Aristotel je rekao – “Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanjem i čežnje za emocionalnim izrazom”, stoga, samo obdareni objelodanjuju svoju dušu umjetničkim stvaralaštvom. Umjetnost je univerzalna , potreba je svakog čovjeka, no, samo obdareni je nose i snose kao kreaciju.
Poetska kreacija, ukoričena pod naslovom DRUGI SVIJET, autora Milisava Rosića, i te kako je poetska kartografija pjesničke putanje, koja je tek započela svoju trasu. Ovaj poetski prvjenac, hrabro istupa svojom tematikom, sa težnjom ka modernoj poeziji. Daleko od svijeta koji nas okružuje, autor svoju poetsku nit prepušta novom svijetu, čije širine tek spoznaje. Pri prvom dodiru sa ovom zbirkom, već se da naslutiti duboka misao, kao vodilja sigurnom poetskom izrazu.
Poezija je sjeme iz kog klija moć, moć kojom može probuditi snagu uma, duha, snagu srca, bitstva, sve ono što ni sam čovjek ne zna da postoji u njemu, a što ima neograničene moći. Po Jungu, racionalni dio čovjeka su čulnost i racio( intelekt), dok su iracionalni dijelovi čovjeka emocije i intuicija. Ta četiri dijela naše ličnosti, poezija budi, mijenja, vodi ka tragu suštine postanka, opstanka, sopstva u kosmičkom beskraju. Poezija ima moć da utiče na misao, da okuje i oslobodi um, da postavlja pitanja koja su pročišćenje. Još u antičkoj Grčkoj, Platon je zagovarao tvrdnje da stvarnost koja nas okružuje nije prava stvarnost,da postoji apsolutna stvarnost do koje treba doći.
Toj drugoj stvarnosti, okreće se i autor ovog poetskog prvjenca. Tu novu stvarnost koja ga budi iz duševne konfuzije, prepušta poeziji koja ga vodi ka svemu onome što njegov racionalni dio ličnosti želi da razgoliti, razotkrije, a, iracionalni dio nađe svoje oslobođenje.
Kroz “ Drugi svijet” , ovaj lirski subjekat se okreće traganju, pitanjima, naizgled osudama, no, isključivo spoznajom svog bića, svoje unutarnje mistike. Pjesmama pisanim kao slobodni stih, poetska proza većinom obilnije tekstualnosti, Rosić se posvetio smrti, tami, neonu, Hadu , Kerberu, nalazeći u njima sjenke podzemlja sa strahovima i iluzijama.
Za njega je tama mitarstvo, u kom ne polaže žrtvu zlim duhovima, ne traži raj, sudara se sa paklom / Čuvar kapije Kerber, pored tužne vrbe stoji/ , nastavlja stihovima / Ispred mene Had, gospodar ovog pakla, tama, kupam se u katranu/ . Tama ga vodi ka smrti, no, smrti koja je nova dimenzija, novi svijet, koji budi njegovu emociju, a, ista se može samo pjesmom dočarati. On je donosi dosta zrelo, iako je tek zakoračio u poetske vrtloge, bez pjesničke naivnosti koja bi podlegla skučenosti misli. On kaže / Zaljubih se u priče o smrti/ . Smrt, kao vodilja u drugi svijet, ostavlja prkos ka svjetlosti, zbog čega je odbacuje, što potvrđuju stihovi / Ovo nije moje breme/ .
Kao mlad tragalac kosmičke tajne, sažete u čovjekovom umu, on se odriče tereta života, ljubljeći smrt kroz jesenje boje. Smrt, tama, drugi svijet, za Rosića su put ka osami, put ka JA u JA, bez pristupa otuđene misli ka svijetu izvan njega, pitajući se / A, ko sam Ja kad je sve spaljeno/ .
Kroz tamu, dolazi do Lune, koja je njegova tajna i nepresušna potreba. U pjesmi VODIČ KROZ LUNU, pita / Zar me gledaš tako/ , da bi joj se predao zahtjevom / Obavij me velom misterije, o predivna tajno/ .
Sem navedenih motiva, boje su izvor, kojim autor iscrtava opčinjenost Mjesecom. Kako / Bijeli dječak/ boji mjesečinu aurom boje Irisa, Ljubičice, tako se pita / Možda da se zaljubim u tebe srpu, a ostavim sve djevojke svijetu/ .
Za umjetnost je neophodna snaga emocije. Patnja, bol, tuga, nijesu pozitivna osjećanja, ali, pretočene u umjetnost, one nose snažnu estetsku dubinu. Upravo patnja i bol, kroz poetsku nit vode ka smrti, koja je za Rosića katarza koja mu donosi olakšanje , što potvrđuje u pjesmi NULA, stihovima / Nihil, ništa, niko/ , / Ova pjesma nema mene/ , / U meni leži samo vrisak željan slobode/ .
Kosmička tajna je / Majka Kosmos, nepobjediva ratnica, čuvar ključeva svih vrata misterija i istina/ za autora ove zbirke utočište, u koje se nastanjuje naslovima TMINA, VODIČ KROZ LUNU , ISPRAĆAJ, AFANAS, BOGATI PROSJAK, SJENKA i drugi. Kosmičku tajnu pokušava razriješiti kroz mitologiju,pjesmama / KTONIJA, ENODIJA/ što je za pjesnika, iako u svojim ranim godinama, siguran put ka iščitavanju svijeta, bez raskršća sa konvencionalnim zamkama, tako čestim u oluji poetskih pokušaja, koji nas zapljuskuju nekontrolisanom brzinom.
Duševno stanje, duboke emocije, doživljeno i preživljeno, poput bunta izranjaju za sve što je van druge dimenzije, kosmičke tajne, same smrti, gdje autor date zbirke traži odgovore prije rađanja/ Mjesto moći, utroba majke, početak svega/ , da bi se u pjesmi LJUBAV, okrenuo i poetski povinovao svijetu / Zaljubljen sam u svijet, svaki dio njega volim živjeti/ , odbacujući čovjeka kao biće, iz tame ličnog svijeta / Nije mi potrebna ljubav od čovjeka kobna/ , / Prija mi samoća, bez ljudskog jezika i oka/ .
On se pita / Gdje izgubih svoje oči, svijetlom unakažene/ , u poetskom žaru / Gorim da osjetim nepostojanje/ , okreće se nanovo tajni uz vapaj / Bijes zaboravljenih, vrisak umrlih/ .
Da li je smrt za ovog mladog poetu, umiranje ili trag ka dualnosti kosmosa, pokušava odgonetnuti kroz misiju pjesnikovog hoda na Zemlji . Za njega ne postoje grobovi, smrt je izvan njih, u njegovim poetskim zidinama / Čistim svoju ljubav, da bih jednog dana vratio sebe u život, u palati moga Olimpa, čije zidine je moja patnja sklesala / .
Na samom početku, pjesma TMINA , naslućuje nužnost bjekstva da bi se došlo do spoznaje svijeta, izvan fizičkog, što autora vodi ka duševnom miru i oslobođenju, jasno ga vodeći krajnjem cilju u pjesmi LJUBAV / Zaljubljen sam u sebe/, / Jorgovani mirišu za mene/ , / Ovaj trenutak je samo moj, ovo je naš prvi sastanak/ .
Da li autor ove zbirke, svjesno kroz duševne lomove okrenute smrti, vaskrsle kroz ljubav, izostavlja ljubav ka ženi, da bi poput poslednjeg čina, žena, iako u obličju demona, dovela zbirku do samog kraja?
Pjesma SAKUBA ( žena demon) / U njenim očima se svako izgubi/ , / Omađijala te, udahnula te/ , / Slijepo je voliš/ , / Ostavlja dijelove sebe da bi bila vječna/ , nagovještaj je nekih novih poetskih izazova, za ovog mladog autora, u kom će Eros zamijeniti Smrt i osloboditi BIJELOG DJEČAKA za nove Svijetove.
Poetski prvjenac Milisava Rosića, pokazuje već sada određenu autorsku i čitalačku zrelost, gdje se s pravom može nagovijestiti pojava mladog mojkovačkog poete, kroz nagovještaj / Ovo je moj legat i podsjetnik, da se sjećam ko sam bio prije ovoga/ .
Uz želju za nova pjesnička dostignuća, preporučujem ovu zbirku čitalačkoj publici.
Nataša Žurić
NEON
Noćima – podočnjaci modro plave boje
Noćima- crvena mreža niti u bjelini oka
Noćima – gorak ukus u mojim ustima
Kao slomljena časa od kristala
Kao suvi list
Dok se raspada
U mojoj ruci
I tada, neočekivano te noći
Bljesak…
Zatim vrisak…
Ona me osanjala
Na mokru zemlju položila
Bez boje
Onako umoran i blijed
Hladnoća i drhtaj
Kasnije
Smiraj i šaptaj…
Crvena neonska svjetla!
Crvene uzarene lampe!
Preliv svih nijansi crvene
Na nametu snijega
Noć
Izgubih se u gledanju igre sjenki
Obuzela me pomama
Ugriz moje usne
Užitak bola
Vatra Božanske strasti
Gubitak sebe
Pronalazak
Hipnotičko ludilo
U isto vrijeme
Nevjernik i Božiji sluga
Oreol kao dar grješniku
Božijeg suda
TMINA
Zaljubih se u priče o smrti
Ovo nije moje breme
Zaljubih se u košmarne prikaze
Što noćima, besanim me drže
Ovo, nije moje breme
Nekada sam i ja bio bijeli dječak
Trčkarao sa njom u jesen
Svako sjećanje mi uze
Zaboravih njeno magično lišće
Njene pjesme
Povrijedih sebe
U zaborav me dade
I gdje ne smije
Urezah je dovoljno jako
Da niko je više oduzeti ne smije
U milion komada sam se slomio
Strašilima oko mene dušu dao
Gledam vas
Očima bestjelesnih želja
Duboko, duboko
Mijenjam svaki zvuk oko sebe
U škripu demona
Gledam vas i pitam se
Ko je ovdje tmina
A, ko samo sjenka
Zapitaj se
Da li ti konzumiraš mrak
Ili
Mrak konzumira tebe
Milisva Rosić
