GLAVU GORE’ OTVORIO CANNES Netipičan izbor filma za otvorenje ovogodišnjeg izdanja festivala
Piše: Nenad Polimac
Objavljeno: 14.05.2015
Osim što je riječ o djelu ženske autorice, što je u Cannesu iznimka, film Emmanuelle Bercot je realistična socijalna drama
Otvaranje canneskog festivala obično je događaj kod kojeg se blještavilo u publici natječe s blještavilom na ekranu. Dok na otvaranju festivala u publici sjede pomiješani filmske zvijezde, režiseri, ministri i europski povjerenici, filmovi koje Cannes obično odabire za otvaranje najčešće posjeduju sličnu smjesu blještavila i moći. Otvaranje Cannesa obično je termin za filmove o Velikom Gatsbyju ili Grace od Monaca, a na za one o maloljetnim delinkventima. No, ne i ove godine.
Ove godine, programski šef festivala Thierry Frémaux odabrao je za otvaranje film koji barem po dvije stvari izmiče uvriježenim canneskim običajima. Za početak, riječ je o filmu ženske autorice, što je u Cannesu iznimka, a kao drugo, riječ je o realističkoj socijalnoj drami. Film se zove “Glavu gore” (La Tęte haute), a autorica mu je 48-godišnja francuska glumica i (sve češće, uspješna) redateljica Emmanuelle Bercot. Riječ je o filmu koji se bavi manje prikazivanim zakutkom europskog društva, a to su maloljetnički sudovi.
Priča o delinkventu
Junak filma je Malony (Rod Paradot) maloljetni delinkvent koji odrasta uz neodgovornu mater, povremenu narkomanku. Malony je sklon nasilnim ispadima, sitnim krađama, a “specijalitet” su mu krađe auta zbog zabave. Djetinjstvo provodi između materina doma, popravnog doma i maloljetničkog zatvora, a jedina konstanta u svemu tome je sutkinja za maloljetnike (Catherine Deneuve), starija gospođa kod koje Malony svaki put nanovo sjedi kao optuženik kad god napravi svinjac, a radi ih često.
Film prati deset godina odnosa između dječaka i sutkinje. Pri prvom susretu, Malony je 7-godišnjak, a sutkinja mora odlučiti da li da ga uzme aljkavoj majci. Kod posljednjeg, Malony je maloljetni otac. U međuvremenu, on i sutkinja prolaze odnos od osobnog i klasnog neprijateljstva, pa do istinske simpatije.
Pohvala sistemu
Film Emmanuelle Bercot nastavlja se na dugu francusku tradiciju filmova o delinkvenciji (Nula iz vladanja, 400 udaraca..).
Također, on je dio cijelog jednog ciklusa novijih francuskih filmova koji se bave djecom i funkcioniranjem sustava, bio taj sustav škola (“Razred” Laurenta Canteta) ili maloljetnička policija (“Polisse” – film koji je Bercot potpisala kao scenarist). U “Glavu gore”, Bercot nam nudi svojevrsnu pohvalu sistemu. Pokazuje kako se – unatoč svemu – niz čestitih, dobronamjernih ljudi danomice trudi ne bi li odvratio od katastrofe male barabe koji su često sami sebi najveći neprijatelj. Ujedno, pokazuje kako se ono što će često paušalno trpa u ladicu “parazitskog” javnog sektora sastoji od mnogih ljudi koji su doslovno na dnevnom bojištu zato da neki Malony ne bi sutra nama opljačkao kuću ili ukrao auto.
Pri tom – dakako – pogled na sustav francuske redateljice nije sto posto ružičast. Ona pokazuje koliko je birokratiziran i opterećen specijalističkim jezikom (u nekom trenutku čini vam se da likovi govore samo kraticama). Nadalje, pokazuje koliko je – bar u Francuskoj – obrazovanje i jezik koji ide s njim faktor klasnog isključivanja: u jednom trenutku, junak podivlja zato što u razgovoru s potencijalnom ravnateljicom buduće škole ne zna što znači “relevantan”.
Deneuve strši pojavom
Riječ je – ukratko – o dobrom filmu koji ima samo jednu slabost – a to je, paradoksalno, Catherine Deneuve. Velika zvijezda francuskih 60-ih već stanovito vrijeme u filmovima u kojima se pojavljuje ponajviše parodira svoj status ocvale dive. U prljavo realističkom filmu kao što je “Glavu gore” nekako ne možete stvarno povjerovati u Deneuve kad je ocvalu ali grandioznu vidite u sudačkom uredu, zatrpanu papirima. U filmu koji je pun naturščika, koji od žargona do scenografije teži krajnjem dokumentarizmu, Deneuve svojom pojavom strši poput svemirca.
http://www.jutarnji.hr/netipican-izbor-filma-za-otvorenje-ovogodisnjeg-izdanja-festivala/1348536/
