Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac.
Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.
Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i između mene i moje braće ispriječila se razlika od pet godina s obje strane, a oca jedva da sam i poznavao prije nego navrših osmu. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, osjećao sam se pomalo osamljen, pa je to uskoro u mene urodilo odbojnim vladanjem te baš nisam bio jako obljubljen među svojim školskim drugovima. Izmišljao sam priče i razgovarao sa zamišljenim osobama, kao što rade sva osamljena djeca, pa mislim da su od samog početka moje literarne ambicije bile povezane s mojim osjećajem da sam odbačen i potcjenjivan. Znao sam se s lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima, pa sam osjećao da me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu. Ipak, opseg ozbiljnih pismenih radova – to jest, onih koje sam smatrao važnima što sam ih napisao u doba svog cijelog djetinjstva i dječaštva, nije premašio ni pola tuceta stranica. Prvu sam pjesmicu spjevao kad mi je bilo četiri ili pet godina i izdiktirao sam je majci. Sjećam se još jedino da je govorila o tigru, a taj je tigar imao »stolicolike zube« – dosta dobar i zraz, ali čini mi se da je pjesmica bila plagijat Blakeove pjesme »Tigar, tigar«.
U jedanaestoj sam godini, kad je izbio prvi svjetski rat, napisao rodoljubnu pjesmicu koja je bila objavljena u mjesnim novinama, kao i iduća, dvije godine kasnije, u povodu Kitchenerove smrti. Od vremena do vremena, kad sam već bio malo stariji, pisao sam loše, i obično ih ostavljao nezavršene, romantične pjesme o prirodi u stilu uobičajenu u to doba. Pokušao sam, otprilike dvaput, napisati neku novelu, što je također bio grozan promašaj.
Međutim, ja sam se cijelo to vrijeme u stanovitom smislu ipak posvetio literarnom radu. Najprije moram spomenuti »naručene« bezvrijednosti koje sam pisao brzo i lako bez naročita zadovoljstva. Osim školskih zadaća pisao sam i vers d’occasion, polupodsmješljive stihove koje sam nizao brzinom što me sad iznenađuje – kad mi je bilo četrnaest godina, napisao sam, u ciglih tjedan dana, cijelu dramu u stihovima oponašajući Aristofana – i pomagao uređivati školske časopise, tiskane i u rukopisu. Ti su časopisi bili najtužnija lakrdija koja se uopće može zamisliti i u obavljanju tog posla mnogo sam se manje trsio nego što se danas trsim dok pišem za najjeftinije novine. A ukorak s tim ja sam cijelih petnaestak godina, ili čak i više, izvodio literarne vježbe sasvim druge vrste: neprekidno sam smišljao »priče« o samom sebi; vodio tako neku vrstu dnevnika što je postojao samo u mojoj glavi. Vjerujem da djeca i mladež to često čine. Još kao malo dijete običavao sam maštati da sam, recimo, Robin Hood i zamišljao sebe kao glavna junaka u uzbudljivim pustolovinama, ali vrlo skoro moja je »priča« prestala biti »narcisoidna« i postala je sve više i više obično opisivanje onog što sam činio i vidio.
Kadikad bi dulje vrijeme mojom glavom prolazile ovakve misli: »Otvorio je širom vrata i ušao u sobu. Žuta sunčeva svjetlost probijala se kroz zavjese od muslina, lomila se koso na stolu gdje je uz tintarnicu ležala napola otvorena kutija šibica. Prišao je prozoru s desnom rukom u džepu. Dolje na ulici šarena je mačka trčala za suhim listom, itd.,itd.« Ta se navika u mene nastavila sve dok nisam navršio otprilike dvadeset i pet godina, točno kroz sve vrijeme dok se nisam bavio pisanjem. I ako sam morao tražiti, a tražio sam i te kako, one prave riječi, činilo mi se da sam taj trud pri opisivanju činio gotovo protiv svoje volje, pod nekim pritiskom izvana. »Priča« je morala, pretpostavljam, odražavati stilove raznih pisaca koje sam volio u razna doba svog života, ali koliko se sjećam, uvijek ju je resilo potanko opisivanje.
Kad sam mogao imati šesnaestak godina, iznenada otkrih ljepotu samih riječi; to jest, zvukova i njihova sklada.
Stihovi iz Izgubljenog raja:
So hee with difficulty and labour hard
Moven on: with difficulty and lahour hee,
koji mi se danas ne čine više tako divni, ježili su mi kožu niz kralježnicu, a pisanje riječi »hee« umjesto »he«, produbljivalo je taj užitak. Tad sam spoznao da sam rob potanka opisivanja. Sad je jasno koju sam vrstu knjiga želio pisati, ukoliko se za mene uopće moglo reći da sam u to vrijeme želio pisati knjige. Želio sam pisati duge naturalističke romane s nesretnim završecima koji bi vrvjeli potankim opisima i privlačnim poredbama, a također i pretjerano reskim i kićenim poglavljima i u kojima bi riječi bile djelomično upotrijebljene zbog njihova milozvučja. I doista, moj prvi roman, Burmanski dani koji sam napisao kad sam imao trideset godina, ali koji sam davno prije zamislio, napisan je dobrano u tom stilu.
Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi pobude zašto se neki pisac latio pera, ukoliko se ništa ne zna o njegovu prijašnjem životu. Njegove će teme biti određene vremenom u kojem živi – to barem vrijedi za nemirno, revolucionarno doba poput našeg – ali prije negoli je počeo pisati, on je zacijelo stekao stanovito emocionalno iskustvo kojeg se nikad neće u potpunosti otarasiti. Priroda njegova posla, nedvojbeno, nalaže mu da disciplinira svoj temperament i pazi da ne ostane na nekom nezrelom stupnju svog razvoja, ili u nekom izopačenom raspoloženju; no, oslobodi li se potpuno svojih prijašnjih iskustava i utjecaja, ubit će i svoj poriv za pisanje. Uz, možda, potrebu da se zaradi za kruh, mislim da postoje četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, barem što se tiče proze. Ti mitovi djeluju na svakog pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom i njihov se odnos mijenja od vremena do vremena u svakom piscu već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi. Ti su motivi:
- Puki egoizam. Želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd., itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika, političara, odvjetnika, u poslovnih ljudi koje prati uspjeh – ukratko on je svojstven cijeloj kremi ljudskog društva. Velika većina ljudi nije sebična i kad prijeđu tridesetu odriču se osobnih ambicija, u mnogim slučajevima odista ih napusti svaki osjećaj da su uopće netko i nešto – te žive uglavnom za druge ili ih jednostavno samelje prenaporan rad. A uz njih živi i manjina nadarenih, svojeglavih ljudi koji žele svoj život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju ljudi. Ozbiljni i pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji i egocentričniji nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.,
- Estetski entuzijazam. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom ili skladom jednog zvuka uz drugi, sažetosti dobre proze ili ritmom dobro sročene priče. Željeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim. Estetski je motiv vrlo slabašan u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili udžbenika upotrijebit će svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s neutilitarističkih razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati određen tip slova, određenu širinu margine i slično. Osim željezničkog voznog reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.
- Povijesni poriv. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine 1 da se sačuvaju za dobro potomstva.
- Politička svrha. Ovdje riječ »politika« upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.
Jasno se može vidjeti zašto ovi različiti motivi moraju biti u protuslovlju jedan s drugim i zašto moraju kolebati od jedne do druge osobe i od vremena do vremena. Po prirodi – ako svoju »prirodu« uzimate kao stanje koje ste dostigli čim se osjetite odrasli – ja sam osoba u kojoj će prva tri motiva pretegnuti nad četvrtim. Da sam živio u mirno doba, pisao bih kićeno i čisto deskriptivno štivo i mogao bih ostati potpuno nesvjestan svojih političkih pristranosti.
Najprije sam proveo pet godina na nepodobnu poslu (Indijska imperijalna policija u Burmi) i tad sam iskusio siromaštvo i pretrpio osjećaj neuspjeha. To je potkrijepilo moju prirođenu mržnju vlasti i po prvi put sam bio potpuno svjestan postojanja radničkih slojeva, a moj posao u Burmi pomogao mi je da sam donekle shvatio pravu prirodu imperijalizma; no, to iskustvo nije dostajalo da mi dade točnu političku orijentaciju. Tad je došao Hitler, pa građanski rat u Španjolskoj itd., itd. Krajem 1935. još mi uvijek nije uspijevalo da se čvrsto odlučim. Sjećam se pjesmice koju sam napisao tih dana, opisujući u njoj svoju sumnjičavost.
Sretnim sam popom poživjet’ mogo
Prije dvije tisuće ljeta,
Da ljude ognjem paklenim plašim
I gledam svoj orah kako cvjeta.
I kašnje vrijeme dobro bješe,
Ugodit’ nam lako je bilo,
Uspavasmo svoje teške misli
Krošnjama drveća u krilo.
Još nevini usudismo se iskreno,
Sad, ajme! hineći radovat’,
S grane jabuke zebin je pjev
Dušmana mi mogo natjerat strahovat’.
Al’ djevojački trbusi i breskve,
Pa pastrva u potoku sjene,
konji, ptice zorom u letu,
Bijahu samo san od pjene.
Zabraniše nam ponovo snivat’,
Pa radosti skrismo od straha ludi,
Jer konji bijahu izliveni od mjedi,
A jahat će ih mali i tusti ljudi.
Ja crv sam što strpljenja ima, ,
Uškopljenik što izgubi harem.
Između popa i komesara,
Šepirim se ko Eugen Aram.
A komesar mi sudbinu kroji,
Dok radio triješti u sav glas,
A pop mi nudi Austina Seven,
Jer u mitu je ipak spas.
U snu obitavah mramorne dvore;
A što istina bješe na javi?
Ja nisam za ovo doba rođen,
A jel’ Smith, jel’ Jones, a vi?
Građanski rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči i od onda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima. Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički, a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet.
Posljednjih sam se deset godina iz petnih žila trsio da pisanje političkih raspra učinim umjetnošću. Uvijek polazim od osjećaja za zajedništvo i poimanja nepravde. Kad sjednem da bih napisao neku knjigu, ne velim sam sebi: »Sad ćeš stvoriti umjetničko djelo.« Ja pišem stoga što postoji neka laž koju želim razotkriti, neki čin na koji želim upozoriti, pa je moje osnovno nastojanje da me se sasluša.
Ali ne bih mogao napisati knjigu ili čak neki članak, ukoliko to uvijek za mene ne bi bio i estetski doživljaj. Svatko tko želi proučiti moje radove, vidjet će da, čak kad se radi o običnoj propagandi, u njima ima mnogo toga što bi profesionalni političar izbacio kao nevažno. Ne mogu, a i ne želim, potpuno odbaciti svoj nazor na život i svijet koji sam stekao još u djetinjstvu. I dokle god sam živ i zdrav, ja ću uvijek paziti na stil svoje proze, voljeti površinu zemlje i uživati u solidnim predmetima: mrvicama nekorisnih informacija. Uzaludno bi bilo da pokušam zatomiti tu crtu svog značaja. Ja se jedino moram truditi da izmirim svoje uvriježene naklonosti i nenaklonosti s osnovnim javnim, općim aktivnostima koje ovo stoljeće svima nama nameće.
To nije lako. Nailazimo na probleme konstrukcije i jezika i na nov se način postavlja problem istinitosti. Dopustite da spomenem samo jedan grublji primjer za teškoću koja se pri tom javlja. Moja knjiga o građanskom ratu u Španjolskoj Kataloniji u čast, naravno, čisto je političko štivo, ali uglavnom napisano sa stanovitom dozom nepristranosti i štovanja literarne forme. Mučno sam nastojao da u njoj iznesem svu istinu, a da pri tom ne naudim svojim literarnim instinktima. Između ostalog u njoj se nalazi jedno dugo poglavlje ispunjeno navodima iz novina i slično, u kojem branim trockiste koji su bili optuženi da spletkare s Francom. Jasno, takvo poglavlje, koje će nakon godinu-dvije izgubiti svoju aktualnost za svakog prosječnog čitatelja, mora nauditi knjizi. Jedan kritičar, čije mišljenje vrlo cijenim, izgrdio me je. »Zašto si dao tiskati svu tu dokumentaciju?« – upitao je. »Od dobre si knjige učinio običan novinarski člančić.« A to je bila istina, iako ja nisam mogao drukčije postupiti. Slučajno sam znao, što je malo ljudi znalo u Engleskoj, da su nevini ljudi lažno optuženi. Da me to nije rasrdilo, nikad ta knjiga ne bi bila napisana.
Na ovaj ili onaj način taj se problem ponavlja. Problem jezika je mnogo suptilniji i o tom bi valjalo podulje razglabati. Napomenut ću samo da sam posljednjih godina pokušao pisati manje slikovito, a više točno. U svakom slučaju, pronašao sam da dok vremenom usavršimo bilo koji stil pisanja, već smo ga prerasli.
Životinjska farma bila je moja prva knjiga u kojoj sam nastojao, s punom sviješću o onom što radim, stopiti u jedno političku i umjetničku svrhu tog djela. Već sedam godina nisam napisao ni jedan roman, ali nadam se da ću ga uskoro napisati. On će sigurno doživjeti neuspjeh, ali ja znam, i to podosta dobro, kakvu knjigu želim napisati.
Osvrnem li se na ono što sam napisao na ove dvije-tri stranice, vidim da sam ostavio dojam kao da su moji motivi za pisanjem potpuno rodoljubni. Ne bih želio da to ostane završnim dojmom. Svi su pisci tašti, sebični i lijeni, a u samoj srži njihovih motiva skriva se misterij. Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao rvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti, niti ga shvatiti.
Znamo o njemu samo to, da je taj zloduh isti onaj nagon koji tjera i dijete da na sebe privuče pozornost vrištanjem.
K tome, istina je da nikad nećemo uspjeti da napišemo bilo što zanimljivo i čitljivo ako neprestano ne budemo nastojali istrti svoju vlastitu ličnost. Dobra je proza poput okna na prozoru. Ja ne mogu sa sigurnošću ustvrditi koji je od mojih motiva najjači, ali znam koji od njih zaslužuje da ga slijedim.
I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.
Džordž Orvel
»Gangrel«, br. 4, ljeto 1946.
Prevod: Marijan Krmpotić i Vladimir Roksandić
