(Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije)
Izdavač: Mediterran Publishing
Preživjeti pogled Meduze
Godine 1939. Elias Canetti naložio je samome sebi zabranu daljnjeg bavljenja čistom literaturom i početak intenzivnog rada na eseju posvećenom masi. Neposredno pisanje knjigeMasa i moć počinje 1952. godine. Nakon osam godina impozantna je knjiga ugledala svjetlo dana kod hamburškog izdavača Claasen.
Ovaj esej, kojemu je Canetti posvetio polovicu svojega života, jedinstveno je ostvarenje kulture XX. stoljeća. U epohi u kojoj su znanstvene discipline postale sve razgranatije i u kojoj prevladava maksimalna specijalizacija, Canetti piše knjigu koja krajnjom opuštenošću, povjeravajući se slikama, simbolima i narativima, oscilira između najrazličitijih znanstvenih područja i disciplina, od filozofije do sociologije, od antropologije do etnologije, od religije do mitologije.
Problem mase Canettija je zaokupljao još od djetinjstva. Prva neposredna iskustva s masom bila su u tome smislu presudna. U prvom dijelu svoje autobiografije Die gerettete Zunge (Spašeni jezik) Canetti opisuje noć u kojoj se trebala pojaviti kometa i neumorne ljude okupljene zajedno: “ukočena masa očekivanja”. Na Canettijevim putevima memorije ostat će upisani dani u kojima su se dogodile dvije velike katastrofe – potonuće Titanika i smrt od zime i gladi kapetana Roberta Falcona Scotta, istraživača Antarktika. Bila su to iskustva prvih masovnih žalovanja.
No potreba za razumijevanjem fenomena mase Canettiju se nametnula nakon što je bio svjedokom javnom događaju koji je svojedobno zaprepastio čitav Beč. Naime, u Gradišću je došlo do pucnjave, bilo je ubijenih radnika, a sud u Beču ubojice je oslobodio krivice. U glasilu vladajuće stranke to se rješenje rastrubilo kao “pravedna presuda”. Takvo ismijavanje svakog osjećaja za pravednost u bečkom je radništvu izazvalo silnu uzbunu, tako da je ono u jutro 15. jula 1927. izašlo spontano na ulice i zapalilo Palaču pravde. Policija je dobila naredbu da puca, bilo je devedeset mrtvih. U knjizi Die Fackel in Ohr (Baklja u uhu), drugom dijelu svoje autobiografije, Canetti komentira: “Otada su prošle pedeset i tri godine, ali uzbuđenje onoga dana još i danas osjećam u kostima. Od svega onoga što sam iskusio na vlastitom tijelu, to je bilo najbliže revoluciji… Otada sam češće pokušavao približiti se tom danu, koji mi se možda, poslije očeve smrti, najdublje usjekao u sjećanje… Može biti da je supstanca zbivanja 15. jula sasma ušla u Masu i moć… Od saznanja, koja su ušla u knjigu o masi, nekoliko najznačajnijih zahvaljujem tome danu. Ono što sam u najudaljenijim izvorima tražio, vadio, ispitivao, ispisivao, čitao i kasnije, kao u usporenoj snimci, ponovo čitao, mogao sam uspoređivati sa sjećanjem na taj središnji događaj… Toga jasno osvijetljenog, jezivog dana, dobio sam pravu sliku onoga što kao masa ispunja naš vijek. Ta slika bijaše snažna te sam se primoran njome, ali i slobodnom voljom, vratio njenom promatranju. Uvijek nanovo bio bih tamo i gledao, a još i sada osjećam koliko mi je teško otrgnuti se od toga, budući da mi je uspio samo najmanji dio onoga što sam bio naumio: njegovo saznanje”.
Masu i moć Canetti započinje analizom specifičnosti čovjeka kao pojedinca. Paradoksalno je samo na prvi pogled da čovjek tako rado stupa u masu. Paradoksalno, jer on je biće koje je više od drugih, u strahu od povrede svog ličnog prostora, od dodira ili ranjavanja tjelesne granice prema spoljašnjem svijetu, razvio najviše načina da se distancira od drugih. Masa, međutim, ukida strah od neočekivanog dodira tako što, šireći tjelesne granice pojedinaca do zajedničkih granica mase, povećava tijelo pojedinca i stvara osjećaj sigurnosti. Za čovjeka su podjednako važna dva suprotna obilježja: da se izdvaja i da se gomila sa sebi sličnima. U masi se pojedinac rasterećuje, oslobađa se svega što ga razlikuje od drugih, osjeća se jednak svakom drugom. Masa ima svoje zakonitosti nastanka, (pri)rasta i raspada. Ona je otvorena ili zatvorena, no vazda želi rasti, unificira sve pojedinačno unutar sebe, voli zbijenost i potrebna joj je usmjerenost prema nečemu. Ritam ili ponavljanje osnovni je konstitutivni njen element, ali i simptom koji je odaje. Pojedinci se ponekad u tolikoj mjeri ukidaju, da masa zaživi vlastitim životom:
“Uvežbani povici koji se ponavljaju u jednakim vremenskim razmacima još ne pokazuju da je masa počela da živi sopstvenim životom. Doduše, trebalo bi da oni dovedu do toga, ali to može ostati samo nešto spoljašnje, poput drilovanih pokreta vojne jedinice. Spontani krik, nasuprot tome, koji masa ne može tačno unapred da odredi, nesumnjiv je znak – njegov učinak je ogroman. On može izraziti sve vrste afekata. Često i nije toliko važno o kojim se afektima radi, nego je važan njihov intenzitet i različitost, kao i njihov slobodan redosled. Oni su ti koji masi daju njen duševni okvir”.
Svako okupljanje pojedinaca pretpostavlja nešto zajedničko, što se tokom vremena razvija u moral dotične mase, ideologiju. Stoga je razumljivo da Canetti vrstu mase – masu hajke (Hetzmasse) – razmatra u kontekstima različitih oblika religioznog ponašanja, od totemizma do današnjih religija. I nacije se ponekad mogu smatrati religijama. U ratovima nacionalne religije postaju akutne. Svaka se nacija okuplja pod nekim masovnim simbolom, pripadnik jedne nacije sebe samoga uvijek vidi prerušenog na svoj način, u krutom odnosu prema određenom simbolu mase koji je postao ključ za njegovu naciju. Kontinuitet nacionalnog osjećaja leži u redovitom povratku tog simbola, u njegovom pojavljivanju kad trenutak to zahtijeva.
Središnje poglavlje knjige Masa i moć Canetti je namijenio preživjelima (der Überlebende). Elementarni i najbjelodaniji uspjeh jeste činjenica da je čovjek još živ, pogotovo ako smrt pogađa druge u blizini (elementarna nepogoda, epidemija, rat…). Ne zauzima li svaki preživjeli mjesto nekog umrlog? No osjećaj sebe živog u masi mrtvih može postati ne samo uzrok zadovoljstva i porasta životne snage, nego i motiv za ubijanje – najniži oblik preživljavanja. Preživljavanje kao opasnu i nezasitnu strast Canetti nalazi kod velikih vojskovođa i ratnih junaka. Ono što im u stvari treba, ono bez čega ne mogu, jeste neprestano obnavljanje užitka koji donosi preživljavanje. Oblici preživljavanja su preživljavanje bolesti, preživljavanje oca, drugih iz vlastite generacije, nedužno preživljavanje na vremenskoj distanci (potajno zadovoljstvo na groblju), a prvo preživljavanje je začeće, gdje od velike mase život produžava samo jedna ćelija sjemena. Preživljavanje Canetti razlikuje od nagona za samoodržanjem i žudnje za besmrtnošću: “Čovek želi da se održi, to je tačno, ali postoje i druge stvari koje želi, i koje nagon za održanjem ne može da zameni. Čovek hoće da ubije da bi nadživeo druge. On neće da umre – da ga drugi ne bi nadživeli”. Trenutak preživljavanja jeste trenutak moći!
U posljednja dva poglavlja Canetti će pomnije obraditi moć (Macht) i vlast (Herrschaft), nit vodilju knjige. Canetti iskušava fiziku, čak biologiju moći. Upućuje na važnost analiziranja nijemih konstelacija moći – znakova po kojima se može prepoznati situacija u kojoj odnosi moći potiru dijalog. To su, na primjer, položaj tijela u prostoru, raspored ljudi i prostora u okolišu, računanje vremena… Na kraju, analizom nekoliko slučajeva, autor obrazlaže svoju tvrdnju da su paranoik i moćnik dva aspekta iste ličnosti. Iza paranoje, kao i iza svake moći, krije se želja da se drugi ljudi uklone s puta kako bi čovjek ostao jedini, odnosno želja da se čovjek posluži drugim ljudima kako bi uz njihovu pomoć ostao jedan jedini, ostao sam.
Elias Canetti, umjetnik pisanja, na briljantnim stranicama nudi radikalno razumijevanje moći, gleda u lice Meduze i – preživljava.
Recenzija knjige: Elijas Kaneti, Masa i moć, Novi Sad: Mediterran Publishing 2010. Preveo Tomislav Kargačin
Peščanik.net, 14.04.2011.
