Elias Canetti, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1981. godine, u knjizi „Prisluškivač” (Der Ohrenzeuge: Fünfzig Charaktere) iz 1974. stvorio je jedno od najneobičnijih i najpronicljivijih djela evropske književnosti 20. stoljeća. Knjiga se sastoji od pedeset kratkih portreta, nazvanih „karakteri”. To nisu likovi u klasičnom smislu, nego personifikacije određenih ljudskih osobina, društvenih uloga ili psiholoških stanja. Canetti ih oblikuje poput satiričnih, gotovo karikaturalnih figura, koje istovremeno djeluju smiješno i zastrašujuće.
Sam naslovni „Prisluškivač” simbol je onoga koji sve čuje. On ne govori mnogo, ali sve pamti i prenosi, izazivajući nelagodu kod onih oko sebe. U njegovoj sjenovitoj prisutnosti odražava se strah od gubitka privatnosti, prijetnja kontrole i nadzora. To je figura koja nas neprestano podsjeća na mogućnost da ništa što kažemo ili pomislimo nije do kraja samo naše.
Canetti gradi i druge upečatljive tipove. „Stidljivi” je čovjek kojem je neugodno gotovo sve, pa tako dugo pokušava ostati neprimijećen da na kraju postaje uočljiviji od svih. „Zaslužni” neprestano podsjeća druge na svoje prošle uspjehe, ali upravo mu to postaje teret, jer nikada ne može pobjeći od vlastite prošlosti. „Gospodar smrti” opsjednut je tuđim krajevima, mjeri svoju moć brojem pogreba i sprovoda kojima je svjedočio, pretvarajući strah od smrti u sredstvo dominacije. „Učitelj svijeta” uvijek ima objašnjenje za sve, ali njegova grandiozna tumačenja nikada ne zahvataju suštinu. „Radosni” se stalno smije i širi veselje, ali iza njegove prisilne vedrine krije se praznina koja tjera druge na nelagodu.
Ovi i mnogi drugi karakteri predstavljaju svojevrsni teatar ljudskih slabosti, iluzija i maski. Canetti ih opisuje s mješavinom ironije, humora i duboke psihološke pronicljivosti. Iako su napisani sredinom 20. stoljeća, oni djeluju bezvremeno, jer svatko od nas može u njima prepoznati svoje bližnje, ali i vlastite sjenke.
„Prisluškivač” se može čitati kao satira, kao filozofska zbirka minijatura ili kao galerija ljudskih tipova koja podsjeća na Graciána ili La Bruyèrea, ali u svemu je jasno prepoznatljiv Canettijev rukopis. On je pisac koji se opsesivno bavio odnosom mase i moći, a u ovim kratkim portretima pokazuje kako se taj odnos ogleda u svakodnevnim ljudskim ponašanjima. Svaka minijatura otkriva skriveni motiv ili masku iza koje se skriva borba za utjecaj, priznanje ili nadmoć.
Važnost knjige „Prisluškivač” leži u njenoj sposobnosti da na nekoliko stranica uhvati cijele svjetove ljudskog ponašanja. To je katalog univerzalnih tipova, galerija ogledala u kojoj se i danas lako prepoznajemo. Ona spaja književnost i filozofiju na jedinstven način i ostaje jedno od ključnih djela Canettijevog stvaralaštva, uz roman „Auto da fé” i kapitalnu studiju „Masa i moć”.
