Pjesniku viču:
“Vidjeli bismo te kraj tokarske klupe.
Što su to stihovi?
Znamo tu priču!
A bit će za rad smisla nemaš.”
Možda
od zanimanja
svakog
za rad nas mnogo tog veže.
I ja sam tvornica.
Ako sam bez dimnjaka,
možda je
meni bez dimnjaka
još teže.
znam –
niste ljubitelj praznih riječi.
Da biste radili – režete hrast.
A mi, zar drvo
ne umijemo sjeći?
Obrađujemo hrastove glave svih nas.
Svakako –
ribarenje, časna stvar dođe.
izvlačiti mrežu
kad puna kečiga bude.
Pjesnički rad častan je također –
loviti ne ribe, nego žive ljude.
Ogroman rad je da se nad nakovnjem gori,
da se usija željezo pod rukom kovača.
No zašto
ko dangube neko da nas kori?
Mozgove turpijom jezika glača.
Tko više – pjesnik
il` tehničar – stvara
i koristi?
Oba,
svako kako može.
Jer srca su također motori.
Duša je isto motor, samo složen.
Jednaki smo.
Drugovi u radničkoj masi.
Proleteri duha i tijela.
Tek skupa ćemo
svemir ukrasiti,
pustiti da marševima odjekuje čela.
Ogradica se od svake fraze.
Na posao! Nov i živ!
Nek ječi!
A u vodenice
poslat ćemo
govornike razne,
kojima je dosadno, da vrte žrvanj vodom riječi.
Vladimir Vladimirovič Majakovski
