Živimo u bezličnim vremenima, postajući i sami odraz ove rasipajuće rake koju zovemo našim dijelom planete. Ljubav smo prosuli po raspucaloj kaldrmi i sada tumaramo među ruljom, životinjski se tiskajući, sumanuto gledajući u stranu, jer ne nalazimo partnera u gnjiloj močvari isparavajuće stvarnosti. Sive zgrade jugoslovenske komune ljepše izgledaju nego lica mladih. Sa rukama u džepovima, oslobođeni karijere, užurbanog hoda, pritom se snebivajući, klize ulicama, pitajući starije ljude za cigaretu. Surova bijeda modernog vremena teroriše i tlači izgubljene umove. Vjetrovi pucaju po pokvarenim zubima mladih majki, koje sa sisama do poda nervozno vuku dječija kolica. Njihovi su snovi proćerdani, djeca su im lanci i katanci oko naboranih strukova, dok u očima biva pogled svirep.
Praznična distopija provejava ulicama. Svaki stoti dom je ukrašen iznutra. Petarde pucketaju i roditelji besomučno opominju djecu da ne budu djeca. Ubijajući tako rani polet, gubi se nada za spasonosni prevrat, koji čiste duše moraju da iznesu. Ako ubijemo dijete u dijetetu, sva budućnost će se svesti na ionako potrošačko, apatično društvo, nesposobno da se samo od sebe regeneriše. Zaboravićemo da vežemo pertle i hodamo uspravno. Ljubićemo tuđe đonove i gladiti naramenice zlim babuskurama, koje nose prstenje od rubina i zadah im se osjeća na izlizane muške čarape.
Raste broj prosjaka i džukela po ulicama. Iskrivljene face dovikuju: ”Daj deset centi!” Promrzle i skrušene, lutalice ulaze u tržne centre da se zagriju. Gnusni ljudi ih mrškaju, dok sa strane skeniraju šta imaju na sebi pomamljene curice iz srednje škole, čiji se pomahnitali kikot razliježe do nebesa.
Političari vjeruju da održavamo povoljan kurs, trošeći državne novce, vozajući se u limuzini od titanijuma, dok njihova dječica izvoljevaju pršutu bez bijelog. Njihova odjeća je brendirana, dok u duši obitava košmar. Pogled im je našminkan, oči su upale u mesinu, dok je čistota bića davno isčiljela.
Vrednosni sistem je u konstantnom padu. Preko televizora sprovode opaku manipulaciju, koristeći medijske alatke na dovitljiv način, kako bi pomutili postojeći djelić svijesti. Žene lakog morala citiramo u čitankama, dok se profesorica izderava na djecu bez ikakvog razloga, ubijajući tinjajuću varnicu, ono nevino, meko i spontano.
Roditelji su nervozni i neostvareni, okrnjeni nadležnim bičem. Diplome sa fakulteta koristimo umjesto podmetača za piće. Jurimo pobjednički fiks, stavljamo sve na crveno, truli kockari nikli iz skorčanog blata.
Čulo mirisa sam izgubio na ovogodišnjem bazaru u sportskom centru. Tona domaćeg mesa, gomila tjelesina koje se vrzmaju, samo da bi se negdje obrele i popile dvije čašice domaćeg vina su idealna taktika da se ljudska čula otupe, potisnu, satru. Novogodišnji ukrasi simbolišu apsurdnu cijenu i manjak kreativnog duha.
Poneki kulturni sadržaj, reda radi, svedoči o obavezi da se kultura pomene. Riječ kao riječ, sama po sebi nema veće značenje na Balkanu. Izbor dostupne literature u nekolike postojeće knjižare je svakog dana tanji.
Ljubaznost uslužnog osoblja za pultom zapanjuje svojom grubošću. Vokabular ljudi je do te mjere uprošćen, da duboki šok nakon pojedinih riječi traje danima. Doktori u bolnici su stručna lica, zahvaljujući kojima uzimamo pare na kamatu da bismo otišli u privatnu kliniku i izvadili nalaze.
Humor je postao raritet. Dobar, staromodni, neprijanjajući humor je antička balada, skiptar bogova.
Jedan od rijetkih blagoslova u ovom pokvarenom vremenu (nije vrijeme pokvareno, već ljudi) jeste prisustvo prijatelja. Tih par vremešnih, mitskih bića sa jezom u očima, žarom u plećima, istinom u riječima je dokaz da smo napunili pun krčag dobre karme i zaslužili njihovo prisustvo u ovom životu.
Osim toga, ako ne računamo povremene bljeskove u vidu dječije genijalnosti ili vanvremenskog filma, van granica Amerike (što se knjiga tiče – što se pisalo, pisalo se), ne vidim boljitak i uspon čovjeka.
Ono što me dodatno poražava jeste činjenica da pri pogledu na druge ljude uviđam potisnuti krik, vrištanje na sve strane, čupanje tanke kose, škripanje zubima pod velom namrgođenog, distanciranog pravnika.
Mi ne možemo da mijenjamo svijet. Ono što možemo jeste da kroz iskreni pristup i zdravu energiju promijenimo odnos snaga, koliko nam to naše postojanje dozvoljava. Sve ostalo je ruski rulet. U tome leži ljepota.
Luka Minić
