Između poetike i politike (Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers)
Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila
Mirjana Miočinović
u saradnji sa
Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović
VIII dio
Laslo Blašković: Malo je kolega Đorđević preterao za Bulatovića. U Času anatomije ima jedna stvar koja je simptomatična, tiče se upravo naše teme, razlike između poetike i politike. Ona Kiša suprotstavlja Bulatoviću kao političkom biću. Ali, ne možete naći nijedan red gde je Kiš poetički napao Bulatovića. Koliko ja znam, on ga je veoma cenio…
Uopšte, mislim da je to prosvetiteljska zabluda. Količina pročitanih knjiga ne utiče ni na šta. To je utopija. Ništa se ne bi promenilo u Jugoslaviji, pa da su svi i čitali Kiša.
Aleksandar Hemon: Htio bih da dodam. Mislim da je suštinska stvar kod Kiša, i to je prisutno, da postoje poetski i politički aspekti. U svakom slučaju, i u jednom i u drugom aspektu, etički angažman Kišov je suštinski. Ta potreba, uprkos nepreciznostima, ali konstantno proganjanje pravog poređenja. Nije to samo stilska stvar da se potrefi pravo poređenje, nego je izraz jedne etičke potrebe da se govori istina. Dakle, istina na nivou jedne stilske figure s jedne strane. To je potpuno paralelno s potrebom da se sa političke strane govori istina u tom smislu bilo da su u pitanju sovjetski logori ili ono čime se on bavio u Času anatomije. I to istina ne u apsolutnom smislu, nego istina viđena sa stanovišta iskustva pojedinca. Taj etički angažman je ono što je važno u Kišovom slučaju. Takav etički angažman je nemoguć u bilo kakvom diskursu koji se zasniva na glorifikaciji varvarstva ili spontanog izliva osećanja, ili nekontrolisane dionizijske komunikacije sa božanskim bićima. Ja Bulatovića nisam odavno čitao, tako da ne mogu sada da poredim stilske karakteristike njihovog pisanja. Međutim, to je vrlo važno kad se Kiš uporedi sa mnogim piscima sa ovih prostora, koji su se upustili u te dionizijske izlive spontanih osećaja, bilo da predstavljaju narod kako ga oni zamišljaju, kao recimo Bećković, koji govori u stilu i diskursu koji se pravi da nema nikakvog posredstva između glasa naroda i glasa pjesnika ili pisca. Kiš u svakom trenutku, i to je isto etički angažman, ukazuje na artificijelnost književnosti, ne zato da bi ukazao na neistinitost toga, nego da u „Savetima mladom piscu“ kaže da je imaginacija, odnosno mašta, sestra laži. Dakle, on je u svakom trenutku svjestan da je izmaštavanje situacije u kontekstu etičkog angažmana (ako se, recimo, zamišlja kako je bilo Borisu Davidoviču u kazamatu dok ispred njega ubijaju dečake), vrlo opasna etička situacija. U tom smislu je potrebno i stilski biti vrlo precizan. Očigledno, on je rasni pisac koji ima dovoljno talenta da potrefi poređenje, ali stvar je u tome da ta metafora mora da bude precizna jer se on bavi stvarima koje zahtevaju etički angažman, njega kao čovjeka, i kao političkog bića. Dakle, homo poeticus i homo politicus su nerazdvojni u tom smislu. Zbog tog etičkog angažmana je Kiš pažljiv. Ja sam shvatio u poslednjih nekoliko dana da je ta odvratnost prema literaturi upravo zbog toga jer je tako lako da se ona zloupotrebi od strane čitalaštva i od strane čitalaca i od strane pisca, i da treba biti jako pažljiv. Jer, jako je teško pisati. Dok je taj neovarvarski izliv osjećanja nešto što se samo izliva i u tom spontanom izlivanju osjećaj se prepozna – da li duša naroda, koje god skupine – prepozna se to pseudorevolucionarno ushićenje.
Kod Bulatovića, koliko se sjećam, bila je ta ushićenost kataklizmom i zločinom. A to je prepoznatljivo, i tu ću završiti, kod Kusturice, u Andergraundu.
To kataklizmično ushićenje, katastrofa je, mi smo takvi.
I to predupređuje bilo kakvo etičko učešće u onome što se desilo. To je kod Kiša potpuno drugačije. U tom smislu, senzibilitet Kiša i senzibilitet koji predstavlja Bulatović, direktno su oprečni.
Muharem Bazdulj: Ako mogu reći, mene je Nenadovo izlaganje u drugom poluvremenu navelo na razmišljanje. Upravo, Nenad je govorio o jasnoći kao kategoriji u književnosti, a Kiš je u jednom intervjuu koji se zove „Izazov na književnom polju“ svoje odustajanje od poezije pripisao tome što je za pisanje poezije potrebna određena, kako on kaže, magla u mislima koju on nema i da se on upravo zbog jasnoće opredelio za prozu. Mislim da se to može pratiti u nekim primerima iz istorije književnosti. Postoji onaj čuveni primjer: Odn (Auden) je napisao možda jednu od najpoznatijih pjesama na engleskom jeziku ikada, koja se zove „Prvi septembar 1939.“ i koja završava stihom „Moramo se voljeti ili umrijeti“. Međutim, vi danas kad kupite njegova sabrana dela, vi to nećete naći, jer je on imao sličnu ideju koju je Nenad izveo. Imao je ideju da nešto što nije bukvalno tačno, u književnosti ne smije da stoji. On je poslije nekoliko godina rekao sam sebi: nije to tačno, mi se ne moramo voljeti, a opet nam srce neće prestati kucat. Disaćemo. On je privremeno promijenio taj naslov i rekao „moramo se voljeti i umrijeti“, a onda je shvatio da je to banalno, i na kraju je to bacio i odrekao se pjesme maltene, itd.
Zašto sve ovo govorim? Zato što ja mislim da taj stih kao stih stoji, a možda kao prozna rečenica ne bi stajao. Tu bih se nastavio na Lasla. Mislim da je ono jako pogođeno: „Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk“. To zbilja ne može stajati kao stih, ali kao proza može, zato što proza traži tačnost koju poezija ne traži. Jedan od meni najdražih stihova uopće, to je stih koji je napisao Josif Brodski u pjesmi „Uspomeni T. S. Eliota“, a stih glasi ovako: „Strast nije stvar pola, nego bola“. Taj stih, njegova težina semantička je potpuno nerazumljiva van konteksta strasti kao pasije, kao pojma iz teologije ili ne znam čega, ali on se može shvatiti i u kontekstu… Taj stih, ako ga svedemo na jednu dimenziju, on gubi na poetskoj težini. Međutim, to je upravo ono što poezija traži. Mislim da je to ključno. Danas govorimo o poetici, a ne politici, mislim da je to teza u kojoj se Kiš vidi kao prozni pisac a ne kao pjesnik i da se to nastavlja negdje već 1988. kada je polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča već utihla. Onda mu je neki strani novinar postavio to pitanje koje je čuo milion puta o Borhesu, Kiš je rekao da njega veže lirski aspekt… Bliski pisci kakav je Andrić, kakav je Borhes… u svojoj prozi imaju potpuno istu tu vrstu jednog poetskog offa koja to odvaja od mejstrima i prosjeka, i svega ostalog.
Igor Štiks: Ja ću se vezati na ono što smo još na početku govorili. Vi ste citirali Kiša kako kaže kako ga je Endre Adi kastrirao kao pjesnika. Mislim da se takođe u odnosu Kišove poezije i proze vidi da ne samo da je Adi uspio izraziti sva njegova stanja, pa prema tome čemu pisati, ostaje tek prevoditi, nego da ono što je Kiš uistinu već u ranim godinama počeo shvaćati da želi da izrazi nije se moglo izraziti u poetskoj formi. To mi se čini, a da čitav lirski potencijal može biti i te kako izražen u proznoj formi dokazali smo danas.
Vratiću se na Kiša kao učitelja. Kao što je Adi kastrirao Kiša kao pjesnika, ja moram priznati da i mene, a vjerujem i svakoga ko je dublje analizirao Kiša, Kiš može kastrirati kao prozaika. Meni je trebalo pet-šest godina da isplivam od tog utjecaja Kiša. On je strašan učitelj. Prestrog. Njegove su zapovijedi biblijske. Pazite mladi prijatelju, o čemu pišete i zašto pišete. Mislim da mi je ta rečenica potpuno, za jedno duže vrijeme zaustavila mladenački potencijal, srećom, ali u svakom slučaju to su bitna pitanja, i to se opet nadovezuje na tu jasnoću. Doista, morate znati zašto pišete, šta pišete, kako to pišete i čemu sve to skupa. Takođe, Saveti mladom piscu: Ne slušaj proroke jer ti si prorok… Strašni su ti savjeti kad ih čovjek čita. Također su izrazito politični. Kiš govori u intervjuu: Ja sam se družio sa francuskim socijalistima dok nisu bili na vlasti. Kad su došli na vlast, nemam više šta da tražim s njima. On to nije rekao zato što se gnušao politike, gnušao se njezinih posljedica, nego upravo iz određenog vrlo jasnog etičkog stava i odnosa prema politici i izrazite političke promišljenosti. Dakle, on je mene iznimno zagrijao za politiku, nije me odvratio od politike kad je rekao: ne idi, ne dodvoravaj, ili ne razgovaraj sa političarima, ne treba to tebi, ti si prorok, itd. Nego je upravo pojačao interes da se politika shvati, razumije i da se onda može znati doista o čemu pisati, kako pisati i zašto pisati.
Aleksandar Hemon: Mislim da je to pitanje poezije i proze zanimljivo sa etičkog stanovišta. Imaju, naravno, prozni postupci u Kiša koji nisu mogući u poeziji, ili barem bi drugačije funkcionisali, kao recimo ona lista kategorija u očevom redu vožnje… Kiš je, isto tako, uspijevao da bude u dijalogu, recimo sa Borhesom. Dobro je poznato da je Grobnica u dijalogu sa Opštom istorijom beščašća, sa Borhesom. Manje-više su formalno identične sa naslovima i pričama o raznovrsnim kriminalcima. Mislim da je jedna od stvari koja Kiša gura
prema proznom kraju tog književnog raspona, naročito u Grobnici za Borisa Davidoviča, ta što je jedan od njegovih projekata to da vrati istoriju na nivo pojedinca. Dakle, Grobnica za Borisa Davidoviča imitira retorički istorijske tekstove. Pravi se da je to istorija, retorički, a i time što priča o tzv. istorijskim ličnostima i istorijskim događajima, ali to radi zato da bi se istorija otela od pobjednika, odnosno onih koji otvaraju koncentracione logore, onih koji su na vlasti. I taj projekat je moguć u prozi, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga što mora da bude u dijalogu ili konfliktu sa tom proznom retorikom istorijskih dokumenata i priča o ljudima, velikim događajima i herojima. U poeziji to sasvim drugačije funkcioniše… Priča o izvesnom istorijskom događaju, ta referenca operiše potpuno drugačije nego što je Kišov pristup… Sklonost vezana s tim potrebnim angažmanom, ne samo zbog stilske jasnoće, što je, naravno, temeljna stvar, nego zbog toga što je ta stilska jasnoća, ta potreba da se govori o istim stvarima, taj prozni senzibilitet vezan sa potrebom da se govori istina sa određenog stanovišta, sa stanovišta pojedinca.
Kšištof Varga: Ne bih ponovo da govorim. Hteo bih samo možda eventualno da dodam da što se tiče ove preciznosti o kojoj se danas toliko priča, tu preciznost je Kiš postigao s protokom vremena. Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati njegov razvojni put, na primer, za mene kao čitaoca koji uopšte ne poznaje njegove pesme najpoetičnija stvar jeste Bašta, pepeo. Opet, moram pošteno da priznam da nisam neki veliki obožavalac njegovog ranog stvaralaštva, kao što je na primer Mansarda. Za mene je ona suviše pesnički i suviše mladalački napisana.
Vladimir Arsenijević: Meni se jedna stvar čini interesantnom kod Kiša. Nemam utisak da je iko dosad pomenuo njegovu sposobnost da baci tekst. On je čak u jednom ranom eseju govorio, veličao spaljivanje sopstvenih tekstova, govorio o toj svojevrsnoj umetnosti da se rečenice odbace. To ga čini, zapravo, za generaciju savremenih pisaca velikim učiteljem. Mi danas živimo u doba ogromne hiperprodukcije. Knjige se proizvode na veliko. Proizvode se olako. Postoji poznata, komercijalno uspešna, domaća spisateljica koja ima 40 godina i 40 knjiga. Taman da je pisala jednu godišnje, od rođenja, pa bi se eventualno nakupilo… To je ono što Kiša izdvaja… to je, praktično, jedna modernistička strogost i vrhunska ozbiljnost prema sopstvenom delu i onome što se pušta u komunikaciju sa čitaocem. U slučaju Kiša možemo nabrojati tri, četiri romana, dve-tri zbirke priča i dve-tri zbirke eseja, sasvim dovoljno za jedan opus.
Nastaviće se
