Piše: Denis Leskovar
Pogovor Denisa Leskovara knjizi Divni gubitnici, izdanje Šarenog dućana, Koprivnica, studeni 2011.
“James Joyce nije mrtav. On živi u Montrealu pod imenom Leonard Cohen, a piše pod utjecajem Henryja Millera.” Tim je riječima kritičar Boston Sunday Heralda uvjeravao svoje čitatelje u “briljantnost” i “eksplozivnost” Cohenova talenta iskazanog u Divnim gubitnicima, romanu objavljenom pretpovijesne 1966. godine. Srećom, kanadski je bard poživio dovoljno dugo da njegovom nepresušnom inspiracijom – tek povremeno isprekidanoj napadima depresije i autorskim blokadama – ostajemo impresionirani i danas, kada ga tek koja godina dijeli od osamdesetog rođendana. Divne gubitnike Cohen je napisao i objavio u vrijeme kada nitko (a ponajprije on sam) nije mogao naslutiti da će mu karijera poteći dvostrukim kolosijekom, književnim i glazbenim – naravno, potonjim još i više nakon što je samo dvije godine kasnije objavio album Songs of Leonard Cohen, jedan od najdojmljivijih debija u povijesti rocka. Nakon toga stvari nisu uvijek tekle točno po planu; unatoč omiljenosti u književnih i glazbenih kritičara, njegova je umjetnost katkada teškom mukom dopirala do masovne publike. No iz te je početne muke svejedno izrasla rijetko fascinantna životna i profesionalna priča.
Kako se dogodilo da je Leonard Cohen nadživio sve i opstao na sceni u elitnom društvu autorskih osobnosti izniklih iz mitskih šezdesetih, uz bok Dylanu, Youngu i Vanu Morrisonu? I zbog čega njegove pjesme, čak i one najstarije, zvuče kao da su napisane jučer? U osnovi, odgovor nije pretjerano kompliciran, naprotiv: čovjek je od samoga početka, od prvog napisanog stiha ili proznog retka, i od prvog takta uvodne pjesme na debiju (monumentalna “Suzanne”) bio i ostao tvrdoglavo svoj unatoč stalnim pritiscima i surovim imperativima vremena. Dovoljno je baciti pogled da omotnicu spomenutog nastupnog albuma: u vrijeme dok su obrise pop-kulturnog krajolika diktirala dugokosa djeca cvijeća u ispranomjeansu, Leonard je, uredno ošišan i odjeven u sako s kravatom, izgledao poput melankoličnog, donekle konzervativnog srednjoškolskog profesora književnosti i zapravo ostavljao dojam njihova antipoda.
Dakako, književnošću se u prvom razdoblju svojih javnih istupa prvenstveno i bavio. Rođen 1934. godine u Montrealu, na kanadsku literarnu scenu premijerno je stupio knjigom poezije Let Us Compare Mythologies (Usporedimo mitologije) koju je objavio 1956., godinu dana nakon što je diplomirao na prestižnom montrealskom sveučilištu McGill. Ipak, u vrijeme izlaska prvog romana, The Favorite Game (Omiljena igra), Cohen je bio mladić u najboljim godinama koji još uvijek nije precizno odlučio što kani učiniti sa svojim životom. “Nisam znao tko sam, kamo idem, kakav je svijet i kakve su žene. Jedino sam znao da ću dokumentirati ovaj sićušni život”, jednom je rekao – i kao i u većini slučajeva, obećanje je ispunio. Jedan od ključeva njegove komunikacije s publikom je suptilno građeno obostrano povjerenje, jednako pri pisanju kao i skladanju. Uostalom, za Cohena nikada nije postojala jasno određena granica između te dvije aktivnosti; obje je koristio kako bi “dodirnuo ljepotu” koju bi napuštao čim bi je iskusio. I nastavljao svoju tragalačku misiju poput mudraca koji na plećima nosi svu bol ovoga svijeta uspijevajući se iz svega izvuči elegantno, poput “divnog gubitnika” koji naposljetku izrasta u svačijeg heroja.
Napisani tijekom 1964. i 1965. na grčkom otoku Hidri, Divni gubitnici je njegov drugi roman koji, kako je to jednostavno sročio Cohenov biograf Ira Nadel, “govori o povijesti, politici i seksu”. Naravno, očekivati od kanadskog barda da o tim stvarima govori poput drugih, iluzorno je jer se – nastavlja Nadel – Cohen pritom služi “raznolikim narativnim oblicima i jezicima, koristeći dnevnik, pismo, gramatiku, povijesni tekst, oglas, poeziju i dramu”. Ili, prema riječima samoga autora: “Divni gubitnici su ljubavna priča, psalam, crna misa, spomenik, satira, molitva, krik, putokaz kroz divljinu, šala, neukusna pogrda, halucinacija, dosada, nebitan prikaz nestalog majstorstva, jezuitski traktat, poruga, skatološka luteranska lakrdija, ukratko, odbojni religijski ep neusporedive ljepote.” Bez obzira je li točna konstatacija kako je riječ o prvom postmodernom kanadskom romanu, ta oda Catherini Tekakwithi, svetici iz plemena Mohawka, bezrezervno se voli ili pak na čitatelja djeluje odbojno – a nerijetko i jedno i drugo istovremeno. Otvorene strukture, provokativno pisana i podložna individualnim interpretacijama, ona na konzumenta može ostaviti svakojaki učinak – sve osim ravnodušnosti. Slično zbunjujuć dojam Divni gubitnici ostavili su i na ondašnju kritiku pa će u svom osvrtu novinar i esejist Robert Fulford govoriti o “važnom promašaju”, ali i najzanimljivijoj knjizi objavljenoj te godine u Kanadi. Dakako, vremenom su se Gubitnici zasluženo pretvorili u čiste dobitnike dosegavši ugled djela neupitne kvalitete, divljeg i šokantnog, ali svejedno fascinirajućeg od prve do zadnje stranice.
No jednako je važno da je ta “ispovjedna molitva” na određen način predskazala, ili barem naznačila, početak njegove kantautorske karijere. “Sve moje knjige dobivaju prekrasne recenzije i o meni je vladalo dobro mišljenje u uskim krugovima onih koji me poznaju, ali… ja sam pritom stvarno gladovao.” No svi znaju da je potreba za ugodnijom egzistencijom bila tek formalan “okidač” za iskorak na područje glazbe, koja ga je napokon približila milijunskoj publici, željnoj varljivo jednostavne akustike s intelektualnom podlogom. Također formalno, otkrio ga je znameniti lovac na talente i producent John Hammond koji je pogurao i karijere Boba Dylana, Arethe Franklin i kasnije Brucea Springsteena. Stvarno, razotkrile su ga njegove rane skladbe, od kojih su se neke – uključujući “Suzanne”, “Sisters of Mercy” i “Hey, That’s No Way to Say Goodbye” – probile i na dva onodobna studijska albuma tada već renomirane folk pjevačice Judy Collins, čak i prije no što ih je sâm autor sakupio na odličnom prvijencu.
No svojom je akademskom elegancijom i gotovo šansonjerskim sklonostima veliki Kanađanin ipak odudarao od okružja tada formirajuće kantautorske scene. Pjesme Leonarda Cohena bile su izgrađene na jednostavnim potezima akustične gitare stvarajući asketski, tjeskobni ugođaj kojim je ipak dominirao upečatljivo sugestivan, sumoran vokal. Njime je secirao najkompleksnije osjećaje, ogoljujući ih do kosti; bili su to doista impresivno uobličeni “ratni izvještaji s emocionalnih frontova”. I nitko poput Cohena nije ispreplitao teme ljubavi i seksa, religijskih motiva i ovozemaljskih emocionalnih dvojbi, prijateljstva i ljubomore. Mnogi od njegovih ženskih likova – ili anđela kako ih je volio opisivati – bile su stvarne osobe i one su, poput Marianne ili Suzanne, završavale u pjesmama koje su usprkos osobnom autorovu iskustvu smjesta poprimala univerzalna obilježja. Tome je doprinosila i činjenica da se Cohenova osobnost rijetko uklapala u kulturološko okružje, pa su i pjesme lako izdržale test vremena. U prvome dijelu karijere mnogi su ga hvalili ali su srazmjerno rijetki kupovali njegove ploče; oni koji jesu, uglavnom su živjeli daleko od njega – u Europi, posebice u Francuskoj, i na sjeveru Staroga kontinenta, poput Norveške u kojoj je svaki njegov album završavao na listama bestselera. Kao i većina njegovih albuma, i Songs of Leonard Cohen se prodavao pomalo, ali kontinuirano i tek je 1989., više od dva desetljeća nakon izlaska, dosegnuo zlatnu nakladu. Cohenova tmurna ali kreativno briljantna faza trajala je sve do sredine sedamdesetih, dokad je objavio još dva klasika: Songs from a Room (s producentskim potpisom Dylanova suradnika Boba Johnstona) otvarala je besmrtna “Bird on the Wire”, Songs of Love and Hate(1971) sadržavao je dirljivu ispovijest “Famous Blue Raincoat”, dok je New Skin for the Old Ceremony (1974) rasplagao s još dva neodoljiva aduta: “Who By Fire” i autobiografskom “Chelsea Hotel No. 2” u kojoj do detalja opisuje kratak intimni susret s Janis Joplin u mitskom njujorškom hotelu, boemskom raju konca šezdesetih. Na albumu New Skin utisnuti su i zameci novog Cohenovog pristupa. Produkcijska (i aranžmanska) oskudnost počela je ustupati mjesto raskošnijem zvuku s proširenim instrumentarijem, no malo tko je očekivao da će se u godini punka Leonard udružiti s ludim i naoružanim Philom Spectorom u zajedničkom eksperimentu Death of a Ladies’ Man (iz studenog 1977.) koji je valjda trebao pokazati kako Cohenovi intimistički zapisi funkcioniraju u kontekstu famoznoga produkcijskog zvučnog zida. Pokus je uspio tek djelomično; bio je to više zanimljiv nego uistinu kvalitetan album, no barem mu je priskrbio nešto (nužno potrebnog) publiciteta, za razliku od sljedećeg, mnogo boljeg Recent Songs koji se, međutim, utopio u post-novovalnoj pustoši i sveopćem kaosu konca sedamdesetih.
Početkom pak narednog desetljeća Cohen je, poput većine njegovih suvremenika i veterana iz prvih folk ratova, djelovao izgubljeno. Unatoč činjenici da je uključivao buduće klasike “Hallelujah”, “Dance Me to the End of Love” i “If It Be Your Will”, album Various Positions bio je osrednji pokušaj, očajno snimljen, pogrešno aranžiran i jednako dešperatne sudbine: Columbia ga uopće nije željela objaviti u SAD-u, uz poznatu anegdotu prema kojoj ga je tadašnji predsjednik kompanije Walter Yetnikoff pozvao u svoj njujorški ured i rekao sljedeće: “Slušaj, Leonarde. Znamo da si velik, ali ne znamo vrijediš li išta.” Veličinu i vrijednost potvrdio je koncem 1988. na I’m Your Man – albumu koji će njegovu karijeru revitalizirati do neočekivanih razmjera i (zahvaljujući domašajima kalibra “Tower of Song”) odvesti u pravcima o kojima je koju godinu ranije mogao tek sanjati. Isposnički folk već je tada postao stvar davne prošlosti, pjesme su poprimale još suvremenije teksture (Cohen je istraživao mogućnosti koje pruža njegova nova igračka: sintisajzer), dok se kroz njihov romantični pesimizam sve više probijao suptilni smisao za humor – nerijetko i na vlastiti račun. Kada su napokon osvanule devedesete postalo je očito da se dotadašnji kultni izvođač transformirao u opće mjesto suvremene rock kulture, prebrodivši opasnost da ostane na razini simbola minulih vremena. Njegova se publika naglo počela širiti – generacijski i svjetonazorski. Više ga nisu slušali samo ostarjeli hipiji i načitani intelektualci nego i alternativci, neo-folkeri, indie-rockeri i post-punkeri. Novi klinci, odrasli na Pixies, R.E.M-u. i Nicku Caveu prihvatili su ga kao svog duhovnog mentora, a upravo potonji kao da je preuzeo neformalnu ulogu jednog od najagilnijih promicatelja i nastavljača Cohenove ostavštine.
Od tada do danas objavio je još samo tri studijska albuma, od kojihThe Future zvuči kao light verzija svoga prethodnika, a dva recentnija – Ten New Songs i Dear Heather – poput vrhunskih stilskih vježbi iz jednostavne polusintetičke glazbe za odrasle. Prolaskom godina Cohenov je bas-baritonski vokal sveden na suhi šapat – ali kakav! Jednako sugestivan kao i prije dvadeset ili četrdeset godina, njegovo pjevanje i dalje u sebi nosi “razoružavajuću istinu” i neporecivu poetsku težinu. Teško se sjetiti nekoga tko je svoje tehničke nedostatke tako elegantno pretvorio u prepoznatljivi stil. Cohenov beskrajni šarm gotovo uvijek proizlazi iz suprotnosti, procijepa, iz one “pukotine” u skladbi “Anthem”, kroz koju se svjetlo uvijek nekako probije van. Spiritualnost i ovozemaljska putenost, poetska “ozbiljnost” i pop-trivijalnost, duboka tuga i britka duhovitost, urođena konzervativnost i žudnja za slobodom – Leonard se uvijek nađe stiješnjen, između dviju krajnosti. “Religija je moj omiljeni hobi. Zbog svoje dubine i čulnosti ona je čisti užitak s kojim se ništa ne može usporediti – osim, naravno, užitak udvaranja”, izjavio je u jednom intervjuu. Cohen je putnik, tipični umjetnik u vječitom stvaralačkom i doslovnom kretanju: Montreal, Hidra, New York, Pariz, kalifornijski zen-budistički samostan Mount Baldy… instinkt ga je vodio svugdje, no uvijek se vraćao sebi i svojoj publici. Sudeći po uzajamnoj reakciji s posljednje svjetske turneje, čini se da se upravo na pozornici, pred mnoštvom svojih “prijatelja”, Leonard Cohen – taj pisac koji pjeva ili pjevač koji piše, svejedno – osjeća potpuno ispunjeno.
Rijetko savršen, po mnogočemu divan, ali zapravo nikada gubitnik.
(c) Denis Leskovar, 2011
http://www.leonardcohencroatia.com/cohen-u-hrvatskoj/66-divni-gubitnici-pogovor-denisa-leskovara
