Piše: Milan Milišić
Hommage a Danilo Kiš
“Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu”.
Nikola Berđajev: DUH I REALNOST
“A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti”.
Knjiga proroka Danijela, 12, 4
U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.
*
Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za svoj se moral morao izboriti; sam.
Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.
Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.
Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost; brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.
U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana dostaje posjedovanje adrese.
Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem svijetu što ga je sabio u sebi.
Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.
Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.
U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast, a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.
Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca, već od snage njegova uvjerenja.
Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću živog Daniluške.
Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao je sebi.
Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto svečano od njegove ljubavi.
Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.
Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije učinio zla.
I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove će biti zapisane u knjigama.
Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas; sada je u kući čiji su prozori otvoreni.
S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K. je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja. Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo imati stvarne predodžbe?
Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje sebi, hranjivu krepost smijeha.
*
Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je među se razdijele.
Milan Milišić
Dubrovnik, 23.10.1989.
Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989.
