Benjaminova fascinacija Parizom kao gradom apsolutne modernosti ponajviše je zapravo fascinacija s poetskim kazivanjem Baudelairea s kojim gotovo doslovno i simbolički otpočinje ne samo književni modernizam, već i duhovno očitovanje novoga stila epohe bezuvjetnoga napretka u znanosti, tehnologiji i društvenome ustrojstvu kapitalizma kao i nazatka u etičkoj indiferenciji spram ljepote i uzvišenosti svijeta uopće. To je razlog što u tekstu ‘Zentralpark’ imamo čitav niz aforizama i bljeskovitih bilješki koje smjeraju učinku šoka, paradoksa i aporije. Baudelaireov ‘heroizam’ vs. filistarstvo buržoazije, njegova smrtonosna dekadencija vs. banalnosti života u velegradskoj vrtoglavici, pa sve do iznimno čudovišnih postavaka kao što su ova. ʺDomovina stvaralačkoga genija prema Baudelairovu je iskustvu jesen. Veliki pjesnik je gotovo jesenje biće. (…) Baudelaire ide u tome tako daleko da čak i osmijeh ocjenjuje sa stajališta sotonskog smijeha. Suvremenici su često upućivali na nešto zastrašujuće u njegovu smijehu.ʺ (Walter Benjamin, ‘Zentalpark’, u
Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 105. S njemačkoga prevela Snješka Knežević.)
Jesen je godišnje doba dekadencije, silazna putanja iščeznuća, najava propasti. Sotonski se smijeh pojavljuje ne više kao blaga ironija, ali niti kao cinizam koji ogoljuje stvari dio srži, već kao upravo ono što Benjamin kaže da je u njemu nešto ‘zastrašujuće’. To je onaj Unheimlich-učinak radikalno osporavateljskog orfičkoga vidovnjaka koji dobro zna da je ovaj svijet lagodnosti i tehničke uzbudljivosti naprosto savršena opsjena jer nedostaje ono što životu podaruje stimulans za istinsko bivanje drukčijim od prirode i njezina ciklusa dosade i okrutnosti. Ono što nedostaje nalazi se u samoj biti kapitalizma. Naime, nedostaje uvjet mogućnosti preobrazbe svijeta u ‘Zentralpark’ kao moderno društvo spektakla na usluzi masama kao sredstvo-svrha posvemašnjeg bijega od zlokobne istine otuđenja i praznine bitka. Taj uvjet mogućnosti jest tjeskobno iskustvo slobode koja na paradoksalan i aporetičan način ima svoje, rekao bi Deleuze, dvije linije leta. Prva je herojska, a druga filistarska. U prvoj ono iskonsko, dionizijsko, boemsko i anarhoidno odvodi život iz masovnoga opstanka u zonu ekscentričnosti umjetničkoga života kao rubnoga iskustva poetske transcendencije, a u drugoj je posrijedi pad u prozu velegradske monotonije industrijske izvedbe ponavljanja i dosade života kao aparata ili dispozitiva moći. Otuda je ono jesenje u znaku pariškoga spleena, a ne u znaku ničeanskoga slavljenja ekstaze života, u znaku stvaralačke dekadencije koja zna da je jedino preostalo čovjeku-kao-umjetniku sveta transcendencija, bijeg u carstvo imaginacije, anywhere out of the world. Sotonski smijeh postaje ‘zastrašujući’ jer je to nužna obrana samosvjesnoga pjesnika-prokletnika od pada u tehnički bezdan buržujskoga desubjektiviranja. I doista, nije li zapanjujuće kako je Benjamin morao na tragovima Marxove kritike kapitalizma pokazati da je upravo paradoks i aporija moderne umjetnosti s paradigmatskim pjesnikom Cvijeća zla ono što nužno dovodi umjetnost u znanstveno-tehničkome svijetu do rasapa i rastjelovljenja, do posljednje postaje tjelesnoga suprotstavljanja logici jednolikosti života performativnim činom flanerstva? Umjetnost kao boemstvo i otpadništvo od uzusa normalnosti i poželjnosti egzistencijalne sigurnosti građanskoga društva postaje subverzija vrijednosti i oslobađanje od praznine tehničkoga bezdana kapitalizma. Baudelaire je kao pjesnik ovog dekadentnoga stila života, na paradoksalan i aporetičan način, prethodnik avangardnoga prezira građanskih institucija u kojima se odvija svakodnevni pogon umjetnosti kao, što bi rekao Adorno, kulturne industrije.
Još jedna ‘fascinantna’ stvar u promišljanju Waltera Benjamina kad je riječ o Charlesu Baudelaireu odnosi se na postavku kako je Baudelaire u svim svojim postupcima i performativnim činovima života bio zakleti neprijatelj ‘napretka’.
ʺSvojom mržnjom najprije progoni ‘vjeru u napredak’, kao herezu, krivovjerje, ne kao običnu zabludu.ʺ(str. 108.)
Ma, naravno, kao svaki dekadent po savjesti, a ne dužnosti, on je protiv mistifikacije prošlosti koja je ionako bila za pjesnike katastrofalna utoliko što su kao ‘svete lude’ svagda bili podjarmljeni od mitsko-religijskih mecena i masa u izvanpoetske svrhe. Poezija nije lirika harmonije, već totalne disharmonije svijeta. I zato Baudelaire kao boem i lutalica, flaner i čovjek sa ‘sotonskim smijehom’ prolazi kroz ovaj moderni život kao orfički vidovnjak kroz sekularizirane krugove pakla u kojima uživa i grozi ih se. To je sudbina kulturnoga modernizma. Ništa nije kao što jest i sve je kao što nije. Ono najparadoksalnije i najaporetičnije u slučaju Baudelairea je što je on apsolutni početak velikoga procesa stvaranja autonomne modernosti umjetničkoga načina života u estetskome i duštvenome smislu. Sloboda konačno postaje zajamčeno pravo na ekscentričnost umjetničkoga poziva čovjeka koji ne želi dušu prodati vragu jer teži apsolutnoj ‘praznoj transcendenciji’, kako to ingeniozno pokazuje Hugo Friedrich u svojoj ključnoj knjizi za razumijevanje moderne poezije. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo Ante Stamać.) Prizovimo stoga ponovno u pomoć Benjamina da nam potvrdi ono što je samoizvjesno i neporecivo.
ʺBaudelaireova ekscentrična svojstvenost bila je maska ispod koje je, moglo bi se reći od stida, pokušavao sakriti nadindividualnu nužnost svoje životne forme, a do određenog stupnja i svoje životne sudbine.ʺ(str. 111.)
Do dana današnjega, unatoč tome što je Baudelaire kanoniziran za najvećeg modernističkog pjesnika, uz Arthura Rimbauda kao vidovitog navjestitelja duha avangarde, on nikad nije prihvaćen za najvećeg francuskoga pjesnika modernosti kao takve, već su to uvijek i u pravilu Mallarmé i Valéry. Zašto? Zato što su nedvojbeno otvorili prostor poeziji kao refleksiji života u preklapanju uzvišene tradicije i eksperimentalnoga kazivanja o svijetu, odnosno zato što su svojim životom sve drugo a ne ‘ekscentrična svojstvenost’ poput Baudelairea, a Rimbaud je bio slučaj za samoga sebe, možda još eksplozivniji i ekstatičniji, ali i primjer radikalnoga obrata u samoj biti umjetnosti nakon što je sa 21. godinom napustio bavljenje književnošću. Uglavnom, jesenji spleen kulturne dekadencije i sotonski smijeh radikalnoga individualizma savršena su sinteza duha umjetničke destrukcije kapitalizma i modernosti uopće do žrtvovanja za ono što je bit modernoga života uopće, unatoč svoj dosadi i praznini otuđenja i postvarenja društva. Ta je bit u bezdanu egzistencijalne slobode koja nadilazi granice ‘normalnosti’ i ‘prilagodbe’ građanskome društvu. Baudelaire je za ukus građanske refleksivnosti bio i ostao čudovišni ekscentrik s ruba čija poezija kako to precizno dijagnosticira Benjamin ‘izranja iz bezdana’. Da bi se suvremenosti u znaku vladavine tehnosfere na bilo koji način povratila moć začaravanja stvarnosti poezijom, što je naravno ravno misteriju i vjeri u Kunstreligion kao vjeri u zlatne patuljke, potrebna je ‘sveta žrtva’ kao svjedočenje apsolutne performativne ekscentričnosti života pjesnika s onu stranu svega ‘normalnog’ i ‘poželjnog’. Bez toga sve je uzaludno. Ali Baudelaire je kao i duh modernosti ono što je već odavno iščezlo u estetskoj alegoriji jednog ne-herojskoga doba koje treba velike pjesnike samo i izričito kao društvo mrtvih pjesnika i ništa više.
Kakav je to duh suvremenosti nakon iskustva Baudelairea? Odgovor je ovaj. Nikakav, jer bezuvjetni napredak u smjeru neljudskoga više ne treba ‘duh’, ali zato treba apsolutnu fascinaciju-vizualizaciju-oduševljenje za masovnim spektaklom Ničega.
