjak, gdje ga je dočekivao raskoš već docvalih ruža:
„Jesen je, ruže se već krune. Bele se popadale latice na suvom lišću. Jedna jarko crvena ruža bukti kao sunce na zalasku. Njen miris mu za trenutak zapahne nozdrve i dečak je dodirne nosom. Ruža se namah raspada. Vazduh zamiriše na sušenu alevu papriku” (KIŠ 2001: 60).
Ruža je toliko privlačna da joj dječak nije odolio, već ju je — intenzivno je pomirisavši — dodirnuo nosom, od čega se ona, već ocvala i prizrela, sasvim raspala, šireći miris na sušenu alevu papariku.
Ovdje se valja prisjetiti sintagme, odnosno stiha zrela ruža iz pjesme „Ruža: Saint-Exupery”. Ona dolazi iz Kišovog čulnog i spisateljskog iskustva i nosi značenje rasprskavanja, nestajanja: zrelost i smrt su u blizini. Zrela ruža — i svojom privlačnošću i neodoljivim raspadanjem — sasvim skladno stoji uz Sent-Egziperija. Ta slika zrele, jarkocrvene ruže, koja bukti kao sunce na zalasku, ta zrela ruža s mirisom aleve paprike, koja se kruni pri najblažem dodiru nosa, ostaće trajna Kišova fascinacija i vaskrsnuće iz djetinjeg doživljaja i u Ranim jadima, i u pjesmi „Ruža: Saint-Exupery”.
U istoj priči slika ruže se i dalje razvija, postajući simbol vrijednosti. Ogladnjelom i umornom Andiju biće postavljena večera u kuhinji, a on ne može od stida da jede, jer ga posmatraju ukućani učiteljice Rigo, već požudno gleda u jednu narandžu. Ta narandža će u očima gladnog, sramežljivog dječaka ličiti na ružu:
„Zažmuri — narandža liči na ružu” (KIŠ 2001: 61).
Narandža, prvo, liči na ružu, pa onda na sunce na zalasku sa kojim je ruža, poređenjem, već ranije izjednačena. Tako se formira vrijednosni i vizuelni trougao: bukteća ruža, narandža, sunce na zalasku.
Kada se vrati kući, dok mu bištu kosu, dječak će zaspati sa slikom ruže u očima i njenim mirisom na alevu papriku:
„Oseća samo miris svoje kuće i svog jastuka i dolazi mu u svest ona crvena ruža što se raspala u ružičnjaku. Ta mu ruža za trenutak blesne u svesti takvom silinom da, stisnuvši oči kao od jake svetlosti, može da oseti njen miris — miris aleve paprike.
„I to je poslednje što može još može jasno da razabere. Taj iznenadni miris i sjaj. Taj rumeni blesak.
„Kapci mu se zatvaraju, a san, poput nesvestice, naglo ga uljuljkuje” (KIŠ 2001: 61).
Ruža iz ružičnjaka gospođe Rigo preselila se u dječakov mentalni svijet; u prostor „među javom i med’ snom” — u poeziju.
Podsjetićemo da je jedna ruža — slika Kišovog prijatelja Radomira Reljića — imala počasno mjesto u Kišovom intimnom prostoru; tek da se zna da je ruža i kao cvijet, i kao slika, i kao pripovijedni, odnosno pjesnički motiv, bila Kišova životna fascinacija.
Kolika je vrijednost ruže u Andreasovom svijetu vidjeće se u onom dijelu priče „Iz baršunastog albuma” u kojem je riječ o majčinom pletivu. To je mala parabola o umjetniku i umjetnosti; preteča poznate Kišove „Priče o majstoru i učeniku” (KIŠ 1983, II: 127–137).
Da bi se zaštitila od bezobzirnih podražavalaca, majka je u svoje pletivo, na skrivenom mjestu, uplela svoj tajni znak i autorski pečat — „neku tajanstvenu šaru, mističnu ružu nadahnuća i pečat majstora” (KIŠ 2001: 85).
Motiv ruže se, dakle, gradacijski razvija i varira sve do mistične ruže nadahnuća i pečata majstora — sve dok ne dobije i metapoetsku funkciju.
Jovan Delić
Nastaviće se
