Kad se ono drugom iz Rusije preko Beča vratio,
između ostalih stvari onamo je eletričnu
mašinu kupio s kojom je više puta amo
u Biljardi šenature i druge narodne glavare
eletrizirao, da se ima i on i oni čemu
smijati, jer su se jači nejačijem posmijavali.
Kroz dvije godine sasvim se pokvarila bila zbog
čestog upotrebljavanja nevještih perjanika i
poslužitelja, kad bi vladika sa šenaturima
pošao da se po polju šeta. Međutim, kad bi se
desio na Cetinje stari šenatur Stevan Perkov
Vukotić i stric mu Stanko, ništa mu nije milije
bilo nego okupiti sve šenature i druge
činovnike okolo biljarde, đe se sudilo; a
na nju staviti eletričnu mašinu, pa njih i sebe
eletrizirati, da okuša ko je od koga jači.
A bome da se ima i čemu nasmijati. Ko bi
držao Stevana i Stanka za ruke, preporučio
bi mu da ga dobro stisne i da ga odma ne pusti
kad ih čuje vikati: “Pušt! Pušt!” A vazda bi nategnuo
stroj malo jače nego mu se obično eletrizma
napregne. Mnogi bi se više puta nećkali da u
to kolo ulaze; a osobito Stevan Perkov i
stric mu Stanko. Ali se nijesu mogli svagda odreć
vladičinu nagovaranju i srećan je (jedan od
ove dvojice) onda bio kad bi se kakogođ iz
Biljarde iskrasti mogao, pošto bi vladika svom
poslužitelju Đuku Sredanoviću naredio,
koji je majstoriju one mašine znao: “Đuko,
donesi onu mašinu da se malo rastresemo,”
Vuk Vrčević, životopisac Njegošev, kazuje vako.
Branimir Džoni Štulić – Smijurije
