Život i djelo
Knjiga Diogena Laertija: Životi i mišljenja istaknutih filozofa važna je kao izvor koja nam zamjenjuje mnoge tekstove izgubljene još u antici. Na osnovu Diogenovih izvoda mi ipak možemo upoznati pojedina filozofska učenja, a time i ideju filozofije, kako je tada bila shvaćena.
O samom autoru djela ne zna se gotovo ništa. Tko je uopće bio Diogen Laertije? Samo ime Diogen bilo je tada uobičajeno. Na primjer, u velikoj klasičnoj Enciklopediji (Pauly-Wissowa) obrađeno je 54 Diogena, a naš je pod rednim brojem 40. Drugi dio imena: Laertije mogao bi biti prema karijskom gradu Laerte, što je uglavnom i primljeno, iako neki i to osporavaju. No i ime Diogenes može se rastaviti na dio-genes (dion genos ehon), što bi značilo uzvišena roda (kao atribut kraljeva i junaka), odnosno Dios genos ehon — onaj koji je od Zeusa potekao. U kasnijim rukopisima naš autor se naziva: Laertius Diogenes ili Diogenes Laertius, a Stefan iz Bizanta (iz 6. st. n.ere) piše ga kao: Diogenes ho Laertieiis (grčki). Neki autori misle da oblik pisanja: Laertius Diogenes može biti kao oznaka pripadništva rimskom rodu, koji je Diogena ili njegove preteče preuzeo. To izgleda malo vjerojatno. Da stvar bude još nejasnija, neki istraživači to prezime dovode u vezu sa limenom Odisejevog oca, koji se zvao Laertes, i misle da je sam Diogen sebe tako nazvao, jer je tada obrazovani svijet stalno čitao Homera i Laertes je bio pojam dobrog i čestitog čovjeka.
Tajna sa imenom bila bi možda manja kad bi se moglo pouzdano odrediti kada je Diogen živio. Razlika u određivanju tog termina iznosi oko 350—450 godina. Ima publikacija (iz prošlog stoleća) u kojima je on stavljen u doba 150 g. prije n.ere a i dalje. No na osnovu prikaza skeptika, koje Diogen izlaže po imenima, vidi se da bi on mogao živjeti koncem 2. st. n.ere i početkom 3. st. n.ere. I to je uslovno. Ipak je danas u literaturi primljeno da Diogen pripada u 3. st. n.ere. Ta neizvjesnost oko njegovog imena i života proširuje se i na samo djelo s pitanjem: kojim se je izvorima Diogen služio?
Već više od stotinu godina to istražuju klasični filolozi i filozofi. Današnjeg čitaoca ne mora zanimati da u detalje sazna što je od kojih autora Diogen preuzimao, što je prepisivano a što prerađivano, odnosno kako je to djelo uopće nastalo. Danas se to manje-više ipak zna, pa iako nije potrebno opširnije o tome pisati, ipak će biti korisno ukratko prikazati taj tok rada. To je poučno i zbog toga da vidimo kako je u to vrijeme takvo djelo moglo nastati i što je ono značilo. Sam Diogen za sebe kaže da je izdao svoju zbirku epigrama (I, 39) o tadašnjim ljudima filozofije i kulture uopće, pa iz te knjige citira odgovarajuća mjesta i u ovoj knjizi o filozofima. Diogen je posebno interesovanje pokazao za biografije slavnih ljudi. Zbirku svojih epigrama nazvao je: Ράmmetros (različite pjesme u različitim metrima). Prema tekstu III, 47 vidi se da Diogen svoje izlaganje o Platonu namjenjuje nekoj obožavateljici Platona i želi da joj što jasnije izloži tu filozofiju.
Možda je odatle i nastala potreba da se prikaže razvoj i ostale filozofije.
O samim izvorima za Diogenovo djelo postoji danas vrlo opširna literatura. Interesantni su pokušaji koje je tu učinio Friedrich Nietzsche (Fridrih Niče) (1844—1900) u periodu kada se je bavio studijem i izučavanjem klasične filologije. On je još kao student objavio na latinskom jeziku studiju: De Laertii Diogenis jontibus 1867)1. To djelo mladog studenta nagradio je Univerzitet u Lajpcigu (31. oktobra 1867). Nešto kasnije Nietzsche se ponovno vraća toj temi i objavljuje na njemačkom jeziku: Beitrage zur Quellenkun.de und Kritik des Laertius Diogenes (1870)R. Nietzscheova teza svodi se na to da je Diogen sve prepisao iz nekoliko djela, što stvarno ne stoji, i o tome je mnogo pisano protiv njega (Freudenthal, Hell. Stud. ΠΙ. 305; Diels-Doxogr. Gr. 161 id.). Autor članka o Diogenu (Schwartz) kaže u već pomenutoj klasičnoj Enciklopediji — da se Nietzsche za svoje teze služio papirnatom dijalektikom. Na osnovu Diogenovog teksta (9, 109) u kojem piše: ≫Apollonid iz Nikeje, pripadnik naše škole≪, zaključio je Usener da je taj autor literarni izvor za Diogena. Tom tvrdnjom priključio se je Dielsu, no teza o tom izvoru ostaje samo pretpostavka. Nietzscheova karakteristika Diogena je tačna. Diogen je bio pjesnik, pa mu je bilo važnije kako će o pojedinom filozofu sastaviti epigram, da bi savremenicima pokazao svoj talent, nego ga se bavi egzaktnim historijskim istraživanjem prošlosti. Naime, sam Diogen piše (u poglavlju o Ksenokratu) da je proza nešto što je stvar prirode, a tek poezija je djelo umjetnosti (IV, 15).
Dalje, Nietzsche piše da je Diogen bio protiv samoubistva, pa je one koji su to učinili ironizirao u svojim epigramima. Prema Nietzscheu, glavni izvor za Diogenovo djelo bio je Diokles iz Magnesija (1. stoljeće prije n.ere) koji je sastavio dva djela: Epidrome ton filosofdn (Pregled filozofa) i Bioi ton filosofon (Opis života filozofa), a sporedni izvor za Diogena bio bi Favorinus (grč. Faborinos) oko 155. n. ere, i to sa djelima: Pantodape historia (Historijske priče) i Apomnemoneumata (Uspomene). Nietzsche je čak brojio i to koliko puta je Diogen citirao Favorinija, što izlazi ovako: 41 put, navodeći izvor, a samo jedanput bez oznake teksta. Kao posebnost Nietzsche navodi da Diogen nigdje nije citirao Andronika.
Tačno je da je Diokles iz Magnesija Diogenov izvor za historiju filozofije (VII, 48) i nije isključeno da je Diogen imao njegova djela: Bioi ten filosofon (II, 54 i 82) i Epidrome ton filosofon (VII, 48, X, 11), a u prilog tome idu i ova mjesta: VI, 12 i 13; VI, 99. Sa sigurnošću se može reći da je Diogen Laertije prepisivao iz mnogih djela (on i sam često navodi tekstove), a to se vidi i po tome što on ta mjesta nije usklađivao. Na primjer u II, 19, govori se o tome da je Sokrat podučavanu retorici, a suprotno tome je II, 36, gdje piše da se on ne razumije u retoriku. Takvih suprotnih mjesta ima još, a isto tako i ponavljanja. Na primjer o Empedoklovom političkom uvjerenju govori se u: VIII, 65 i 66, 67 (ponavljanje). No i pored kompilatorskog karaktera djela, ipak se vidi da je Diogen bio dobro informiran o toj vrsti literature. To je tada već bio poseban književni rod i Diogen tu nije ni novost ni izuzetak.
Kad je prestala stvaralačka misao, a i nakon mnogih političkih promjena, počelo se je sa sastavljanjem različitih priručnika o slavnim ljudima prošlosti. To je bila literatura referiranja koja je na popularan način prikazivala različita učenja. Baš zbog toga bila je i namjenjivana široj publici, pa je razumljlvo da se je pazilo i na ukus čitača. Ako se o pojedinom filozofu osim učenja mogu navesti i razni skandali — utoliko bolje, jer to daje neposrednost i svježinu svakodnevnom prepričavanju.
Svakako je bilo zabavno čitati da li je Sokrat pored Ksantipe imao još jednu ženu, i što još više iznenađuje, da se je jednom pojavio u novom odijelu. A sa posebnim zadovoljstvom će Diogen pričati ne samo o neobičnim životima tih ljudi, nego i o njihovim smrtima. Užitak je također razlaganje kako se Diogen kiničar bavio falsificiranjem novca i zašto je to učinio. U tu kombinaciju je dovedeno i samo delfijsko proročište. Diogen kao i prethodni doksografi (oni koji prepričavaju tuđe misli) uopće nije osjećao potrebu da mitološko odvaja od realnog. Tu su u istom opsegu prisutni i Zeus i Had, bogovi, boginje kao i kritički filozofi. Sve je to cjelina koja zajedno postoji i jedno bez drugog je neprihvatljivo.
Diogen se ipak ne gubi u tadašnjoj literaturi, već potpuno zadržava svoj individualitet, što se vidi iz izbora građe koji je u svom djelu saopćio. To je morao uglavnom uraditi sam, a opet to nije moguće bez velike marljivosti u izučavanju tih različitih djela. Jer i za prepisivanje je potrebno znati odakle će se to učiniti. Njegovo djelo ostaje primjer tadašnjeg interpretiranja filozofije, a po sačuvanoj dokumentaciji i danas je važan izvor u izučavanju antičke misli.
Prethodna literatura
Da bi se dobio bolji uvid u samo djelo Diogena Laertija, potrebno je upoznati autore i djela te vrste prije Diogena. Time će se dobiti cjelina koja je oblikovana tokom nekoliko stoljeća.
Kad pomislimo na to da je tek Hegel prvi razmatrao problem historije filozofije kao kritičkog razmišljanja o samoj filozofiji (dakle historija filozofije kao nauka), onda ne smijemo biti prestrogi u ocjeni rada tadašnjih doksografa. Oni su skupljali razne tekstove i to komentirali u duhu tadašnjeg mišljenja uopće. No baš na osnovu tog sabiranja mi smo donekle upoznati s djelima koja su zauvijek izgubljena.
Ovdje ćemo ukratko saopćiti imena i djela pojedinih autora koji su se tada istakli u pisanju o filozofiji i filozofima. Takva bibliografija opširno je prikazana u mnogim priručnicima, no za našu potrebu dovoljno je dati opći pregled.
U biografskoj grupi ističe se Aristotelov učenik Aristoksenos, koji je napisao djelo Bioi. Tu se vidi njegova simpatija za Pitagoru. U tekstu ima različitih zgoda i nezgoda o pojedinim filozofima.
Peripatetskoj grupi pripada Neantes iz Kysikosa (oko 300. prije n. ere), koji je napisao djelo Peri endokson andron, a od filozofa su obrađeni: Pitagora, Heraklit, Empedokle, Platon i Antisten.
Peripatetsku tradiciju su nastavili aleksandrinci, a taj rad je zasnovao Teofrastov učenik Demetrios od Falerona, koji je došao u Aleksandriju oko 297. prije n.ere. On je potakao Ptolomeja I. da osnuje veliku biblioteku, a u djelo je to sproveo njegov nasljednik.
Kallimahos iz Kirene, koji je živio oko 310—235. prije n.ere, sastavio je na osnovu materijala u biblioteci ogromno djelo u 120 knjiga. Tu su obrađeni i filozofi, njihovi životi i djela. Kallimahov učenik Aristofan iz Bizanta (od 195. prije n.ere), aleksandrijski bibliotekar, sastavio je tetralogiju Platonovih djela. O tome piše i Diogen u prikazu Platonove filozofije. Za hronologiju je bilo značajno djelo Hronografiai, a napisao ga je Eratosten iz Kirene (oko 276—194. prije n.ere). To djelo palo je u sjenu hakon pojave Hronika, koje je napisao Apolodor iz Atene (prvo izdanje do godine 145/4. prije n.ere). Ta Hronika je pouzdana i njome se služio i D. Laertije. Vrijeme maksimalnog stvaralaštva (akme) računalo se kao 40. godina života, pa se po tome određivala godina rođenja, a često i smrti. Demetrios iz Magnesia (1. st. prije n.ere) bavio se je autorima koji su imali isto ime. On je to pokušao objasniti u svom djelu O istoimenim pjesnicima i prozaicima. Tu treba spomenuti i njegovo djelo O istoimenim gradovima.
U peripatetsko-aleksandrijske biografe spada i Diokles iz Magnesia, koji je napisao djelo: Bioi filosofon (ukoliko to djelo nije bilo identično sa kasnije nazvanim Epidrome ton filosofon). Posebno mjesto tu ima Antigonos iz Karystosa, koji je poslije 225. prije n.ere sastavio Živote filozofa (Bioi). On se ne bavi anegdotama niti golicavim pričama, već piše na osnovu vlastitog druženja s pojedinim filozofima. Za nas je on važan kao izvor za Diogena Laertija. Na žalost, sva su ta djela, osim manjih fragmenata, izgubljena.
Neki pisci su više obrađivali historijat pojedinih filozofskih škola. Važnost škole cijenjena je i po tome koliko je imala učenika, odnosno nastavljača. Glavni predstavnik škole zvao se je diadohos, pa je prikazivan slijed iza njega (diadohai filosofon). Glavni začetnik takvog prikazivanja filozofa i filozofije je Sotion iz Aleksandrije. On je napisao djelo: Diadohe ton filosofon (između 200. i 170. prije n.ere) u kojem je prikazan slijed svih škola. Ono je poslužilo i Diogenu Laertiju. Iz Sotionovog djela napravio je oko 150. prije n.ere izbor Herakleides Lembos. Ne zna se da li vremenski prije tog Herakleida dolazi Antisten sa Rodosa koji je napisao Diadohai filosofon.
Od drugih pisaca takve literature poznatiji su: Aleksandar Polyhistor (u vrijeme Sule), Filodem iz Gadare; iz njegovog djela Syntaksis ton filosofon sačuvani su odlomci o akademicima i stoicima. Zatim: Sosikrates (oko 130. prije n.ere), Nikias iz Nikeje (za vrijeme Nerona), Hippobotos (koncem 3. st. prije n.ere), koji je sastavio popis filozofa: Ton filosofon anagrafe. Slično je bilo i djelo: Epidrome filosofon koje je napisao Diokles iz Magnesia (1. st. prije n.ere). Za nas je u izučavanju stare filozofije najvažniji izvor Diogen Laertije. Samo historiju skeptika obrađuje do 200. n.ere. Nije neosnovano tvrditi da su kasniji prepisivači njegovog teksta pojedine bilješke sa strane uvrstili u tekst, a to mnogo smeta u prikazu cjeline.
Osnovu za doksografsku metodu čini Aristotelov učenik Teofrast. On je napisao djelo: Fysikon doksai (Mišljenja fizičara, tj. istraživača prirode) u 18 knjiga, a obrađeno je po problemima.
Kao izvor kasnijim piscima služio je i Aetije (100. god. n.ere). On se navodi kao autor djela: Synagoge ton areskonton.
Važan doksografski materijal nalazi se u prvoj knjizi (Filosofoumena) djela: Refutatio omnium haeresium, koje je sastavio oko 220. n.ere crkveni učitelj Hippolytos, jedan od učenika Ireneja; do 1842. bila je poznata samo ta prva knjiga i pogrešno je smatrana Origenovim djelom. Prikaz učenja (ne po problemima) pojedinih škola i grupa daju: Eratostenes, Hyppobotos, akademičar Kleitomahos, stoičar Panaitios, epikurovac Apollodor. Njegov spis: Peri ton filosofon haireseon identičan je sa naslovom: Synagoge ton dogmaton.
Primjer takve klasifikacije imamo i kod Diog. Laert; uvod, 18 i d.
Prikaz platonovsko-akademske, aristotelovsko-peripatetičke, zenonovsko-stoičke a možda i Epikurove filozofije, gdje su bila odvojena područja: logika, fizika, etika dao je stoičar Areios Didymos (iz Augustovog vremena) iz Aleksandrije u svom djelu: Epitome (Pregled) (naslov: Peri haireseon je sporan).
Prikaz glavnih filozofskih sistema dao je u 2. st. n.ere peripatetičar Aristokles u djelu koje je imalo 10 knjiga: Peri filosofias. Odlomci toga sačuvani su kod Eusebija.
To su glavni ja djela doksografskih autora. Ne mora biti najhitnije da se utvrdi šta je Diogen Laertije preuzeo od drugih.
Za nas je važno njegovo djelo u cjelini kao historija grčke filozofije.
Najstariji rukopis Diogenovog teksta je iz 12. stoljeća, tzv. Burbonicus (Napulj). Prvo potpuno izdanje Diogenovog teksta je Bazelsko iz T533. godine; štampano je u štampariji čiji su vlasnici bili Hieronymus Froben i Nikolaus Episkopius, pa je taj tekst stoga nazvan Frobeniana ili Basileensis. Prvi latinski prevod objavljen je prije toga. Delo je preveo monah Ambrosius Civenius, Venecija 1475. Ono je zatim objavljeno u Niimbergu 1476. i 1479, a već u 16. stoljeću objavljivan je paralelni grčko-latinski tekst. Desetu knjigu Diogena Laertija (o Epiktiru) posebno je izdao s latinskim prevodom P. Gassendi, Leyden 1649.
REDOSLIJED POJEDINIH ŠKOLA
Već u samom uvodu knjige vidi se da je kod Diogena pojam filozofije neodređen i suviše uopćen. Pod filozofijom on podrazumeva ne samo želju za znanjem, nego i shvaćanje o svijetu i životu u mitološkom obliku. Zbog toga može govoriti i o filozofiji kod mnogih starih naroda. A tko je protiv bogova, uopće se ne može nazvati filozofom, kao što to Diogen posebno ističe za Orfeja. Ipak Diogen razlikuje grčku filozofiju od filozofije barbara i smatra da filozofija počinje kod Grka.
Grčku filozofiju Diogen sistematizira u dvije grupe. Prva je jonske, koju je zasnovao Tales, a druga italska, čiji je osnivač Pitagora, koji se je pridružio orfičaru Ferekidesu. Neoplatonizam Diogen ne prikazuje, što upućuje na to da je živio prije Plotina.
Prema Diogenu, shema škola izgleda ovako:
a) Jonski niz
Tales (7 mudraca) — Anaksimandar — Anaksimen — Anaksagora (prenio školu iz Jonije u Atenu) — Arhelaos (Sokratov učitelj, učenik Anaksagorin) — Sokrat (osnivač etike). Od Sokrata idu: sokratovci i Platon. Sokratovci su: Aristip (iz Kirene) — Ksenofont (možda slijeda direktno iza Arhelaosa) — megarani — elidsko-eretrijska škola; zatim kinici: Antisten — Diogen — Krates. Na kinike se nastavlja stoička škola: Zenon — Kleant — Hrizip. Iz Platona proizlaze Akademija i Aristotel.
Stara akademija: Speusip — Ksenokrat — Polemon. Od Polemona ide linija Krantor i Krates, od Krantora ide Srednja akademija: Arkesilaj. U Novoj akademiji su Lakydes — Karnead — Kleitomahos. U Aristotelovoj, peripatetskoj školi (Likej) su: Tćofrast — Straton — Lykon.
b) Italski niz
Pitagora (slijedi Ferekidesa). Od Pitagore proizlaze na jednoj strani Empedokle — Heraklit a na drugoj Telauges (Pitagorin sin) — Ksenofan — Parmenid — Zenon iz Eleje — Leukip — Demokrit. Od Demokrita idu dva pravca, prvi je Protagora, a drugi Piron — pironovci — Nausifanes — Epikur.
Taj pregled nalazi se u Diogenovom Uvodu, a neka imena uz to dodaje Klement Aleksandrijski (Strom. 1, 15, 62—64. II. p. 39 i d. Stohlin).
Ta sistematizacija nije izvedena po problemima pojedinih filozofa, jer se oni međusobno mnogo više razlikuju nego što bi to po gornjem slijedu moglo biti.
Prikaz grčke filozofije Diogen počinje sa Talesom a završava sa Epikurom. Današnjem čitaocu može izgledati neobično da Diogen ne izlaže pojedina učenja u cjelini, nego se zadovoljava fragmentarnim izvodom, navodeći ipak dosta tekstova. Kao što smo već rekli, tada je bilo vrlo značajno prikazati što opširnije biografije filozofa, obogaćene raznim anegdotama i duhovitim mislima. Kad bi se htjelo o svemu reći sud s gledišta današnjeg shvaćanja historije filozofije, onda bi se uz svako Diogenovo mjesto morao pisati komentar, a to bi tada bila knjiga o knjizi, što je nepotrebno, jer čitalac ima navedem tekst pojedinih filozofa, pa sam može da odlučuje. Diogen je ponekad finom ironijom govorio o raznim shvaćanjima filozofa. Na primjer, on se zabavlja kad piše o Pitagori i njegovom učenju o seljenju duša, zatim o njegovom silasku u Had itd. To je tada neke uveseljavalo, a nekima izgledalo kao Pitagorina veza s bogovima, što za filozofe ne bi (prema tadašnjem shvaćanju) bilo isključeno. A cijelo izlaganje dobija svoju raznovrsnost mnogim anegdotama, koje i danas djeluju svježe. Diogen za svoje tvrdnje navodi različite izvore, koji su često i protivrečni, pa se ni on ne odlučuje, nego ostavlja čitaocu da sam odabere ono što mu se više sviđa. Ta metoda dokazivanja svodi se na objektivističko referiranje pojedinih tekstova.
Na primjer, kad govori o Sedam mudraca, onda navodi mjesta prema kojima slijedi da bi ih bilo ne 7, nego 17, što ga ne smeta da to ostavi potpuno neodređeno.
U prikazu Solona vidi se Diogenov smisao za socijalne teme i političke prilike. To se izražava i u drugim temama, na primjer, da li se filozof treba u životu angažirati ili ne. Prema njegovom mišljenju slijedi upravo to, da je filozof pozvan da u društvu djeluje.
Mane filozofa Diogen opširno prikazuje. O Perianderu piše da je krao zlato, o Mysonu da je mrzio ljude, a o Sokratu da je skupljao ispale sitne novce. Tema o homoseksualcima je posebna zabava u izlaganju, a razgovor o boginji Ateni, naime, po čemu se može znati da li je muško ili žensko, također je fini oblik ironije.
Da je Platon spavao s knjigama pod glavom, ne mora biti neobično, no da se nije pretjerano smijao djeluje kao norma ostalima. Moglo bi se reći da je Platon bio i dosadan, jer Diogen piše da je on jednom pred učenicima čitao svoj dijalog Fedon. Kad je završio čitanje u dvorani je bdo još jedino Aristotel, dok su svi ostali otišli kućama.
Ksenokrat je dnevno jedan sat šutio da bi bolje mislio. Arkesilaj je prije spavanja čitao Homera, no Diogen ne propušta priliku da navede sve Arkesilajeve ljubavnike. Da je Diogen iz bureta imao dupli kaput i da je bos hodao po snijegu bilo je uvjerljivo, no da je prosio i krao nije adekvatno. Zenon stoik bio je ozbiljan i tmuran, a Ariston je učio da mudrac mora biti dobar glumac u životu. Za Kleanta koji je prije nego što je postao filozof bio bokser, Diogen piše da je bio spora duha. Za Hrizapa kaže da je pisao takve pornografske stvari o Heri i Zeusu (u 600 stihova) da ga je stid da to uopće navede. Budući da takvog teksta nema kod ranijih pisaca, Diogen zaključuje da je to Hrizip sve sam napisao.
Kad bi danas netko napisao pregled savremene filozofije, navodeći o filozofima i takve stvari koje opširno izlaže Diogen, s:gumo je da bi to čitali i om koji se uopće filozofijom ne bave.
A zašto bi u doba Diogena to bilo drugačije?
DIOGENOV INTERES ZA ŽIVOTNU MUDROST
U svojim prikazima pojedinih filozofa Diogen Laertije iznosi mnoge njihove izreke u kojima se ogleda sinteza kritičnosti, duhovitosti i učenosti. To se najbolje moglo vidjeti u raznim životnim situacijama u kojima su se neki filozofi našli. Ovdje nije važno da li je to tako i bilo, ili da li je dotični filozof baš to rekao što mu se pripisuje, već je značajno da je shvaćanje života bilo prožeto duhovitim izrekama, koje mogu biti uvijek poučne i korisne. Diogen je bio uvjeren da će i takvim tekstovima potaći čitaoce da razmišljaju o sebi i svojim djelima.
Pogledajmo neke primjere filozofiranja u pojedinim odgovorima i anegdotama:
Biant
— Nesretan je onaj tko nesreću ne zna podnositi.
— Većina ljudi je loša.
Pitak (Pittakos)
— S nužnošću se ni bogovi ne bore.
Upitan od Kreza koja je vladavina najmoćnija, odgovorio je: — Vladavina šarenog drveta (čime je mislio na zakone, koji su bili pisani na daskama).
Njegova glavna izreka: Upoznaj pravi čas (kairćs).
Hilon
Upitan po čemu se razlikuju obrazovani od neobrazovanih, rekao je: — Po dobrim nadama.
Evo odgovora na pitanje šta je teško: 1. Ne odati tajne, 2. Dobro raspolagati svojim slobodnim vremenom (shole), i 3. Biti u stanju podnositi nepravdu.
Tales
Hodajući putem Tales je gledao u nebo i pao u jamu. Zvao je u pomoć i na to mu je rekla jedna starica: — E, Talese, ti nisi u stanju da vidiš šta ti je pred nogama, a htio bi spoznati što je na nebu.
— Tales je govorio da se smrt ne razlikuje od života. Kad mu je prigovoreno pa zašto onda ne umre, rekao je: — Baš zato što nema nikakve razlike.
Sta je teško? — Samoga sebe spoznati. A što je lako? — Drugome savjet davati.
Kako ćemo živjeti najbolje i najpravednije? — Ako ne budemo radili ono što drugima prigovaramo.
Solon
Priča se da je Krez s mnogo nakita sjeo na prijesto i upitao Solona da li je išta video ljepše? — Svakako, odgovorio je Solon. Pijetlovi, fazani i paunovi sjaje se po prirodi, i to je hiljadu puta ljepše.
— Zakoni su kao paučina. Ako padne nešto lako i slabo, tada će to izdržati, no ako je nešto veće — probit će i izvući će se.
— Govor treba pobijediti šutnjom, a šutnju vremenom.
Platon
Nakon govora Dioniziju kako bi trebalo vladati, reče Dionizije: — Tvoje riječi odaju staračku nemoć. — A tvoje tiransku volju, odgovori Platon.
Bion
— Silazak u Had jednostavan je, jer u njega se ide zatvorenih očiju.
Aristotel
Cesto je govorio: Atenjani su pronašli žitarice i zakone. Žitarice su znali primijeniti, ali ne i zakone.
Na pitanje šta brzo zastarjeva, rekao je: — Zahvalnost
On je uvijek govorio: — Mnogo prijatelja nijedan prijatelj.
Kad su mu prigovorili da daje milostinju lošem čovjeku, rekao je: — Ne sažaljevam njegov karakter, nego njega kao čovjeka.
Antisten
Kad je bio uveden u orfičke misterije i kad mu je rekao svećenik da posvećene očekuju u Hadu mnoga dobra, rekao je: — Zašto ti onda ne umreš?
— Države propadaju tada kad nisu u stanju da razlikuju loše od dobrih.
Na pitanje kakvu korist ima od filozofije, rekao je: — Sposobnost da se sam sa sobom družim.
— Vrlina je oružje koje se ne može oduzeti.
— Neprijatelje treba uvažavati, jer oni prvi primjećuju naše pogreške.
Kad je bio teško bolestan posjetio ga je Diogen (kiničar) držeći u ruci mač. Nakon što je Antisten izustio: — Tko bi me mogao osloboditi od mojih muka? — reče Diogen, pokazujući na mač: — Ovaj ovdje. Tada odgovori Antisten: — Od muka — rekao sam, a ne od života.
Diogen (kiničar)
Na pitanje gdje je u Grčkoj naišao na dobre ljude, rekao je: — Na ljude nigdje, a na djecu u Lakeđemonu.
— Muzičari nastoje da žice na liri dovedu u sklad, a svoju dušu prepuštaju neskladu.
Jednom je rekao: — Hej, ljudi, — i kad su mnogi dotrčali, otjerao ih je štapom, govoreći: — Ljude sam zvao, a ne ološ.
Govorio je za sebe da je vrlo cijenjen pas, ali nitko se ne usuđuje s njim ići u lov.
— Sudbini suprotstavljam hrabrost, zakonu prirodu, afektu logos.
Kad se sunčao u Kraneionu (predgrađe Korinta) došao je Aleksandar pred njega i rekao: — Šta želiš? Na to mu odgovori Diogen: — Makni mi se sa sunca.
On je po danu zapalio svjetlo i rekao: — Tražim čovjeka.
Kad je jednom vidio gdje svećenici odvode nekog nižeg činovnika, koji je iz hrama ukrao jednu posudu, primjetio je: — Veliki lopovi vode malog lopova.
Kad ga je Hegesija molio da mu posudi neki svoj spis, kazao je: — Ti si smiješan, Hegesijo, jer kad se radi o sušenim smokvama, tada ti nećeš one koje su mljevene, već prave, a gdje se radi o vježbanju duha, tada nećeš time da se baviš, nego tražiš ono što je napisano.
Na pitanje zašto ljudi daju darove prosjacima, a ne filozofima, odgovorio je: — Jer misle da i sami mogu biti bogalji ili slijepi, a nikada da bi mogli biti filozofi.
Kad je vidio da je sin neke hetere bacio kamen u masu, reče mu: — Pazi da ne pogodiš svog oca.
Upitan odakle je, rekao je: — Ja sam kozmopolita.
Na pitanje šta je najbolje, odgovorio je: — Slobodna riječ (parresia).
Anaharsis Skit
Kad je čuo da debljina daske na brodu iznosi četiri prsta, rekao je: — Dakle, toliki je razmak između putnika i smrti.
Kad mu se neki Atenjanin rugao što je Skit, kazao je: — Meni je moja domovina na sramotu, a ti si sramota za svoju domovinu.
Upitan što je za čovjeka i dobro i loše, odgovorio je: — Jezik.
Mison
Kažu da je Mison mizantrop. Neki ga je čovjek primijetio u Lakodemonu da se sam, udaljen od ljudi, smije. Upitan zašto se smije, kad nikog nema, rekao je: — Baš zbog toga.
Njegova poznata izreka: — Ne suditi o stvarima iz govora (logos), nego govore iz stvari.
Anaksagora
Jednome koji ga je. upitao: — Nije li ti draga tvoja domovina, rekao je: — Jest, i ništa mi nije draže nego moja domovina, — pokaže rukom prema nebu.
Upitan zašto se rodio, odgovorio je: — Da promatram sunce, mjesec i nebo.
Nekom čovjeku koji se žalio da će umrijeti u tuđini, reče tješeći ga: — Silazak u Had na svakom mjestu je jednak.
Sokrat
— Svatko će lako moći reći što posjeduje, ali neće moći reći koliko ima prijatelja.
Kad je neki prigovorio da je Antistenova majka Tračanka, rekao mu je Sokrat: — Da možda nisi mislio da takav plemenit čovek potječe od dva Atenjanlna?
Kad mu je neki poznanik kazao: ≫Atenjani su te osudili na smrt≪, odgovorio mu je: — A priroda je njih osudila na smrt.
Lisija je napisao apologiju (obrambeni govor) za Sokrata. Kad je to Sokrat pročitao, rekao je: — Lijep govor, moj Lisija, ali nije prikladan za mene (tj, nije bio u duhu filozofije).
Aristip
Na pitanje u čemu imaju filozofi prednost pred drugim ljudima, odgovorio je: — Pretpostavimo da se ukinu svi zakoni, tada bi mi filozofi živjeli na isti način (bez promjene).
— Bolje je biti prosjak, nego neobrazovan. Onome fali novac, a ovome čovječnost (humanitet).
Na pitanje kakve će koristi imati njegov sin od obrazovanja, rekao je: — Ako ništa drugo, a onda to, da neće u teatru sjediti kao kamen na kamenu.
Stilpon
Kad se Stilpon zadržavao u Ateni, ljudi su njime bili toliko oduševljeni da su izlazili iz svojih kuća da bi ga vidjeli. I kad mu je neki čovjek rekao: — Stilpone, oni te gledaju kao kakvu divlju zvijer, odgovorio je: — Ne, nego kao pravog čovjeka.
Zenon stoičar
Na pitanje šta je prijatelj, kazao je: — Drugo ja.
Kleant
Kad su mu prigovorili da je plašljiv, rekao je: — Zbog toga malo i griješim.
Jednome koji je sam sa sobom razgovarao, reče: — Ne govoriš s lošim čovjekom.
Hrizip
Kad je čuo prigovore da nije kao mnogi drugi išao u školu Aristonu, odgovorio je: — Da sam slušao masu, ne bih nikada postao filozof.
O sebi je Hrizip imao visoko mišljenje. Tako je nekome ocu, koji je pitao kome da pošalje svoga sina u školu, rekao: — Meni, jer kad bih mislio da ‘je drugi bolji od mene, tada bih i ja k njemu išao učiti.
Piron
— Teško je čovjeka izvući (iz njegovih predrasuda).
Epikur
— Mudrac se neće opijati niti brinuti za svoj ukop. Biće mu svejedno da li mu se postavljaju statue ili ne.
— Filozofijom treba da se bavi i mladić i starac, jedan da bi stareći ostajao mlad pomoću vrlina, koje duguje prošlosti, a drugi da bi, ne bojeći se budućnosti, bio ujedno i mlad i star.
FILOZOFSKI DIO IZLAGANJA
Mnoga filozofska učenja ostala su u Diogenovom prikazu nepotpuna. To se naročito može vidjeti kod filozofa čija su djela sačuvana, na primjer kod Platona i Aristotela. Očito je da je Diogen izbjegavao teže teme. On uopće (ne ulazi u problem Aristotelove prve filozofije (kasnije nazvane Metafizika), niti govori o Platonovoj teoriji države, osim što uz stoike navodi da je i Platon bio za zajednicu žena (VII, 131).
Kozmološki period u grčkoj filozofiji izložen je dosta opširno.
Istaknuta je i ideja Anaksagorine filozofije o nusu (svjetski um). Jasno je obrazložen Sokratov etički problem kao i njegovo doživljavanje daimoniona. O Sokratovoj smrti rekao je u svom epigramu: ≫Tvojim ustima Atenjani su sami ispili otrov.≪
Sokratovci su vrlo opširno prikazani, a naročito Diogen, koji je dobio mnogo više prostora nego Aristotel. Platonova filozofija obrađena je fragmentarno, no ipak pregledno, što se naročito vidi u izlaganju njegovih dijaloga. Problem dijalektike saopćen je u odnosu na kritiku raznih sofizama. Tema o duši i bogu u platonizmu prikazana je dosta opširno. O Platonovoj Državi i Zakonima Diogen ne govori ništa. Aristotelovu filozofiju izložio je u dva dijela. Prvi je praktički a drugi teorijski dio. O logici i etici kod Aristotela nije posebno govorio. Hvali Aristotelovu univerzalnost i navodi da su njegovi spisi imali 445.270 redaka. I kod nekih drugih filozofa Diogen navodi broj redaka njihovih djela. Na primjer, Krantorovi spisi iznosili su 30.000 redaka, Speusipovi 43.475, a Teofrastovi 230.808. Izgleda da Diogen Platonove tekstove nije brojio po recima, jer taj podatak ne navodi.
U prikazu Diogena iz Sinope Diogen Laertije ističe njegov kritički stav prema misterijama. On ironizira nekog koji se često prao posvećenom vodom, kao i one koji misle da im je, posvećenjem misterije, otvoren put na ostrvo blaženih (VI, 40 i 42). No Diogen Laertije je protiv ateizma. Na primjer, u epigramu Bionu on piše protiv njega, je r je negirao egzistenciju bogova (IV, 55 i d.), a kad se je razbolio počeo im se obraćati molitvama. Za Epikura kaže da je mnogo uzeo iz knjige Teodora Ateiste: O bogovima. Diogen kaže da je tu knjigu imao u rukama i da nije nevažna.
Stoičko učenje u dijelovima: fizika, logika, etika prikazano je vrlo opširno. Takvih prikaza bilo je i prije Diogena i on se je njima poslužio. Na primjer, u izlaganju logike kod njega se nalazi termin negacija negacije (VII, 69). U cijelom jonskom nizu stoici su prikazani naj temelj nije. Tu je vrlo uspješno dat sadržaj i smisao stoičke filozofije. Italski niz u filozofiji počinje sa Pitagorom a zaključuje s kritičkim mišljenjem Epikura. O Pitagori Diogen spaja u cjelinu i mitološko i racionalno, no ipak ce vidi da on razlikuje misterije i filozofiju. Blagom ironijom opisuje Pitagorinu smrt, koja je nastala zbog njegove političke aktivnosti. Bježeći pred protivnicima Pitagora je naišao na polje zasađeno grahom. I tu je nastalo kobno iskušenje, da li ići preko polja kroz grah (jer je grah bio zabranjeno jelo) ili ga zaobići. I baš zbog tog zaobilaženja Pitagora nije uspio umaći, i tako je poginuo. No Diogen zna i druge detalje, o čemu čitaoce opširno informira. On je u svom epigramu Pitagori rekao, povodom zabrane da jede meso, da Pitagora sigurno nije jedini koji tako misli, no ako je meso dobro kuhano, pečeno i posoljeno tada ga svi rado jedemo, jer više nema svoju dušu.
Empedokle, Heraklit, Elejci i atomisti prikazani su prema izvornim tekstovima, ali i tu ima dovoljno doksografskog materijala u kojem se iznose različita uvjerenja i zbivanja iz života tih ljudi. Za Empedokla kaže da je nosio dugu kosu i da je slučajno pao u krater (dakle nije bio ljubimac bogova), a Heraklit šuti da bi drugi mogli brbljati. Ističe Demokritovo učenje kao sintezu cjelokupnog znanja, pa je Demokrit s pravom nazvan Mudrost (Sofia, IX, 50).
No u prikazu skeptika i Epikura pred nama se ipak otkriva Diogen kao filozof koji te dvije škole opisuje sa velikom simpatijom. On je po uvjerenju i skeptik i epikurovac. U izlaganju skepticizma vidi se da je Diogen upućen u sve probleme te filozofije i to na osnovu tekstova. On to ne piše po tuđim izvorima, nego daje svoju interpretaciju i sintezu. Opaža se na svakom retku da se je s tom filozofijom saživio, te polemizira sa dogmatičarima koji su iznosili razne prigovore protiv Pirona i njegovih sljedbenika. Duh skeptičke filozofije kao i metoda njihovog mišljenja dati su vrlo sadržajno d pregledno. To se može zaključiti baš na osnovu sačuvanih tekstova skeptika. U posebnim knjigama Diogen je izložio samo Platona i Epikura. Od svih filozofa o kojima je pisao Epikur je prikazan najopširnije, i to na osnovu tri njegova pisma u kojima je sam dao sintezu svih svojih spisa. Diogen hvali Epikura kao uvaženog i čestitog čovjeka, te kao filozofa koji je sam bio svoj učitelj i nikad nije citirao druge. Sam Diogen se pobrinuo da se tačno prepišu Epikurova pisma Herodotu (učenje o fizici), Pitoklu (učenje o nebeskim pojavama), i Menokeju (etička problematika i život mudraca), gdje je bitno za Epikura da u svemu što mislimo treba isključiti mitove i samo racionalno odlučivati. Na kraju nalazi se pregled Epikurovog učenja: Koridi doksai u 40 tačaka (stavova).
I tako smo došli do kraja djela jednog autora koji o sebi nije mnogo rekao. No, ipak, govorilo nam je ono što je on napisao. To što je zabilježio o Epikuru bilo je u historijskom utjecaju najznačajnije. Na osnovu tih tekstova znalo se što je ta filozofija prirode bila — i koliko se je u metodološkom pogledu uzdizala iznad teološkog i teleoloskog učenja. I baš pomoću Epikura napredovala je kasnije filozofija prirode. Francuski filozof Gassendi (1592—1655) objavio je od 1647—1649. radove o Epikuru i time se suprotstavio skolastičkom Aristotelu i jednoj interpretaciji aristotelizma koja je bila objektivna zapreka svakom kritičkom izučavanju prirode. Tu je Diogen Laertije bio jedini izvor na kojem se nova, kritička misao mogla razviti. Tako je u tom pogledu historijski bio prisutan mislilac, koji je kao doksograf ipak učinio značajan posao.
Zna se i to da je Nikola Kuzanski (1401—1464) imao knjigu Diogena Laertija i taj njegov ručni primjerak nalazi se u Britanskom muzeju. Tu je nama važan termin docto ignorantia (učeno neznanje) kojega prije njega poznaju Augustin i Bonaventura. No N. Kuzanski je taj pojam dobio izvorno iz Sokrata i to baš čitajući Diogena Laertija. Knjiga Životi i mišljenja istaknutih filozofa ima svoju trajnu vrijednost. Možemo lako izdvojiti doksografski dio i ostaće tekstovi koji su temelj filozofskog mišljenja. Tko tu školu nije prošao ne može shvatiti što je historija filozofije bila i što ona jest kao filozofija o filozofiji. Iz dijelova se ide prema cjelini u kojoj su izraženi njeni sadržajni stupnjevi razvoja. U tom procesu i Diogen Laertije ima svoje određeno mjesto i značenje.
Branko Bošnjak
