Na starim bakrorezima koji potiču s kraja sedamnaestog vijeka – a rukotvorine su po svoj prilici njemačkih, italijanskih i mađarskih autora- opsada grada pod trupama u zapovjedništvu princa Eugena Franza Savojskog, vojvode od Pijemonta, Viteza Zlatnog runa, ferdmaršala Njegovog veličanstva rimskog carstva i češkog kralja, ogromne vatrene buktinje proždiru minarete džamija, čaršijske drvene ćepenke, gradske bedeme, uboge potleušice domaćih stavnovnika. Crne se potmuli oblaci noćnog neba, i još se u daljini naziru iskričavi odbljesci puščane paljbe. Zbog nekolicine turskih rebela, lukavih ukoljica, koji su Prinčevo izaslanstvo poslano gradskim starješinama da mirno i bez borbe predaju grad, posprdno prevarili napavši kolonu poklisara u sarajskom polju, umorivši cesarskog trubača i ranivši gonfalonjera-pismonošu, Eugen Savojski bio je riješen, po svim principima međunarodnog ratovanja, da zaposjedne grad sa svih strana, rasporedivši artiljeriju i pješačke snage po okolnim brdima, spreman da skrši posve otpor pobunjenika i slavodobitno osvoji grad.
O tome dječak ništa nije znao dok je pored oca ležao na starom provaljenom otomanu, sa spužvama presvučenim zlatastom tkaninom i kanelurama sitnih vijuga koje kao da su ovo platno izdubili, progrizli, u svom postojanom pohodu, neki sasvim sićušni crvi. Otac je rekao- „Sarajevo“, a dječak je pomislio. „znači tako se zove grad u kome živimo…“
Oktobar je već bio zasjeo ponad niskog četvrtastog prozora, jedinog u sobi, okrečenoj u žuto, sa ivicom masne zelenkaste farbe od poda do sredine zidova prostorije. Spušteno potmulo nebo jeseni s iskričavim pramenima magle kroz koju prosijavaju daleke sićušne zvjezdane medalje. Soba se grijala na limenu, vazda zahuktanu, „naftaricu“, i njen je benzinski miris uvijek prijatno draškao nozdrve. Majka je u kuhinji na crnom tiganju pekla palačinke, ulje je cvrčalo, a otac joj u jednom trenutku dobaci, ležeći na kauču u vis prekrštenih nogu- „ Vala, Anđo, mogla bi meni malo halve da napraviš!?
On je posebno volio to jednostavno, prosto sarajevsko jelo koje se pravilo od običnog brašna i šećera, valjda s dodatkom malo kafe i ulja… Večeri su bile duge, beskrajno su se pružale njihove dugočasne niti zalazeći u sve kutke dječakove rano probuđene mašte. Televizor je bojio sobu u tirkizno, potom u blijedi opal, potom u modro, boju tinte što se sušila na dječjim prstima od domaće zadaće pisane perom s patronom mastila koja je vječito puštala svoju plavičastu krv. Te večeri, valjalo je napisati sastav o svom rodnom gradu, pismeni rad koji je trebalo već sutra ujutro da se nađe na učiteljicinoj katedri. Ni otac ni sin nisu znali kako to da napišu. Otac mu je, valjda nesto kao inspiraciju, na brzinu ispripovijedao nekoliko svojih pustolovina iz mladosti, kad je kao novi pomoćnik nekog šumara obigravao nekoliko dana i noći oko visokih jela, štampajući stabla masnim štambiljima, kao znak upozorenja potencijalnim šumokradicama. Ali svi ti njegovi doživljaji, ma koliko sami po sebi bili interesantni i smiješni, odvijali su se po urvinama, planinskim bogazama i strminama daleko od grada, s tim se ništa nije dalo učiniti, ne gine mi sutra čista jedinica, mislio je dječak.
Otac ništa nije znao o Eugenovoj opsadi grada, a i kako bi to tada i mogao znati? Ta će se opsada po svoj prilici dogoditi u dalekoj nekoj, još nedoglednoj, apstraktnoj budućnosti, kad žeženo, okruglo oktobarsko sunce dobro pritisne vitke planinske lance. Onda kad svi pismeni zadaci već odavno budu urađeni, kad svi palačinci i sve halve budu pojedene…
Poslije besumnje uspješne i veoma krvave operacije, jedne hladne večeri, dok su kiše gasile posljednje goruće ugarke gradskih bedema, Eugen Savojski naredio je svojim jedincima da se povuku iz grada. Sa sobom je vukao bogat ratni plijen: silovane robinje i zlato, besplatnu magarad i živinu, telad, krave, ovce i ovnove, a za kolonom gospodarevih šuckora klipsala je velika masa katoličkih i pravoslavnih izbjeglica, što će kasnije spas naći pod egidom carske lavovske pandže, po nenaseljenim obodima slavonskih ravnica. „Plemeniti grad“, kako ga je sam nazvao u svom pismu-ultimatumu pred bijesni pogrom, nudio je izdašno bogatstvo. Osvajaču tolikih plemenitih mjesta, od Mohača do Beograda, „te kapije Balkana“, do sjevernih turskih ejaleta u Bosni, taj espap je dolazio kao božja prirodna ma’na, nešto poput ove kasnojesenjske kišice što tako umilno čisti sav ozon diljem sarajskog polja. Negdje u blizini Visokog, varošice koju bješe pregazio tek prije nekoliko dana u svom moćnom forsiranju Bosne, dao je da se postavi bivak; tu je namjerio odmoriti malo svoje vjerne trupe koje je zadnjih mjeseci gonio do iznemoglosti, uvjeren kako je fortuna itekako na njegovoj strani i da nema te sile koja mu se može oduprijeti.
Razapevši šator i spremajući mu log, prinčevi ordonansi, brzo su nasjekli hrastovo drvo za vatru koja će čitavu noć grijati gospodara. Ali gospodaru, uzaman, san nikako nije dolazio na oči. To mu se dešava već dugo vremena, skoro još od proljetos kad je počeo vršiti prve pripreme za svoju veličanstvenu ekspediciju po ovim surovim krajevima: čim legne, on je uvjeren da će istog trena zaspati dubokim i slatkim snom, umoran od skoro cjelodnevnog jahanja, izviđanja, obilaska trupa i manevriranjem, ali onda u njegovoj glavi kao da neko kapne kapljicu masti na već dogorjelu kladu, misli se razgore kao lepršavi leptiri gorućeg pepela, i počnu se paliti sve svilene zavjese zdravog, umilnog sna. Tad počnu svi događaji prethodnog dana da prolaze odajama njegove posve razbuđene svijesti, kao kakva tumarajuća procesija likova, glasova, stvari, riječi i pojava. I to mučenje zna potrajati sve do jutra. Ti glasovi i pojave i riječi nemaju isti izged kao po bijelom danu, već su nekako naročito pakosno iskrivljeni, oni se množe i ponavljaju u nedogled kao u igri kakvih naspramno poredanih ogledala.
Poslije tako probdjevenih noći, on je iznuren kao da je jahao miljama bez stanke i predaha. Kako dan odmiče, postaje sve više zlovoljan, natušten i jedak, breca se i na najmanje primjedbe podređenih. A svoje tijelo, glavu i udove, kao da ne prepoznaje više kao svoje. Noge mu dolaze kao da su od gumirabike, savijaju se pri svakom koraku i tonu u neko spužvasto tlo. Ni svog obožavanog Tacita više ne može da čita. Ako se nađu u nekoj šumi, na logorovanju, kao ovo sada, najradije zalegne u podnožje kakvog stabla, još bolje ako mu je korijen kvrgav i tvrd, te sjedne tu kao u žuljevito sedlo i prstima grebe i trga koru s drveta.
Navršio je tek četrdeset i neku, a u mislima se već rado vraća u prošlost. U sjećanje mu često dolazi period iz negovog pariškog vojnog liceja, kada se kao gorljivi, doktrinarni pristalica Lajbnicove teorije, dopisivao sa filozofom koji je ovaj naš svemir nazivao „najsavršenijim među svjetovima“. Volio je, još tada, u tim epistolama da provuče kakav skeptični komentar, pozivajući se na vlastito iskustvo pitomca te ustanove, na šta mu je veliki Gotfrid uvijek odgovarao zapletenom propedautikom svoje monadološke stvarnosti. „ Dragi Franze-govorio je često Lajbnic- Bog naš svemogući najviša je Monada. Bog je udesio da unutrašnja aktivnost svake monade bude u harmoniji sa aktivnošću svih ostalih; svijet je savršeno jedinstven iako ga čine individualne supstancije…“ Na sve to Eugen, ležeći u korijenu kakve bukve, može još samo da se nasmiješi. Jesu li Monade i svi ovi ljudi oko njega koji jašu kobile i mule i bijesne paripe, zveckaju sabljama i ostrugama i kočopere se kao pijetlovi u prašini, a u noćima poput ove kad se sito najedu popljačkanog mesa i naloču meke rakije, podriguju i povraćaju? Sve se to insignira našom slavnom Istorijom i u debelim knjigama će ovo podrigivanje i povraćanje ostati zapisano kao nečija slava, a bogme, nečija crna propast?
Sve više mu se istorija njegovih dana priviđa kao oni turski ćilimi koje vuče za sobom kao dio basnoslovnog plijena, i prepuni su čudnih, uzvijuganih šara, ornamenata, sastavljenih od crnih i zlatastih niti, a premreženi su onako i zukrštani poput kakvih filigranskih modela čudnih gusjenica što plaze tim tepisima bez kraja i konca, i u njima on ne može da nazre nikakav smisao ni svrhu. Osim, možda, neke ljepote, koja mu ni samom nije potpuno jasna. Čemu sve to? Čemu svi ti njegovi osvajački uspjesi, kad, evo, noćima ne može da usne? Tamo, na dalekom Dvoru, čete ulizica i čankoliza, opskrbljeni svim mogućim udobnostima ratne pozadine, plješću mu i adoriraju na svakom njegovom zavojevačkom poduhvatu, koji se po tim carskim odajama naduvava do besramno ogromnog mjehura od sapunice, a on, neopran, i u čizmama vječito uvaljanim u skoreno skitsko blato, bivakuje po vlažnim pustopoljinama, sav mokar i febrilan, kostobolan, sav izujedan po gospodi vašima i krpeljima?
Koliko će još puta u ovakvim kišnim noćima izlaziti iz svog šatora, sa svoje postelje, gdje uvijek ostaje da leži njegova žalosna alonž perika, leopardski mundir njegov, zgužvan poput skutrene lisice u brlogu, a trebao bi biti znamenje carske i kraljevske veličine? Zuriti u zvijezde kako se miču iza zavjesa mrkih oktobarskih oblaka, „slušati“ njihov nijemi, bezvučni tremolo u nedohvatnim visinama? Osjećao je kako mu je kostur pod mesom potpuno zaleđen, vlasi raskruštane kose na glavi stegnute ledenim injem, te se primače prvoj vojničkoj vatri. Legija se njegova bješe razvaganila oko nekog rđavog kotla, iz kog se pušio dim i čulo cvrčanje i osjećao miris preprženog šećera. Oni su pjevali i podrigivali kao maločas u njegovim mislima. Ali, iznenada, on osjeti životinjsku glad koja ga prože od tabana do tjemena. Brzo je naložio straži da mu u šator dostavi to jelo što ga je spazio na ubogom vojničkom ognju.
U šatoru je potom ležao na desetak pruženih sagova, a pored tog ležaja, u bakarnoj iskrivljenoj tepsiji, osmuđenoj dimom, ležalo je to mirisno jelo, po obliku kašike, konveksno, raspoređeno učtivo kako doliči jednom komandantu, kao male pješčane dine o kojima je samo slutio da postoje negdje u Perziji, daleko na istoku, gdje njegova čizma još nije kročila. Jeo je obilno, kako odavno nije, a onda je blagi Asklepije po njegovom čelu izlio mošt toplog, blagoslovljenog sna. U tepsiji na rubu postelje, ostala je još samo jedna blago ispupčena kupola-monada. Grumen smeđe, već ohladnjele halve.
Nedeljko Simanić
Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”
—
