Na ovom mjestu i ne moramo o moralu.
Možemo, recimo, o etimologiji.
Dakle, onaj koji nosi Gospoda u sebi.
Poznajete li nekog takvog?
Ili je neko takav zasužnjen među knjiškim stranama, u memljivoj tami, među odbačenim dragunlijama koje su nekada nekome bile važne.
Ili su neki takvi pod hladnim kamenom na nekom dalekom čarobnom brijegu…
Nekog takvog je gotovo nemoguće sresti.
Njega nema pa nema na javnim mjestima.
Možda ni u povorci koja mimohodi za raznjihanim kandilom.
Sigurno nije na kongresima, prijemima ili u kabinetima zabranjenog grada našeg neovarvarizma.
Nema ga na mahnitim vašarištima, epicentrima.
Gospodin se, strahujem, ne ogleda u našim ogledalima.
Jedan zabičeni raskrečenih nogu zasindžirenog vrata ispija hladne koktelčiće pod suncobranom.
On je rođeni gospodin- šapuće sa udivljenjem drugi trećem.
On i Premijer—prst i nokat.
Valjda se zove Naser.
Okrajak slučajno uhvaćenog razgovora skicira ambijent našeg životarenja.
Naše zoologije.
Jedan starac razmiče žaluzine i stidljivo proviruje ka bulevaru.
Na čiviluku u zamračenom predsoblju izanđali šeširić i bogodavni štap.
Prikuplja hrabrost da se spusti na ulicu.
Kupi po običaju jednu kiflicu posutu zrncima susama i popije čašicu crvenog vina u kafanici preko puta.
Razmišlja o vinogradu, pčelama i pismima.
Možda je on Gospodin, pomišljam zagledan u sjetno lice.
Ili slijepac.
