Između poetike i politike (Between Poetics and Politics) Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers) Beograd, 15-17. jun 2005. godine Centar za kulturnu dekontaminaciju Priredila Mirjana Miočinović u saradnji sa Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović XVI dio
Vladimir Arsenijević: Sa nama su i Nenad Veličković i Milan Đorđević. Oni su slobodni da se uključe. Ne znam da li je u skladu sa pravilima ovog skupa, ali ja bih takođe vrlo rado pozvao i publiku da se uključi ukoliko postoje neka pitanja koja ljudi osećaju da žele da postave i da možda napravimo jednu zajedničku, unakrsnu diskusiju. Ima li neko nekih misli povodom svega onoga što smo do sada rekli.
Nenad Veličković: Bilo je, naravno, mnogo drugih stvari koje sam ja mogao da radim u ova dva ili tri dana. Poziv da dođem ovdje smatrao sam kao čast i privilegiju, zato što mislim da je to što je Kiš svojim pisanjem učinio za jednu generaciju pisaca jako važno, i to ne zato što nas je naučio stilu, nego upravo ono što je Saša rekao, mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koju smo ovdje mogli da čujemo, to je, dakle, da pisac treba svojim životom i svojim integritetom da stoji iza svojih knjiga. Ne može pisati jedno, a živjeti drugo. Nesreća ovih književnosti ovdje je u tome da pisci jedno pišu, a žive drugačije. Muharem je spomenuo mene i Filozofski fakultet. Iz magazina Dani prije dvije godine njegov kolega je došao i prvo njegovo pitanje je bilo: Kako se ti kao Srbin osjećaš na Filozofskom fakultetu, gdje su sve članovi SDA? Ja sam njega pitao: Kako ti znaš da sam ja Srbin? Veličković može biti crnogorsko prezime, a Nenad može biti hrvatsko ime. I on je odustao od pitanja. Vlada je rekao: Kiš i pisci koji su imali problem nacionalnog identiteta. To nije moj problem. To je problem onoga ko je napisao knjigu protiv Kiša. Ja nemam taj problem, niti ga osjećam. Dakle, ja neću da se izjasnim ni ovako, ni onako. Ja sam Nenad Veličković. To u mojim knjigama piše. Ja sam profesor, ja sam otac, imam jako mnogo funkcija u svom životu, dužnosti, obaveza, prijatnih ili manje prijatnih, koje mene kao biće određuju, i to da li sam ja ovo ili ono, a najčešće tu ima veze s tim šta mi je tata. Možda ja više volim mamu, šta ćemo s tim? To je jedan apsolutno glup način razmišljanja koji trenutno preovlađuje u svijetu. Ja bih mislio da sam lud da nije bilo Kiša i ljudi poput njega, koji su mi pokazali da to nije istina. Dakle, preovlađuje ali ne valja i nije dobro. Kiš se u Sarajevu proučava u okviru srpske književnosti, zato što je Bosna podijeljena zemlja i zato što je u toj zemlji podijeljena i književnost, kao što je i nebo podijeljeno na tri vjere, i nema mjesta na nebu koje ne pripada jednoj od tri vjere. Recimo, Ivo Andrić se u Sarajevu proučava: Ex ponto hrvatska književnost, a priče o fra Marku ili Prokleta avlija srpska književnost. Kad smo prije dva mjeseca pokušavali da napravimo nove univerzitetske programe u skladu sa Bolonjskom deklaracijom, dakle pet godina studija i mogućnost da studenti biraju predmete i da prema izboru predmeta dobijaju zvanje i diplome koje će im omogućiti da zaista nešto rade, ja sam predložio da se uvede predmet koji bi se zvao jugoslavenska književnost, gdje bismo proučavali Vladana Desnicu, Ivu Andrića, Danila Kiša, Miroslava Krležu itd, itd. Naravno da je to odbačeno sa ironijom, bez ikakve želje da se uopšte o tome diskutuje. Danas je jako popularno da se bježi u neke eufemizme, pa se govori južnoslavenska književnost.
Svi apsolutno negiraju činjenicu da je ovdje postojala jedna država 70 i nešto godina, da je ovdje postojala ideja stara skoro dva vijeka, to je jugoslavenska ideja. Jezik koji mi govorimo je proizvod kompromisa koji su napravili književnici bliski jugoslavenskoj ideji. To, jednostavno, pokušava da se prećuti, da se izbriše prošlost. Ja imam privatno problem, zato što sam odrastajući sticao neke vrijednosti. I sticao sam ih iz knjiga koje sam spomenuo. Sad, odjednom, te knjige više nisu tako važne. Sad odjednom treba da učimo neke nove vrijednosti. Školski programi se pune nekim apsolutno budalastim površnim knjigama koje su, uslovno rečeno, dobre jedino po tome što promoviraju jake nacionalne ideje. I to je ono što je Saša rekao.
Dakle, književnost može biti vrlo zla i vrlo opasna stvar, i tako se koristi. Moja je nesreća, recimo, da moram da radim sa studentima na fakultetu. Vježbamo staru srpsku književnost. Domentijan i Teodosije. Domentijan je napisao „Žitije Svetog Save“, a onda je to poslije uradio Teodosije. Zašto? Jer prvo nije valjalo? Ne. Nego, zato što se u prvom kaže da je Stefana krunisao papski izaslanik, a u drugom da je to uradio Sveti Sava, što je laž. Dakle, jedna knjiga koja je napisana zbog laži, da bi jednu dinastiju učvrstila na vlasti, postavila se kao temelj jedne kulture, jedne književnosti. I odatle počinjemo proučavanje cijelog tog korpusa. Književnost je puna laži, a Kiš je jedan od rijetkih koji ne laže. I zato je važan, i zato sam došao ovdje, jer sam poželio da to i na ovom mjestu kažem.
Možda sam pogrešno shvaćen. Juče sam insistirao na poređenjima kao figuri koja vrlo jasno pokazuje nedosljednost u jasnoći misli. Kad neko prolupa, to se u poređenju lako vidi. U metafori se teže otkrije. I metafora kad je precizna, naravno da je dobra stilska figura. Ja insistiram na jasnoći misli. To dođe prije pisanja. Čini mi se da Breht kaže, to ponavljam često u zadnje vrijeme, jedna njegova rečenica kaže: Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade. Danas vi imate književnost koja se bori za zlo, i to je nacionalna književnost. Imate ovu tržišnu književnost koja se bori protiv dosade. Jako malo književnosti se bori protiv zla. A zla ima gdjegod pogledate. Dakle, jedan pošten pisac, koji živi u svijetu i gleda svijet oko sebe, ne može pisati ignorišući zlo. I to je njegov angažman koji je apriori. Ne može se bez toga. Tako da mi je jako drago da smo se Saša i ja, koji se nismo već mjesec i po dana sreli u Sarajevu, sreli u Beogradu, gdje je Kiš jedan dio života radio i gdje je rekao to što mislim da je zaista bitno: Zlo u književnosti proizilazi iz njene odanosti, poltronstva naciji, ne vlasti, nego naciji. Ona jadna misli da ne može preživjeti ako nije pod skutom nacije. Kiš je dokaz da može, i to je jako vrijedno, i to treba ponavljati. Ja to studentima govorim.
Nažalost, studentima je teško danas da razumiju Grobnicu za Borisa Davidoviča, jer je u njihovoj glavi izbrisan cijeli jedan period. Ne govori se o tome. Nisu učili Marksa, ne znaju marksizam, ne čitaju knjige iz tog perioda. Filozofija je za njih potpuno strana. Kako im objasniti šta Kiš kritikuje, kad oni nikad nisu naučili kako je to bilo, zbog čega je to bilo. Mislim da nije teško biti angažovan, važno je prepoznati zlo. Lakše ga je prepoznati kad čovjek nije odan naciji i kad nije poništio svoju individualnost žrtvujući je za neke kolektivne nacionalne interese. Nama je lakše, Saša. Nama su izmakli zemlju ispod nogu, mi smo se zavrtili i vidjeli da se može i bez tla dobro živjeti. Čini mi se da je ovdje malo teže. Jako je teško čovjeku… iz korena, tako kaže Dobrica Ćosić… osloboditi se korena i pogledati na stvari očima koje nisu nacionalne oči.
Možda ću ja kasnije još, sviđa mi se kako odjekuje glas…
Aleksandar Hemon: Samo nešto u vezi sa ovim što je Nenad govorio. Stalno pričam ovu priču. Pročitao sam je u nekim kanadskim novinama. Neki čovjek sa našim imenom i prezimenom, koji se odselio u Kanadu kao malo dijete, iz vezanosti sa svojim korenima, bavio se konfliktima u bivšoj Jugoslaviji, kad su počeli konflikti. Kad je došlo do rata, pojavio se sa kanadskim pasošem, pod pratnjom UN, hodao po Bosni, da to izučava. Ne znam da li je bila srpska teritorija, ali to uopšte nije bitno, zaustavili su ga balvanima, pogledali mu kanadski pasoš, prate ga UN, ali ime naše. Pitaju ga: Šta si ti? A on u trenutku zbunjenosti i straha kaže: Profesor. Pošto je on bio profesor na univerzitetu u Torontu. A njih uopšte nije zanimalo njegovo zanimanje. To ukazuje na situaciju na koju su ljudi ovdje osuđeni. Kad ih neko pita: šta si ti, često je jedina stvar koja je dozvoljena da padne na pamet da se radi o nekom identitetu. I da je to legitimizacija istorije u kojoj je to najvažnija stvar, identiteta kome je to najvažnija stvar, književnosti kojoj je to najvažnija stvar i svega ostalog. Potpuno se slažem da je Kiš jedan od pisaca i uopšte ljudi koji bi implicitno na pitanje: Šta si ti, odgovorio: Pisac. To je moj primarni identitet. To uopšte nije način da se izbegne odgovor na to pitanje, da se makne od ovih ljudi. To sve ima političke implikacije o kojima sam govorio.
To implicira čitavo jedno društvo ili svijet u kojem to nije važno pitanje.
U kojem ljudi donose odluke o svom životu i na osnovu toga se identifikuju, dok je identitet, kakav god da je, odnosno etnoidentitet nešto na šta ja nemam nikakav uticaj.
Muharem Bazdulj: Meni se svidelo ono što je Hemon rekao u kontekstu „Enciklopedije mrtvih“, kao metafore tog ličnog odnosa prema istoriji kroz jednu konkretnu ljudsku sudbinu i sve njene pojedinosti. Da se vratim na jedno sjećanje, Nenadovo gostovanje na hrvatskoj televiziji, u emisiji „Latinica“. Ja se više ne sjećam šta je bila tema, međutim, gost je bio Nenad i jedan čovjek koji je preliminarno trebao biti ovdje, nažalost nije došao. Meni je jako žao, to je moj veliki prijatelj Aleš Debeljak iz Slovenije. To je bio period kad su se Hrvatska i Slovenija oko nekakvog brda po medijima za vratove hvatale. Nekakav nacionalista Aleša je uhvatio da napada: „Šta si ti došao u Zagreb, vi nama ne date naše brdo“. Onda je Veličković rekao super stvar, koja mi se uklapa u ovu temu: „Gospodine, da li ste vi na tom brdu nekada bili na izletu?“ Ovaj kaže: „Nisam“. „Znate li uopšte kako to brdo izgleda?“ „Ne znam.“ „Jeste li nekad tu bili na pikniku, jeste li šetali sa svojim djetetom?“ „Ne.“ „Pa, zašto je vama do tog brda stalo uopće?“ Njemu je do tog brda stalo isključivo iz percepcije nacije i istorije, potpuno apstraktne, i mislim da je to zapravo neka vrsta, možda čak i sažimanja, svega što smo rekli. Dakle, Kiš govori uvijek iz perspektive individualne, konkretne, ljudske, pojedine. Čim mi krenemo u teren apstrakcija, mi smo prešli na teren politike u onom ružnom smislu.
Nastaviće se
