Daleke 1668. godine postao je podrumar Benediktinske opatije u Hotvijeresu, u Remskoj dijecezi koja dominira dolinom Marne. Vinarski majstor i mudri upravitelj, savršeni trgovac, inteligentni čovjek, skroman, milosrdan i tih, osjetio je podmukli bol u stvrdloj jetri i odvratni svrab na pomodrelim desnima iz kojih mu je pravo u kristalnu čašu ispao zub tačno u ponoć.
Lijeno i teško je nazdravio španskim monasima koji su glasno i razdragano otpijali.
Ispaljivali su salve pohvala na račun posustalog Don Perinjona, jedan ga je u pijanom nadahnuću čak udario po ramenu tako da se čaša opasno nagnula i nekoliko kapi plemenitog vina je prsnulo po stolnjaku i koljenima.
Mudri upravitelj milosrdne duše je bojažljivo stezao u šaci ispali zub natrulog korijena. Isisavao je iz šupljine u vilici zagnojenu sukrvicu i pokušavao da im osmjehom uzvrati zahvaljujući se izlivima lažnog poštovanja i prijateljstva.
Zurio je u njihove obješene čuture sa čudnimi plutanim čepovima i zamišljeno zaključio da je plutani čep idealan zatvarač za njegov šampanjac.
U zoru su pijani monasi izašli iz njegovih odaja. Pjevali su skaredne pjesme. Jedan od njih je nosio opkovano hrastovo burence šampanjca-poklon milosrdnog vinara.
Otac Perinjon je ostao sam sa oštrim bolom u stomaku. Uzalud je podnadulim prstima stezao namučenu jetru, bol se samo pojačavao. Ispljunuo je zagnojenu sukrvicu, onda izbacio čitavu plasu krvi i pao u očaj.
Ni sjutradan se njegovo stanje i raspoloženje nije promijenilo. Nije pomoglo ni pismo Luja Četrnaestog kojim ga Veličanstvo obavještava da uglavnom ručava supicu, jednog fazana, jednu prepelicu, puno povrća, cijelu šunku, četvrtinu ovčjeg buta sa dosta luka, nekoliko tvrdo kuvanih jaja, puno kolača i voća i da sve to zaliva peharima njegovog čarobnog šampanjca. Plemeniti Don je od toga osjetio samo još veće gađenje, nervozno je odmahnuo i prekinuo čitanje svog sekretara.
Od tada, pa sve do svoje smrti, obilazio je vinske podrume, ostajao po cijeli dan u podrumskom mraku, gladio teškom šakom hrastovu burad i opkovane buriće, plakao neutješno pokušavajući da pod svijećama napiše pjesmu o svom šampanjcu, svojoj pjenušavoj duši koja mu je bila sve u životu.
Moj jeftini šampanjac je, avaj, napisao priču o njemu…