Drugi sofist koji je značajan za filozofiju jest Gorgija (483—375), koga je Platon pohvalio zbog oštroumnosti. Kuda bi god Gorgija došao, vršio je toliki utjecaj, da su svi imitirali njegov način govora i izražavanja. On je jednom obećao, da će svima odgovoriti na sva pitanja, i žalio se da ga već nekoliko godina nitko ništa novo ne pita. (Platon: ≫Gorgija≪ 448).
Gorgija je bio iz grada Leontina (Sicilija) i god. 427. je došao u Atenu na čelu delegacije, da traži pomoć od Atenjana za svoj grad protiv Sirakužana. Tada je svojim govorima postigao velik uspjeh u Ateni, i prenio slavu retorike iz Sicilije u Grčku. Međutim, Gorgija nije bio samo odličan govornik i učitelj govorništva, nego se istakao i u filozofiji svojim ≫teoretskim nihilizmom≪.
U svom spisu ≫O onom što ne postoji ili o pnrodi≪ Gorgija nastavlja na elejsku filozofiju, ali s tom razlikom, da ne će priznati niti da bitak postoji. On postavlja tri teze: 1. Ničega nema, 2. Ako bi nešta i postojalo, ne bi bilo za ljude spoznatljivo, 3. Ako bi se i moglo spoznati, ne bi se moglo saopćiti drugim ljudima.
Jer, ako bi bitak postojao, bio bi ili vječan ili postao, ili istodobno vječan i postao. Ako je bitak vječan, tada nema početka, ako nema početka, tada je neograničen, ako je neograničen, tada nije nigdje. (Pogreška je u tom, da se zamjenjuje vremensko i prostorno.) Dakle, ako je bitak vječan, on uopće nije bitak. Bitak također nije postao, jer može postati ili iz postojećeg ili iz nepostojećeg. Iz postojećeg ne može postati, jer bi tada prije postojao, nego što bi trebao postajati, a nepostojeće ne može izvesti postojeće. Zaključak je, da bitak nikako ne postoji — ni kad bi bio vječan, ni kad bi imao početak, a još manje je održivo da bude jedno i drugo istodobno.
Ako bi bitak bio, on bi morao nužno biti ili jedno ili mnoštvo.
Ako bi bio jedno, on bi imao svoju veličinu i bio bi djeljiv. Dakle nije jedno. Ako pak nije jedno, nije ni mnoštvo (pogrešan zaključak, jer se suprotnosti ne gledaju u jedinstvu), jer je mnoštvo zbir jedinica. Prerria tome bitak ne postoji.
Neki misle da se tu kod Gorgije radi samo o igri riječi, da je to njegova šala na račun filozofije. Međutim, nije tako, jer je Zenonovom dijalektikom Gorgija pokazao da je pojam bitka elejske filozofije neodrživ, i da se unutar tog apstraktnog logičkog identiteta ne može ništa postići. U tom izlaganju on ide još i dalje nastavljajući na drugu tezu — da ako bi bitak i postojao, on ne bi bio spoznatljiv. Jer, ako postoji spoznaja postojećeg, tada bi ono što je mišljeno moralo postojati, što bi opet dovelo do apsurda, jer se može misliti leteći čovjek ili pak kola na moru. Dakle mišljeno ne postoji (pogrešno zaključivanje na opće) i ne može se misliti bitak.
Ako bi se to i moglo spoznati, ne bi se moglo drugom saopćiti, jer drugi sluša samo riječi, a riječi nisu stvari. Budući da vanjska stvar nije riječ, t. j. s njom identična, ne može ni drugom biti saopćena, jer ne govori stvar.
Elejska logika čistog apstraktnog identiteta je isključila različitost, i to dovodi do spoznajnih poteškoća, jer riječ nije stvar, i kako onda treba izražavati saopćavanje? Gorgija hoće pokazati da u tim okvirima nije moguće dalje razvijati filozofiju, jer ako se ostane na tom principu, ne može se izbjeći opasnosti nihilizma. Tu je Gorgija postavio tezu ontološku i gnoseološku. Bitak je nemoguć, kad se ne prizna kao realnost mnoštvo objektivno-postojećeg, koje se baš na njega svodi, i tada se u apstraktnom iđentititu ništa ne može pojaviti kao različito, čime se ne može pojaviti ni kao identično, jer se nema od čega razlikovati, što onemogućuje tvrdnju, da bi taj bitak ikako postojao. Identičnost se apstrahira od sadržaja i ostala je potpuno prazna. Još teže, unutar tog apstraktnog identiteta može postojati spoznaja, jer nemogućnost identičnosti percepcije i predmeta, kao i pojma s predmetom, pokazuje nemogućnost ikakvog izricanja sudova o tom apsolutu. Gorgijina zasluga je (iako se služio pogrešnim zaključcima) što je pokazao, da ljudsko mišljenje kao i stvarnost, moraju biti shvaćeni dijalektički, jer ako se ti dijalektički momenti izoliraju i suprotstave, ne će se doći do pravog shvatanja ni spoznavanja.
OSTALI SOFISTI
Među sofistima u toj grupi istakli su se još Hipija i Prodik.
≫Univerzalan čovjek≪ Hipija (rođ. prije 460) bio je iz Elide. On je prvi oštro razlikovao ono što je po prirodi (φνσις)i ono što je po društvenom zakonu (νόμος) a tu temu će nastaviti i drugi sofisti, dokazujući kako su nazori o etičkim normama promjenljivi.
Prodik (rođ. u prvoj pol. V. vijeka), sa ostrva Keje, prvi je osnovao učenje o sinonimima. Što se tiče društveno-etičkog nazora, on je zahtijevao postojan, radin i pošten život, koji je kao takav skopčan s poteškoćama, ali sadrži pravu krepost u sebi, kojom ljudi postaju valjani. O tom on slikovito govori u svojoj poučno-etičkoj priči ≫Heraklo na raskršću≪ (koja je zabilježena kod Ksenofonta u njegovim ≫Uspomenama o Sokratu ≪ (II. 1, 21). To je još jedan primjer, da se o sofistima ne može govoriti samo u negativnom smislu.
U grupi mlađih sofista ističu se: Trazimah, Kritija i Kalikle.
Trazimah je bio iz Halkedona i on je glavno lice u prvoj knjizi Platonove ≫Države≪, a zastupao je mišljenje da pravednost nije ništa drugo, nego korist jačega.
Kritija iz Atene bio je oligarhijski vođa i jedan od 30 tirana (poginuo je god. 403). Bio je aristokrat i kao političar učinio je mnogo zla atenskom narodu. Ovdje je on važan po tome, jer je iz njegove drame ≫Sizif≪ sačuvan duži fragment o porijeklu religije — u kojem on govori, kako su ljudi bili neuki i nisu poznavali prirodne pojave, pa su vladari, da bi lakše vladali, ≫istinu zavili lažnom riječi≪ — i uveli vjeru u bogove, čime su ljude plašili i na taj način ih držali u pokornosti.
Kod Kalikla, koga spominje Platon u svom dijalogu ≫Gorgija ≪ postavljena je teza apsolutnog prirodnog prava nad društvenim normama i zakonima. Treba da vladaju oni, koji su po prirodi jači. a zakoni u društvu su pronalazak slabih, kako bi razbili jake. Prema tome cijelo društveno uređenje — ima negativnu funkciju, jer suzbija moć silnih. Tom svojom tezom prirodnog prava i anarhije, nasilja i divljaštva, Kalikle je naišao na oštar otpor kod svojih suvremenika.
Sačuvana je kritika protiv Kalikla od Jamblihovog Anonima koji govori, kako je društvo kao cjelina uvijek jače od takvih pojedinaca, koji bi pokušali da svojom snagom poremete život ljudi u sređenoj zajednici. Anonim želi sjediniti prirodu i ljudske odredbe po zakonu, ističući korisnost mirnog života u društvu koje je sjedinjeno, jer samo ono omogućuje čovjeku napredak.
Iz dosadašnjeg prikaza se vidi, da iako solisti čine jednu cjelinu, oni se ipak međusobno mnogo razlikuju, pa svaki sud, koji bi htio sve sofiste najednom obuhvatiti, ne bi mogao biti objektivan.
Djelovanje sofista je bilo od presudnog značenja za daljnje proučavanje ljudskog mišljenja, jer su oni svojom oštroumnošću upotrebljavali sva sredstva da bi dokazali moć riječi.
Opoziciju prema sofistima na području mišljenja čine Sokrat, Platon i Aristotel.
Brano Bošnjak
Nastaviće se
