Gaston Bašlar, francuski matematičar, epistemolog i teoretičar poetske mašte – ne nalazim prikladnijeg izraza za ovo poslednje, za onaj deo njegovih radova koji nas ovde posebno interesuje – jeste, koliko znam, jedini mislilac koji je umeo i pristao da od raščerečenosti modernog čoveka između njegove iskonske prirode, nepromenljive ili gotovo nepromenljive, od neolitika naovamo, a možda i od paleolitika, i imperativa nove racionalnosti i naučne efikasnosti izgradi mudrost, uslov razumne sreće… Bio je fascinantan profesor; dok ga nisam čuo nisam ni zamišljao da su mogući takav šarm i spontanost predavačke inspiracije, naročito u ovo doba televizijske i druge automatizacije opštenja. Sa svojim polucilinderom, sa bradom à la Marx, sa sklonostima i navikama provincijskog osobenjaka, kakvih je nekad bilo sijaset u dokonoj slobodi ulica kojima su ljudi hodali pešice, Bašlar nije izgledao niti je bio imalo „moderan“… Dok literatura veći gotovo dva veka slika jad naše osamljenosti, Bašlar peva blagodati samoće, predlaže nam da pomoću čitanja, pomoću „poetikoanalize“, „rekonstruišemo u sebi biće oslobodilačkih samoća“. Naravno, i ovde ista reč pokriva različite stvari. Bašlarova samoća je punoća, mašta naše biće, a lektira je njeno društvo. „Gore, na nebu, raj je jedna velika biblioteka“, veli Bašlar… Bašlar je, u Francuskoj, konsekventnije no iko, izložio strukture savremenog naučnog duha i prakse, karakterisane sve strožom apstrakcijom i matematizacijom. Pokazao je da je taj duh negacija svega spontanog, svega neposrednog, „prirodnog“. Kasnije je uvideo da naučna kosmologija ne može ugušiti spontanu kosmologiju, da prvobitni čovek živi u nama sa nesmanjenom vitalnošću, da mu je izraz poezija, da su funkcija nauke i funkcija poezije nesvodljive, i obe neophodne. Mi živimo istovremeno u dva jedan drugom potpuno strana sveta. Bašlar je uspeo da od te rascepanosti napravi dve harmonije koje se uzajamno dopunjuju. Drugi je doživljuju kao tragediju našeg doba… Život je mnogo lepši posle čitanja jedne Bašlarove knjige, čitalac svesniji vlastitog bogatstva, pouzdaniji u se. Ako i ne menja svet, ostavljajući to inteligenciji i nauci, mašta krepi čoveka, „sanjarenju pripadaju vrednosti koje daju pečat čoveku u njegovim dubinama“.
Sreten Marić
GASTON
BAŠLAR (BACHELARD) –
POETIKA SANJARIJE, PSIHOANALIZA VATRE,
PLAMEN VOŠTANICE, POETIKA PROSTORA, VODA I SNOVI
“Da bih pred voštanicom izgovorio nešto što je s onu stranu uspomena samoće, nešto također i što s onu stranu sjeća na bijedu, obnovit ću u ovom kratkom paragrafu literarno svjedočanstvo u kojemu Théodore de Banville govori o jednom Camoensovom bdijenju. A kad pjesnik govori sa simpatijama o nekom drugom pjesniku, onda ono što tu izriče dvostruko je istinito.
Banville izvješćuje da je tada kad se Camoensova lojanica utrnula, pjesnik nastavio pisati svoju poemu pri svjetlucanju očiju jedne mačke.“
Baston Bachelard, „Plamen voštanice“
Vrijeme koje proživljavam i preživljavam po nečemu je slično vremenu koje je preživljavao Gaston Bašlar tokom dva svjetska rata kada je čovjek jedino rajsko utočište nalazio u svojim sanjarijama o djetinjstvu. Ne običnim sanjarijama, nego pjesničkim, koje su napisane ili se trenutno pišu. Nauka i filozofija nisu donosili nikakvu utjehu. Moja generacija pamti već dva rata, onaj veliki Drugi svjetski rat, više po pričama nego po ličnom iskustvo, iako i ono postoji unutar svake porodice, odakle se izvlači i obuzima već odraslog čovjeka da sanjari o tom svom djetinjstvu, bježeći od tvrde stvarnosti koja je od njega načinila siroče. Ovaj „naš“ novi rat to samo potcrtava. Kaže se da je on nezavršen, ali koji je rat završen s nekim datumom. Zar nisu ponovo na djelu sve sablasti Prvog i Drugog svjetskog rata. Rat se uvijek nastavlja, ili završava u svijesti onih koji su ga preživjeli. Kod Bašlara se otvara taj prostor koji nam nudi bezbroj intimnih slika naše oniričke (pod)svijesti. To su slike koje stvara jezik, iz tame svoga sjećanja, koje seže čak u metafizičke prenatalne prostore. To je domen psihoanalize, Frojda, Junga, Adlera…Kao da ne živimo više u sadašnjosti, nego u sjećanju na neko vrijeme radosti, što se može poistovjetiti sa rajskim dobom čovječanstva. Tada si bio srećan, tako ti se čini danas. Sada ono u ovo vrijeme divljačkog kapitalizma, postaje vrijeme jedine sreće.
U svojim tekstovima Bašlar je veliki nastavljač, uz psihoanalitičare, Novalisovih pjesničkih razmišljanja, pa bi obavezno u ovo razmišljanje o svim Bašlarovim knjigama trebalo da se pogleda i Novalis. Obojica matematičari, bili su kao dvostruka bića, skarabeji duha. Kaže Novalis: „Postoje dva čovjeka: čovjek razuman i čovjek pjesnik.“ Na tom tragu bio je prije njih i Paskal, mada je on to izrazio na svoj način, kao dihotomiju: L’esprit de géométrie et l’esprit de finesse, što se obično prevodi kao „matematički duh i svjetovi duh“, koji jedan drugog uglavnom isključuju. Novalisovu knjigu u izdanju „Nolita“ kupio sam pred odlazak u vojsku 1968. godine, dok sam kratko vrijeme bio profesor matematike u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, pokušavajući malo po malo da pomirim ta dva Paskalova „duha“. Knjiga je snabdjevena nevjerovatnim predgovorom Zorana Gluščevića od pedeset strana. O tome bi se ponovo moglo napisati nešto takođe dobro i evokativno. Gluščević to svakako zaslužuje zbog onoga što nam je dao u svojim brojnim tekstovima.
„Moje knjige“, su, ovog puta, Bašlarove sanjarije o poeziji, ili, možda tačnije, o traganju za izgubljenim rajem, koji stvaraju pjesnici kao svoju „sliku izgubljenog svijeta“, u djelima s kojima se družim već decenijama: „Plamen voštanice“, izdanje „Razlog“, Zagreb, 1969. godine, u izvrsnom prevodu i sa pogovorom pjesnika Vjerana Zuppe; „Poetika prostora“, „Kultura“, Beograd, 1969. godine, u takođe odličnom prevodu Fride Filipović, i sa izvrsnim predgovorom Sretena Marića; „Poetika sanjarije“, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982. godine, u dobrom prevodu Fahrudina Krehe, i zaista nadahnutom predgovoru Kasima Prohića; „La psychanalyse du feu“, „Gallimard“, Paris, 1938.; „L’Eau et les Rêves“, izdavač „Librairie Jose Corti“, Paris, 1943. Ovdje ću veću pažnju posvetiti prevedenim knjigama, mada su i ostale prevedene kod nas prilično kasno.
Prvobitno poznat kao ugledan matematičar, fizičar i epistemolog, koji je u domenima svojih naučnih istraživanja iskazivao protivljenje ustaljenim, petrificiranim normama, Bašlar se u svojim zrelim godinama iskazao kao nesvakidašnji tumač svijeta poezije, otkrivajući u tom svijetu osnovnu potrebu čovjeka – sreću. Osnova njegovog pristupa bila je psihoanaliza, ali on se i od nje brzo udaljio osjećajući potrebu za slobodom. A to je bila radikalna novost. Upravo to stvaranje na svojoj pomalo jeretičkoj stazi učiniće Bašlara mitskom figurom jednog vremena koje je znalo mnoge sljedbenike uglavnom tradicionalnog prilaska ovim oblastima. Bašlar je bio izvan svih struja, uvjeren da sve škole i grupna okupljanja oko određenih čvrstih sistema nisu uvijek dovoljna da bismo dospjeli do prostora istine koju možemo definisati na različite načine. Pri tome on se nije odrekao nijednog od tih učenja, ali ih je smatrao nedovoljnim.
Za mene, nevjerovatan čitalac, Gaston Bašlar, u suštini, svojim tekstovima odgovara na dva jednostavna i vječna pitanja: zašto čitati poeziju i kako čitati poeziju. Na jednom predavanju Rolan Bart počeo je svoje izlaganje riječima: Šta znači čitati? Kako čitati? Zašto čitati. Tim pitanjima koja su za svako tumačenje književnosti temelj, dodao bih još uže: Kako i zašto čitati poeziju. Upravo je to srž i Bašlarovog pristupa poeziji. Otvorenog srca i otvorenog uma, sa ukupnim čitalačkim znanjem koje podrazumijeva da se svaka nova pjesma, bez obzira na autora, od klasika do nepoznatog pjesnika, dočekuje dobrodošlicom. Takvi su čitaoci zaista rijetki. Osnovno je kako čitati jednu pjesmu. Uputstvo je sasvim jednostavno, treba je čitati onako kako je i napisana, riječ po riječ, stih po stih, tako da ih prihvataš da djeluju na tebe svojim oniričkim slikama. To je i bartovsko „uživanje u tekstu“. Drugačije ne ide. Ne smije biti nikakvog predubjeđenja i podjela na klasike i moderniste, na velike i male. Kao što ga ne smije biti kada se o nečemu ili nekome piše. To je stara Tacitova maksima. Ali i to je samo površina, suština je u tome da se vidiš u djelu, koje i ne postoji bez čitaoca. Djelo je onakvo kako ga vidi i prihvati čitalac.
Od vremena čuvenog profesora i antologičara Bogdana Popovića učeni smo da pjesma treba da bude „cela lepa“. Teško se toga osloboditi. Vjerovatno je nemoguće u našem školskom sistemu drugačije govoriti o poeziji koja se ovdje piše i promoviše više od stotinu godina. Ne prihvatajući nikakvu isključivost, pa ni svoju, ovdje ja proklamujem princip da više vrijedi dobar stih, ili dio stiha, nego neka cijela lijepa pjesma. Za mene su se lijepili stihovi, na primjer, Duška Trifunovića, kojih ne mogu, mada i neću, da se oslobodim nikako. Nazvao bih to poetika jezičke mudrosti. Recimo: „Ne treba meni veća škola od ovog moga bola.“ Tu je jezik sve uradio, pošto je jezik u svojoj dubini mudriji od pjesnika. U svakom pravom čitaocu poezije mnogo je takvih citata. Neka je cijela pjesma samo jedan takav citat. Naša epska poezija prepuna je takvih obasjanja. Do njih je ona došla koristeći jezičke lagume u dubini bića njenog pjevača, sutvorca. Tu je Vuk Karadžić odigrao ogromnu ulogu. Samo to nije dovoljno, poezija ide dublje, mnogo dublje od te mudrosti koja nas prihvati odmah, i ne čini nas srećnim, ne osjećamo da nam bilo šta otkriva. Tu dolaze različiti pokušaji, bježanje od tzv. realizma, pa svih ostalih izama, uključujući nadrealizam koji je biodrag Bašlaru. To se ne smije smetnuti s uma, ta nadrealistička obasjanja, kod nas Matić, Vučo, Davičo. O tome je Radomir Konstantinović briljantno pisao.
Vratimo se sjećanju. Onome temeljnom pjesnikovom sjećanju. Recimo, mirisima iz djetinjstva. Sinestezija. Prust, „Traganje za izgbuljenim vremenom“. Nosioci slika i uspomena. Zatvoriš oči, vratiš se u djetinjstvo, pustiš da se vrate mirisi koji sa sobom nose slike djetinjstva. Tu nema računice ni filozofije, nema pretjeranog poznavanja pjesničkog zanata. Bašlar je svoja istraživanja odvojio od tog posla, koji je dao mnoge velike pjesme, iz kojih i on povremeno uzima neke stihove, ali teško da podiže čovjekovu osjećajnost. On govori o toj osjećajnosti. „Poetika sanjarije“ je pokušaj otkrivanja djetinjstva u pjesničkim djelima. On se pita čije je to djetinjstvo? Ono jeste blisko pjesniku, ali to nije njegovo biografsko djetinjstvo. On svojim književnim djelom prodire duboko do djetinjstva, gdje počivaju i Jungovi kolektivni arhetipovi, ali i mimo njih, stvarajući tako svoje drugo djetinjstvo. Samim tim i on postaje neko drugi. Nije više važno da li su tu činjenice stvarne ili izmaštane, one se naprosto uklapaju u sanjariju o jednom djetinjstvu. Ovako to kaže Anri Bosko, omiljeni Bašlarov pjesnik i prozaik:
„Jer bila je to moja mladost, moja, ona koju sam sebi stvorio, a ne ona mladost koju mi je spolja nametnulo bolno provedeno djetinjstvo.“ (Henri Bosco, „Hyacinthe“) Bašlar daje u trećem poglavlju „Poetike sanjarije“ kao moto, citat iz „Ljubavnog poziva“, poljsko-francuskog pjesnika Oskara Miloša, rođaka Česlava Miloša koji će, poput svog prethodnika biti voljni prognanik i bezdomnik: „Ja sam u nekom smislu i živio samo zato da bih imao šta preživjeti. Povjeravajući papiru ove ništavne uspomene, svjestan sam da obavljam najvažniji čin u životu. Bio sam predodređen za Sjećanje.“ Šta je drugo bio i Česlav Miloš, moj najomiljeniji poljski pjesnik. Evo nekoliko stihova iz moje pjesme pod naslovom „Pismo Oskara Miloša rođaku Česlavu u provinciju“, posvećene ovoj dvojici poljskih pjesnika:
„Imao
sam ključ, u djetinjstvu,
Zeleni ključ livadski, šumski
rog
što otključava glasove –
nosio ga na uzici oko
vrata,
stavljao u usta, pod jezik,
bliže srcu –
otključavao je tajne.“
Zapravo, danas mi se čini da je pjesma posvećena i meni samome, kao što su takve sve pjesme koje sam napisao.
Bašlar sve to duboko osjeća u sebi, poput pjesnika, ali ovdje samo kao veliki čitalac: „Od velikih pisaca tražimo da nam prenesu svoje sanjarije, da nas učvrste u našima i da nam na taj način omoguće život u ponovo zamišljenoj prošlosti“. Ta „ponovo zamišljena prošlost“ je po mnogo čemu osnova moga cjelokupnog poetsko-proznog djela. Posebno, moja pjesnička zbirka „Prvi svijet“ koja jeste ponovo zamišljena, odnosno stvorena prošlost. Čija prošlost? Mene i svih mojih čitalaca, možda i više njih nego samo mene. Bašlar pronalazi uporište svojim stavovima kod pjesnika i kod psihologa. Citira Žerara de Nervala: „Uspomene iz djetinjstva oživljuju kad dođemo do druge polovine života.“ A Jung: „Integracija Sebe, uzeta u svom dubokom smislu, pitanje je druge polovine života.“ Upravo je to vrijeme kada rekonstruišemo svoje djetinjstvo. Ono vrijeme kada smo živjeli svoje bajke, ne one pričane, mada se i one uklapaju ako si ih čuo na vrijeme.
„Voda i snovi“, sasvim otkrivalačka knjiga, koja je kod nas relativno kasno prevedena, 1998. godine, a objavila ju je sjajna „Knjižara Stojanović“ iz Sremskih Karlovaca. Nemam taj prevod, koristio sam se francuskim ranim izdanjem. Čitaoca ovdje neprekidno fascinira širina prostora kojim se Bašlar kreće. On se stalno drži onih helenskih elemenata, zemlje, vode, vatre i vazduha. Kao i kod vatre, Bašlar vodu pronalazi na svim stranama, gotovo da nema vode u čovjekovom životu, dnevnom i noćnom, stvarnom i imaginarnom. Meni je najfascinantnije čovjekovo prenatalno druženje s vodom, plodovom vodom, majčinom vodom. O tome je izvanredno pisala Marija Bonaparte, prijateljica i sljedbenica Sigmunda Frojda koji je odigrao značajnu ulogu u Bašlarovom prihvatanju psihoanalize, Marija Bonaparte, grčka princeza, spasila je Frojda iz nacističkog Beča, spasavajući mu na kraju i njegove male figure toliko značajne u njegovom životu. Bilo mi je zapanjujuće i otkrivajuće da sam gotovo na identičan način skupljao male predmete da njima ukrasim moje police sa knjigama. Svaki pogled na te figure odvodi me u prostore gdje sam ih našao i uzeo. Kasnije ću vidjeti da to mnogi rade. Bašlar je psihoanalitičar svih nas, koji naknadno otkrivamo pristupne puteve istini u poeziji. A voda je element tako blizak pjesnicima, od Poa naovamo. Po je bio izazovan i za Mariju Bonaparte, koju rado i često u ovoj knjizi citira Bašlar. Vjerujem da su se i poznavali
„Poetika prostora“, temeljna knjiga Bašlarove kasne produkcije, povezuje arhitekturu i poeziju, ili još tačnije, prostore stanovanja i osjećanje zaštićenosti i sreće. To je u jednom trenutku postala kultna knjiga arhitekata koji su tragali za novim putevima arhitekture zapale u ćorsokak modernizma i otuđenosti dokle ih je doveo beton i masovno stanovanje u gradovima. Za Pariz je to bio Korbizje. Stanovalo se i stanuje se u kutijama koje su uglavnom raspoređene horizontalno, osim lifta koji povezuje odvojene svjetove vertikalno, i koji svojim postojanjem sprječava naše uspinjanje stepenicama prema svjetlosti i nebu gdje stanuju naši zaštitnici anđeli. To su svjetovi takvi da se stanovnici iste zgrade jedva vide a kamoli poznaju. Za Bašlara, suština je kuća, dom, stanište, ono koje nas prati kao sanjarenje o djetinjstvu. On piše: : „U Parizu nema kuća, a stanovnici velikog grada žive u naslaganim kutijama.“ Jedan švajcarski arhitekta kaže da Bašlar stvara „emocionalni prostor“. Upravo ga ja tako doživljavam, kroz svaku njegovu knjigu.
U skromnoj kući iz mog djetnjstva, u Bosanskoj Kostajnici, gdje smo se preselili 1947. godine, sve vidim, savršeno životno, s podrumom, srednjim dijelom za stanovanje, naročito predsoblje sa majčinom singericom, i tavanom. O! strašni i neodoljivi tavan, na kome sam otkrivao svijet, ne samo oko sebe, nego ukupan svijet koji sam mogao da zamislim, od različitog eksperimentisanja do zvukova koje mi je otkrio kristalni detektor koji sam sam napravio. Muzika Radio Zagreba, došla mi je kao kakav nebeski poklon. Tu su bii i moji golubovi koje sam gajio, što je bila gotovo zaraza svih nas. Mogao sam satima da ležim i da pratim njihove svakodnevne rituale. Ta radost je neuporediva sa bilo čim kasnijim.
Na tom tavanu, neuređenom za obitavanje, gdje se u jesen i zimu sušili komadi mesa i kobasica, ulazio sam u čuda nauke ali i čuda buduće poezije koju ću sam da stvaram. Onakvu kakva je utisnuta u mene svih tih godina djetinjstva siromašnog svim osim beskrajne mašte. Zanatski dio se podrazumijeva, ali nije nužan. On govori o određenoj disciplini. Tu se začela i moja želja da postanem epistemolog, istoričar nauka, prije nego pjesnik, jer poeziju nisam smatrao kao životnim opredjeljenjem, čak ni uzgrednim poslom. Ona mi je dolazila polako, poslije završetka gimnazije. Da, da, sve su to zemaljski poslovi koje će mi kasnije otkriti genijalni Gaston Bašlar, pričajući mi u svojim knjigama priče mog života. Tako sam se osjećao kada sam šetao Banjalukom sa akademikom Vladom Miloševićem koji mi je pokazivao kuće i govorio o njihovim tajnama. Kao kompozitor i etnomuzikolog, on je tragao za onim iskonskim u narodnoj muzici na Zmijanju, ne zanemarujući sve do tada stvoreno, ma koliko ga ono spriječavalo da prodre dublje i da bude svoj. A grad to ne nudi, naprotiv, on prekriva to iskonsko debelim naslagamo preuzetog sa svih strana.
Kasno u životu, Auden je napisao 15 stihova pod naslovom „Dan zahvalnosti za stanište“ (1960-1964). Oni su bili proslava domaćeg zadovoljstva u njegovoj austrijskoj vikendici, a bili su raspoređeni po prostorijama kuće, uključujući ‘pećinu smisla’ (njegovu radnu sobu), podrum, potkrovlje i njegovu spavaću sobu „pećinu golotinje“. U naslovnoj pjesmi sretno završava pisanjem „mjesta u koje mogu ući i izaći“. Da li je do tada Auden (koji je govorio francuski) čitao Bachelardovo putovanje kroz kuću sjećanja-takav topofilički raj? Vjerujem da jeste.
Suprotno Odnu, ja sam ispisao više pjesama koje me povezuju sa djetinjstvom, oniričkim djetinjstvom, koje sam stvarao godinama, puštajući jeziku da se pronalazi, da se oslobađa, da se odvaja od moje ukočenosti nekog modernizma. Da ne spominjem glavne tokove naše poezije čije me je školsko tumačenje tjeralo od poezije. Tek će me, u četvrtom razredu gimnazije, pod svoje uzeti Vasko Popa, veliki znalac narodne lirske poezije. Popa je prihvatio poeziju kao jezičku igru suštinama. Ima tu mita, ali ne tako kako je stvarao Nastasijević, najveći srpski jezički maštar.
„Plamen voštanice“ me vodi do večeri u predsoblju, gdje je bio kredenac, koji smo dobili od setke Ljubice, mamina singerica i na ekseru uz vrata što su vodila u spavaću sobu, lampa na gas, odnosno petrolej. Sjećanja na to vrijeme, na taj prostor, na tu treperavu svjetlost koja nas je odvajala od svijeta da bismo tu bili svoj svijet, pretvara se u jezičko sjećanje koje ulazi u stihove. Hoće ono i u prozu, onoliko koliko može da osvoji za sebe. Tu sam bio zaštićen od svih užasa svijeta oko nas. Bilo gdje da sam kasnije bio, u sebi sam u sjećanju nosio utočište, odmor i spas. Nosio svoj jedini raj, mjesto sreće.
„Psihoanaliza vatre“, odvodi čitaoca u metafizički prostor čovjekove duše često zahvaćene vatrenim vihorom, od ljubavi do mržnje. Ali, šta ostaje pošto ljubav mine? Ima li tu pepela, nečega što će svjedočiti da je vatra postojala. Koliko se samo pjesnika tim bavilo na najrazličitije načine. Bašlarova knjiga ide dublje, sveobuhvatnije, tragom psihoanalitičkog učenja tvoraca psihoanalize, ali polazeći i od njemu tako bliskog Novalisa, slijedeći sam pojam vatre u svim njenim pojavnostima. To je taj Bašlarov fenomenološki pristup koji je toliko sveobuhvatan da može da obuhvati stvari i pojave vrlo udaljene, kojih se običan posmatrač ne bi sjetio, dopušta meni da sanjarim o vatri u mom djetinjstvu.
Ja ne idem tragom Prometeja, niti bilo koga u mitologiji nastanka i pripitomljavanja vatre, nego tragom onog što je ostalo u meni, pri samom pomenu vatre. To je moj pjesnički fenomenološki pristup. Prvo smo imali ognjište, toga se ne sjećam, ali nisam siguran da ne vidim to ognjište u Kalenderima u našoj zajedničkoj kući prije nego što ćemo se razdvojiti u tri kuće. Ili je to što vidim ognjište iz Kočićeve priče. U Kostajnici majka je u naš novi dom smjestila odmah uz predsoblje u maloj sobi šporet, kako je ona govorila noseći tu riječ iz svog djetinjstva u Hrvatskoj, koja je posvojenica njemačke riječi koja se u Zagrebu, kod moje ujne Slavice, izgovarala šparhet. Bila je to fijaker peć, od lima koji bi brzo progorio ako nije bio znalački unutra zaštićen ilovačom. Pamtim naša dva takva šporeta, potom tiš-šporet koji smo dobili od tetke Ljubice kada su se oni odselili u Dubicu. Rado sam ložio vatru, morao sam, ali i htio, posmatrajući moć plamena. Bez lampe, u ovoj sobi plamen je osvjetljavao sobicu, moje lice i ruke koje su dohvatale suvarke i bacale ih unutra. Na selu, gdje bih često išao, boraveći po nekoliko dana kod strine bila je ozidana peć, koja je zimi grijala cijelu veliku prostoriju, gdje smo zimi svi spavali. Uglavnom na podu, poredani kao u zatvoru. Bilo nam je toplo i veselo. Sve te vatre bile su pune tajanstvenog smisla o kome sam razmišljao kao i o zvjezdanom nebu. Čisteći peć, gledao sam pepeo, koji smo mi zvali lug, čuvan da se od njega pravi lužina koju su žene koristile da peru dijelove odjeće, rubeninu kako je govorila moja majka. Pepela sam se plašio kao najgoreg što može da nas snađe, kada izgori sve što imaš i ostane samo pepeo. Povezano za vatru, peći, ili šporete, jeste i odlazak u sječu drva, koja je u meni kao putovanje dječaka u Čehovljevoj velikoj priči „Stepa“. O tome sam napisao jednu pjesmu, jer sve je bilo i ostalo kao sanjarija. Kako god pogledam, nisam siguran jesam li zaista bio na sankama koje su vozile naša drva, iz našeg gaja.
Svojim zvjezdanim knjigama, Bašlar je uticao na generacije etnologa, estetičara, psihoanalitičara, književnih teoretičara i pjesnika. On nije promijenio njihove poglede na ono što im je bilo životno opredjeljenje nego ih je proširio, produbio, oplemenio. Bježeći od krutosti bilo kog sistema, on je i te sisteme olabavio i dao im je svježinu pjesničkog pogleda na život. Klod Levi Stros, veliki privrženik Bašlarovih pogleda na nauku i poeziju, žalio je što ovaj nije stvorio svoj sistem. Nema potrebe za tim, sistemi dođu i prođu, Bašlarovo „učenje“ stalno je svježe i za svakoga otkrivajuće. Kao što je napisao Kasim Prohić u izvrsnom predgovoru „Poetike sanjarije“: „Bašlar je htio da se njegovi tekstovi čitaju kao tekstovi koji ništa ne poučavaju, već u kojima se uživa, koji tjeraju čitaoca da budi svoju imaginaciju, da otkriva ‘şuštinsku ženskost svakog dubokkog sanjarenja‘.“ A ja se, na kraju ovog teksta, što je i kraj knjige „Poetika sanjarije“, prisjećam mojih snova u kojima sam letio, a kojih više nema. Koliko sam samo zadovoljstva osjećao u tom letu, ne mogu riječima izraziti. Samo nenapisanom sanjarijom koja je moj izgubljeni raj.
ranko risojević 15. 10. 2021.
