Taj topot i taj dim što dolaze sve bliže
ući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko,
nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti
na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći?
Sama si u praznoj napuštenoj kući
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.
A netko želi da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponoćima.
Netko žudi noćas da grli, umirući,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrči
otkrivena srca; ne boj se što drhtiš.
Potrči! Potrči! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.
Već su grobari odnijeli iz razvaljene kuće
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Priče su se u tišini razišle.
Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.
Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,
djevojko, ako si život izabrala!
Vesna Parun
