Kakva bi to tek knjižurina bila, Bože Savaote! Ako bi je iko ikada završio jer koliko god da je dopisujemo, tek smo joj na početku, u predvorištu straha, trepeta i milosne nam sramotice…
Bila bi to knjiga nad knjigama, osobito ako bi u njoj bili popisani samo najstrašniji, a time i najisplativiji strahovi onih koji se diče sopstvenom, a bogme i predačkom neustrašivošću i prirođenom čašću…
U toj knjizi nad knjigama bili bi opisani samo strahovi nad strahovima i trepeti nad trepetima junaka nad junacima, ljuđi među ljudima. I samo upisi i popisi tih raskošnih strahova teško da bi mogli stati u enciklopediju nad enciklopedijama…
I onaj ko bi pisao strašnu knjigu o najstrašnijim strahovima vjerovatno bi i sam bio strašljivac nad strašljivcima koji bi se bojao i onih o kojima piše i onog o čemu piše, a osobito od sopstvenog straha. Jer strah od straha je najstrašniji strah među svim strahovima koji vladaju najjunačkijim narodom među svim junačkim narodima…
Ta strahotna knjiga ne bi bila jadni i bijedni priručnik ili skvrčena i potkresana brošurica, nego nebeska knjižurina koja bi, onako raskriljena i raskošna, poklopila cijelo- cjelcato nebo iznad glava onih glavonja koji su najpoznatiji po svojoj neustrašivosti…
Bila bi to nadknjiga koja bi služila za diku i ponos onima koji misle da je dično i ponosno sve ono što je zastidno i sramotno. A takvih je, rekoh li, najviše među našijencima koji su poznati po raznobojnim vrlinama, a osobito po šarenom i prirođenom strahu bez kojeg bi njihovo junaštvo nisko palo…
Ako bi neko nekada makar započeo knjigu nad knjigama, morao bi se spuštati do najdonjeg kamena, do pratemelja one građevine koja je, kažu kobajagiše, oduvijek počivala na junaštvu i herojstvu, na viteštvu i podvigu. Našao bi taj nesuđeni pisac, to čudo od pisca-suđenika, taj plašljivi Nebojša, i ono čemu se u najgorem strahu nije mogao nadati. Našao bi dokaze i svjedočanstva koja jasno govore da smo bili uplašeni i prestrašeni još i prije sopstvenog roždestva mada po istom tom roždestvu pripadamo rođenim i urođenim junacima kojima je junačenje bilo svenarodna pučanska vrlina, a junaštvo, hm, sporadična pojava, rijedak pucanj u gluvoti straha, još rjeđi svitac u plašljivoj noći…
Bilo bi u toj knjizi-narodnoj riznici, svakovrsnih i raznoraznih strahova poređanih, onako enciklopedijski u abecedarnom nizu koji bi se otegao kao zmijinji rep odavde pa do kamenoga doba u kojem smo takođe bili prestrašeni i od pećine i od onih koji su pećinom gospodarili, a što i danas po staroj navici i po dobrom pedigreu čine…
Strecala bi svaka trepetna stranica, a bilo bi ih neprebrojno, od strašnog kidušućeg straha koji nam je uvijek radio o glavi i obrazu, koji nam je konačno došao obraza, ali nije glave. Preživjeli smo, a knjiga će nam to reći, glavurdom, ali nijesmo obraščićem koji je počeo da se tanji i garavi još u onim pravremenima kada smo shvatili da obraz nije važan koliko se to pričalo u dalekim vremenima kad smo kratili vrijeme izmišljenim kažama o čojstvu i junaštvu…
Kada smo počeli da se dičimo junaštvom, shvatili smo da smo se dičili onim čega nijesmo imali, i da je dika važnija od dičnosti kao što je junačenje važnije od junaštva. Oprostili smo se, na našu i samo našu sreću, od junaštva, ali se, opet samo na našu sreću, nikada nećemo oprostiti od potrebe da izigravamo junake i to samo onda kad nam urođeni strah to dopusti. Budi junak, kaže naša nepoznata izreka, ali ne čini junaštvo na svoju štetu, već na tuđu…
Gorenatuknuta izreka koja bi mogla otvoriti knjigu nad knjigama, postala je vremenom mjera i naših junaka i našeg junaštva. Junaštvo iz mišje rupe postalo je naša nacionalna disciplina koja nam je garantovala svijetlu i sigurnu mišju budućnost pod uslovom da se iz rupe ne izlazi osim na brzaka i na kratko, u trenucima kad se rupica proširuje i renovira o državnim i internacionalnim praznicima…
Tako bi otprilike enciklopedija straha, ako bi se neki strašljivac i drznuo da je makar načne, jer nijedan je junak ne može dopisati, bila najistinitije svjedočanstvo našeg junaštva i najpotresniji svjedok naše smiješne sramote.
Svih strahova bi bilo još na samom početku naše enciklopedije straha: straha od strašljivaca, straha od sopstvene sjenke, straha od sopstvenog straha, straha od slobodnog života, straha od progovorene riječi, straha od odsanjane riječi, straha od splačinastih očiju, straha od pune i prazne fotelje, straha od onoga što smo bili, straha od onoga što jesmo, straha od onog što ćemo biti, straha od gubitka straha, straha od čudne potrebe da ponekad u rijetkim trenucima budemo ljudi, straha od pomisli da bismo mogli zamisliti nešto bolje, veće i čovječnije, straha od prestrašenih bitangi po kojima se računa kalendar našeg strašnog života, straha od praznih džepova i prepunih vreća, straha od iskonske potrebe da se oslobodimo straha, straha od strašnog saznanja da smo postali najstrašniji strašljivci u svečovječanskoj istoriji straha…
I nije strašno što bi se u enciklopediji straha našlo milion miliona naših junačkih strahova. Strašno je što u njoj ne bi bilo jednog straha: straha od savjesti. Koji neki zovu još i: strah od Boga…