Piše: Max Nettlau
SLOBODA I ANARHIZAM: PRVA OČITOVANJA I LIBERTERSKE IDEJE DO 1789. GODINE
Povijest anarhističkih ideja neodvojiva je od povijesti svih progresivnih događaja i aspiracija prema slobodi. Zato ona i počinje s najranijim pogodnim povijesnim trenutkom kad su ljudi prvi put razotkrili poimanje o slobodnom životu u obliku u kojem su ga propovijedali anarhisti – što je cilj koji se može postići samo potpunim raskidom s autoritarnim okovima i istodobnim usponom i širenjem društvenog osjećaja za solidarnost, uzajamnost, velikodušnost i druge izraze ljudske suradnje.
To poimanje o slobodnom životu očitovalo se na različite načine u osobnom i u kolektivnom životu pojedinaca i skupina, počevši s obitelji bez koje ljudski suživot ne bi više bio moguć. Istodobno, sve od humanizacije životinja koje tvore ljudsku vrstu, autoritet – tradicija, običaji, zakon, proizvoljna pravila i tako dalje – drži u svojem željeznom stisku većinu ljudskih odnosa (to vjerojatno seže sve do udaljenog stupnja animalizma). Zato je hod ljudskog roda prema napretku, koji traje vjekovima, bio i još je kontinuirana borba da se prekine autoritarne okove i lance.
Ta je borba tako raznolika i sukob je bio tako okrutan i snažan da je samo nekolicina uistinu shvatila anarhističke ideje. Čak su i oni koji su se borili za ograničene slobode rijetko i neprimjereno razumijevali bit te ideje. Zapravo su oni često pokušavali pomiriti svoje novoosvojene slobode s održavanjem starih ograničenja, bilo da su lebdjeli na ivici autoritarizma, bilo da su vjerovali kako je autoritet koristan da bi održali i obranili svoje nove dobitke. U moderno doba ljudi su podupirali ustavnu ili demokratsku slobodu; to jest, slobodu pod nadzorom vlade. Štoviše, na društvenom planu, ta je podvojenost stvorila etatističko društveno uređenje – socijalizam nametnut autoritarnim metodama, te su mu zbog toga manjkala upravo ona svojstva koja mu, prema anarhističkom mišljenju, daju istinsku vitalnost: solidarnost, uzajamnost, velikodušnost, svojstva koja se mogu razvijati samo u slobodnom svijetu.
U stara vremena carstvo autoritarizma bilo je opće, a nesigurni, zbunjeni napori da se protiv njega bori (s ciljem da se ostvari slobodu uporabom autoriteta) bili su rijetki, premda stalni. Tako se i anarhističko poimanje, čak i u svojem parcijalnom i nepotpunom vidu, rijetko pojavljivalo, ne samo zato što su mu trebale povoljne prilike za rast, nego i zato što su ga okrutno progonili i ugušivali nasilnim sredstvima, ili je prepušten da ga rutina potroši i uništi. Ipak, čak i usred plemenskog meteža pojedinac može ostvariti razmjerno respektabilan osobni život i to ne samo uslijed ekonomskih razloga. Bio je to prije prvi korak na putu iz stanja skrbništva u oslobođenje, a ljudi staroga doba krenuli su tom stazom, nadahnuti osjećajima sličnim onima koje ćemo kasnije naći u antietatističkom pokretu modernoga čovjeka. Neposluh, nepovjerenje u tiraniju i pobunamnoge su hrabre ljude naveli da snuju za sebe neovisnost koju će moći braniti i za koju će biti spremni umrijeti. Drugi su ljudi uspjeli zaobići autoritet svojom razboritošću ili nekim posebnim darom ili vještinama. I ako su, na određenom stupnju, ljudi prešli iz nevlasništva (opće dostupnosti dobara) i iz kolektivnog vlasništva (plemenskog vlasništva ili vlasništva stanovnika nekog područja) u privatno vlasništvo, na to ih nije nagnala samo glad za posjedovanjima, nego i potreba i volja da osiguraju za sebe stanovitu neovisnost.
Čak i ako je bilo mislilaca čistog anarhističkog tipa u antici, nama su nepoznati. I dalje je karakteristična činjenica da su sve mitologije sačuvale zapise o pobunama, čak i o beskrajnim borbama koje su pobunjenici vodili s najmoćnijim božanstvima. Titani su navalili na Olimp, Prometej je prkosio Zeusu, mračne su sile u nordijskoj mitologiji izazvale “sumrak bogova”. I bio je tu Vrag – taj pobunjenik Lucifer prema kojemu je Bakunjin imao respekta – koji, u kršćanskoj mitologiji, nikad ne popušta i nastavlja se boriti u svakoj pojedinačnoj duši protiv dobroga Boga. Ako već svećenstvo, koje je manipuliralo tim tendencioznim pričama u vlastitom interesu, nije priječilo takve prikaze, unatoč tome što su bili tako opasni po ideju o svemoćnosti njihova boga, onda to nije činilo zato što su epizode prepričavane u tim prikazima bile tako duboko ukorijenjene u ljudskoj duši da se to nisu usudili učiniti. Jedino što su mogli učiniti jest iskriviti činjenice i ocrnjivati pobunjenike, protagoniste u tim pričama. Kasnije su stvarali fantastične interpretacije kako bi zastrašivali vjernike. To posebice vrijedi za kršćansku mitologiju, s njezinom pričom o izvornom grijehu, padu čovjekovu, njegovu iskupljenju i posljednjem sudu, koja pridonosi posveti i opravdanju ljudskog ropstva, potvrđuje posebna prava svećenika kao posrednika i odlaže sudnji dan do posljednjeg zamislivog trenutka, do kraja svijeta. Možemo zaključiti da se svećenstvo, kad ne bi bilo hrabrih pobunjenika i mudrih heretika, ne bi toliko oko toga trudilo.
U ta stara vremena, borba za opstanak i uzajamna pomoć bile su nedvojbeno nerazmrsivo povezane. Što je uzajamna pomoć nego kolektivna borba za opstanak, budući da ona štiti cijelu zajednicu od opasnosti koje bi mogle nadvladati osamljenog pojedinca? Što je borba za opstanak nego čin pojedinca koji je kadar okupiti velik broj snažnih i obučenih ljudi i tako prevladati nad onim koji može okupiti puno manje snažnih i obučenih ljudi? Napredak donose autonomne i slobodne udruge stvorene u društvenom okruženju koje je razmjerno sigurno i koje je napredno po svojem karakteru. Velike orijentalne despocije nisu dopustile istinski intelektualni napredak. Grčki je svijet, s druge strane, bio svijet slobodnih lokalnih autonomija, svijet koji je doživio prvi procvat slobodne misli koliko mi znamo. Grčka filozofija bila je kadra, tijekom stoljeća, doprijeti do indijske i kineske misli. Ona je stvorila vlastito neovisno djelo, koje su Rimljani, unatoč svojoj velikoj želji da duboko zavire u izvore grčke civilizacije, bili nesposobni razumjeti i nastaviti. Jednako je ostala nepristupačna za neprosvijetljeni svijet srednjovjekovnoga doba.
Ono što se razumijevalo pod imenom filozofija bio je, u to rano doba, sklop razmišljanja, neovisan što je više moguće o vjerskoj tradiciji, premda su ga oblikovali pojedinci uronjeni u tu tradiciju. Bila su to razmišljanja proistekla iz izravnijeg opažanja, neka su se zasnivala na iskustvu. Uključivala su, primjerice, spekulacije o podrijetlu i biti svijeta i stvari (kozmogonija), o ponašanju pojedinca i o njegovim najvišim htijenjima (moral), o kolektivnom građanskom i društvenom ponašanju (socijalna politika). Bavila su se i idealima nekog savršenijeg svijeta u budućnosti i sredstvima da se on ostvari (što je filozofski ideal koji je zapravo utopija proistekla iz stajališta tih mislilaca o prošlosti, sadašnjosti i o daljnjem razvoju za koji su oni smatrali i prosuđivali da je povoljan za budućnost).
Religije su nastale prije, uglavnom na isti način, premda u općenito primitivnijim uvjetima i s tom su fazom usporedni teokracija svećenstva i despotizam kraljeva i glavara. Stanovnici grčkih teritorija, na kopnu i na otocima, držali su se podalje od despotizma susjednih zemalja i stvorili su vrstu građanskog života, vrstu autonomnih skupina i federacija, kojom su održavali mala kulturna središta. Oni su stvorili i filozofe koji su, nadišavši svoju tradicionalnu ulogu, bili od koristi svojim malim domaćim republikama i sanjali o napretku i općoj dobrobiti (a da se nisu, mora se reći, usudili ili pokušali boriti s ropstvom među njima, što pokazuje kako je teško nadići svoje okruženje).
To je razdoblje bilo svjedokom razvoja očito modernijeg tipa vlasti i politike, koji je zamijenio azijski tip despotizma i posve arbitrarnog prava a da ga ipak nije u cijelosti nadomjestio. Bio je to tip napretka sličan onome francuske revolucije i onome u devetnaestom stoljeću u odnosu na apsolutizam osamnaestog stoljeća. Baš kao što je to kasnije razdoblje dovelo do ideja o čistom socijalizmu i do anarhističkih poimanja, tako je, uz velik broj umjerenih i konzervativnih grčkih filozofa i državnika, bilo i odvažnih mislilaca, od kojih su neki u tim ranim danima nadošli na ideju o državnom socijalizmu, a neki na anarhistička načela. Ti su, bez sumnje, bili u manjini, ali ostavili su svoj biljeg i ne može ih povijest zanemariti, premda su suparništva među školama, progoni i ravnodušnost doba neznanja uzrokovali da njihovi spisi nestanu. Zapravo, ako se njihov rad sačuvao, preživio je u citatima u tekstovima poznatijih pisaca.
Te male republike, izložene stalnoj opasnosti i same po sebi častohlepne i ratoborne, živo su se zanimale za građanski život i domoljublje. Razdirale su ih strančarske svađe, demagogija i žudnja za moći, što je položilo temelj za razvoj krutog komunizma. To je u mnogih ljudi potaknulo averziju prema demokraciji, koja se izrazila u želji za vladavinom najmudrijih ljudi, mudraca, staraca, vladavinom o kakvoj je Platon sanjao. I istodobno je došlo do averzije prema državi, do želje da se dokine država, kao što je to ispovijedao Aristip, kao što su to izražavale Antifonove liberterske ideje i još snažnije veliko djelo Zenona iz Kitije (336.-264. prije Krista), utemeljitelja stoičke škole, koja je isključivala svaku izvanjsku prisilu i proglasila moralni poriv pojedinca kao jedini i dovoljan vodič za pojedinačno i komunalno djelovanje. Bio je to prvi jasan zov ljudske slobode, svjestan svoje zrelosti i oslobođen autoritarnih okova. Zato ne treba čuditi što su to djelo u prvom redu pročistile buduće generacije i što je potom posve potisnuto na marginu da bi se na kraju polako počelo gubiti.
Ipak, baš kao što religije prenose ljudske težnje za pravdom i jednakošću na fikcionalno “nebo”, tako su i filozofi i razni pravnici toga doba pretvorili ideal istinske pravde i pravičnog zakona, zasnovan na postavkama Zenona i stoika, u takozvani “prirodni zakon”, koji, kao i njegovo pandansko idealno poimanje religije – “prirodna religija” – baca nejasno svjetlo na mnoga stoljeća okrutnosti i neznanja sve dok njegovo svjetlo ponovno ne oživi ljudski duh i nadahne ga željom da te apstraktne ideale pretvori u djelo. Bila je to prva velika usluga slobodarske ideje čovjeku; njezin se ideal, potpuno oprečan idealu vrhovne i definitivne vladavine autoriteta, postupno upijao tijekom posljednjih dviju tisuća godina i usadio u svakog poštenog čovjeka koji je savršeno dobro znao da čovječanstvu treba upravo takav ideal, ma koliko on sâm zbog osobnih interesa bio ravnodušan, neupućen ili nepovjerljiv što se tiče mogućnosti njegova ostvarenja, posebice mogućnosti njegova bliskog ostvarenja.
Posve nam je jasno zašto se autoritet – država, vlasništvo, crkva – suprotstavljao širenju takvih ideja. Dobro je znana činjenica da su Rimska Republika, Rimsko Carstvo i papinski Rim, sve do petnaestog stoljeća, nametali apsolutni intelektualni fašizam zapadnome svijetu, upotpunjen orijentalnim despotizmom, koji se ponovno rodio među Bizantincima i Turcima, i upotpunjen ruskim carizmom (koji se sada zapravo nastavlja u ruskom boljševizmu). Sve do petnaestog stoljeća, pa čak i kasnije (Servetus, Bruno, Vanini), slobodna je misao bila zabranjena pod prijetnjom smrću; sva komunikacija među nekim učenim ljudima i njihovim učenicima tekla je pod krinkom, vjerojatno u intimnim krugovima nekih tajnih društava. Slobodna misao nije ugledala svjetlo dana sve dok se, stopljena s fanatizmom i misticizmom vjerske sekte, nije osjetila posvećenom te nezaplašeno i sretno prihvatila smrt. Izvorni zapisi o takvim događajima brižno su uklonjeni i ništa nam nije preostalo osim glasova onih koji su denuncirali žrtve, koji su ih oklevetali i, često, onih kojih su ih ubijali. Tako je Karpokrat iz gnostičke škole u Egiptu, u drugom stoljeću poslije Krista, propovijedao život slobodnoga komunizma i isto tako je citirao Novi Zavjet (poslanicu apostola Pavla Galaćanima, 6:18), “Ta pustite li Duhu da vas vodi, niste više pod zakonom”, što je izjava koja, čini se, pristaje na ideju o životu izvan države, bez zakona i gospodara.
Posljednjih šest stoljeća Srednjega vijeka razdoblje su borbi lokalnih samouprava (gradova i malih regija), gorljivih da se udruže, kao i velikih teritorija koje su se ujedinile u velike moderne države, kao političke i gospodarske cjeline. Da su manje cjeline bile središta civilizacije i da su mogle, kao takve, napredovati putem vlastitog proizvodnog rada, putem udruživanja koja su koristila njihovim interesima i putem nadmoćnosti njihova bogatstva nad siromašnim poljoprivrednim zajednicama i manje sretnim gradovima, njihov bi potpuni uspjeh samo povećao njihove povlastice na račun trajnog siromaštva manje uspješnih cjelina. Je li bilo važnije za neke slobodne gradove, takve poput Firence, Venecije, Genove, Augsburga, Nürnberga, Bremena, Ghenta, Brugesa i drugih da se obogate ili je bilo važnije da cijele regije koje ih okružuju ostvare dobrobit, obrazovanje i druge koristi? Povijest je, barem do godine 1919., presudila u korist velikih gospodarskih cjelina i, sukladno tome, male su autonomne zajednice reducirane i prepuštene raspadu.
Autoritarizam i želja za širenjem i dominacijom bili su prisutni i u malim i u velikim cjelinama, a riječ “sloboda” podjednako su izrabljivali i jedni i drugi. Male su cjeline razbile moć gradova i njihovih alijansa (liga); velike su napale moć kraljeva i njihovih država.
Ipak, u toj situaciji, upravo su gradovi često podupirali neovisno mišljenje i znanstveno istraživanje, te su davali privremeni azil disidentima i hereticima koje su s drugih mjesta prognali. Upravo su posebice rimske općinske samouprave smještene duž glavnih trgovačkih putova, baš kao i mnogi drugi prosperitetni gradovi, postale središta intelektualno neovisnog duha. Od Valencije i Barcelone do sjeverne Italije i Toscane, te Alzasa, Švicarske, južne Njemačke i Češke, preko Pariza do ušća Rajne, pa sve do Flandrije, Nizozemske i njemačke obale (hanzeatskih gradova), protezalo se područje napučeno središtima lokalne slobode. A onda su došli ratovi talijanskih careva, križarski rat protiv Albigenza i centralizacija Francuske koju su proveli kraljevi (posebice Louis XI), te kastiljanska prevlast nad Španjolskom, borba Država protiv gradova u južnoj Njemačkoj i borbe burgundskih vojvoda u sjevernoj Njemačkoj i tako dalje, što je sve kulminiralo u nadmoćnoj prevlasti velikih Država.
Među kršćanskim sektama posebice treba zapamtiti sektu “Braće i sestara slobodnoga duha”, sektu koja je među sobom prakticirala neograničeni komunizam. Njihova je tradicija, koja vjerojatno potiče iz Francuske i uništena je progonima, preživjela uglavnom u Nizozemskoj i u Flandriji; “klompaši” (“Klompdraggers”) iz četrnaestog stoljeća i sljedbenici Eligiusa Praystincka, takozvani “libertini” iz Antwerpena u šesnaestom stoljeću (“loisti” čini se vuku svoj korijen iz te sekte). U Češkoj je, nakon husita, Petr Chelčický propovijedao tip morala i društvenog ponašanja koji je anticipirao Tolstojeva učenja. I tu ponovno nailazimo na sekte takozvanih “izravnih libertina”, posebice na “adamite”. Za neke se od njihovih spisa zna da su preživjeli, posebice Chelčickýjeve spise (čiji su umjereni sljedbenici kasnije bili poznati kao “Moravska braća”). No, što se tiče naprednijih sekta, preostali su nam jedino zastrašujući pogrdni prikazi iz pera njihovih gorljivih progonitelja i teško je, ako ne i nemoguće, odrediti do koje je mjere njihov prkos Državama i zakonima bio svjestan antiautoritaran čin, budući da su tvrdili da je njihovo djelovanje ovlastila riječ Božja, koji tako ostaje njihov vrhovni gospodar.
Srednji vijek nije mogao proizvesti racionalno i temeljito slobodarstvo. Tek je ponovno otkriće grčkog i rimskog poganstva, renesansni humanizam, pružio mnogim učenjacima sredstva za usporedbu i kritiku. Oni su različite mitologije vidjeli kao “savršene” baš kao što je to kršćanska mitologija, a neki su od njih, izgubljeni između potpune vjere i potpune nevjerice, napustili svaku vjeru. Naslov kratke rasprave nepoznata autora, De tribus impostoribus (O trojici varalica, to jest o Mojsiju, Kristu i Muhamedu) jasno ističe tu tendenciju. Tada je francuski redovnik, François Rabelais, napisao oslobađajuće riječi, “Čini što te volja”, dok nam je odvjetnik, Étienne de La Boëtie ostavio svoju poznatu Discours de la servitude volontaire (Raspravu o dobrovoljnom robovanju).
Ovo kratko povijesno istraživanje poučit će nas da budemo umjereni u svojim očekivanjima. Bilo bi vrlo lako doći preko oduševljenih pobjedničkih himni do slobode, do junaštva ubojica tirana i drugih pobunjenika, do narodnih pobuna i sličnoga, ali bi bilo vrlo teško pronaći jasnu svijest o zlu urođenom autoritarizmu i potpunu vjeru u slobodu. Riječi mislilaca koje smo ovdje naveli mogu se smatrati pukim najranijim intelektualnim i moralnim pokušajima ljudskog roda da napreduje bez skrbništva bogova i ograničavajućih lanaca. Čini se da je to malo, ali i to se “malo” ne može staviti na stranu ili zaboraviti. U suprotstavljanju “trojici varalica” napokon se pojavila znanost, slobodan um, produbljena potraga za istinom, eksperimentalno opažanje i istinsko iskustvo. L`Abbaye de Théleme (Opatija Thelema – ni prvi ni posljednji sretni otok mašte), baš kao i autoritarne, etatističke utopije, koje su zrcalile velike nove centralizirane države, otkrile su aspiracije prema idiličnom, nevinom, mirnom životu, punom međusobnog poštovanja i prema potvrdi potrebe za slobodom za ljudski rod – i sve to u stoljećima (šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom) pretrpanima osvajačkim, vjerskim, trgovačkim, diplomatskim ratovima i okrutnom prekomorskom kolonizacijom – podjarmljivanjem novih kontinenata.
Čak je i “dobrovoljno robovanje” s vremenom poduzelo korake da samo sebe dokine, kao što je to bilo u Nizozemskoj i u borbi protiv kraljevske moći Stuarta u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću te u revolucionarnom ratu sjevernoameričkih kolonija protiv Engleske u osamnaestom stoljeću, sve do oslobođenja Latinske Amerike u početku devetnaestog stoljeća. Tako je pobunaposve ušla u politički i društveni život, zajedno s duhom dobrovoljnih udruga, kako to očituju projekti i pokušaji industrijskih kooperacija u Europi, što su već postojale u sedamnaestom stoljeću, i razvoj manje-više samostalnih i samoupravnih organizacija u Sjevernoj Americi, a i jedno i drugo se dogodilo prije i poslije njezina odvajanja od Engleske. Kasnija stoljeća srednjega vijeka već su bila svjedoci opiranja središnje Švicarske Njemačkome Carstvu, velikih seljačkih buna i nasilnih objava lokalne neovisnosti u raznim područjima Iberijskog poluotoka. Pariz se u mnogim prilikama držao čvrsto naspram moći kraljeva sve do sedamnaestog stoljeća i ponovno godine 1789.
Znamo da je to libertersko vrenje još bilo ograničeno i da su dojučerašnji pobunjenici postajali očarani novim autoritarizmom odmah nakon revolucija. Još je bilo moguće ubijati ljude u ime ove ili one vjere, posebice ako su mase bile zapaljene vjerskim žarom pojačanim dobom reformacije ili ako su pale pod vlast i utjecaj jezuita. Osim toga, Europa je u to doba živjela pritisnuta birokracijom, policijskom moći, stalnim vojskama, aristokracijom i prinčevskim dvorovima, baš kao i istančanom vlašću trgovačke i financijske moći. Malo je ljudi moglo razmišljati o liberterskim rješenjima i raspravljati o njima u svojim utopijama. To je učinio Gabriel Faigny, u knjizi Les Aventures de Jacques Sadeur dans la découverte et le voyage de la Terre Australe(Pustolovine Jacquesa Sadeura u otkrivanju i putovanju u zemlju australsku, 1676.). Drugi su pisali prozu o divljacima koji nisu poznavali rafinirani život policijskih država, kao primjerice Nicolas Gueudeville u svojem djelu Entretiens entre un sauvage et le Baron Hontan (Razgovori između divljaka i barona Hontana, 1704.) ili Diderot u svojem slavnom djelu Supplément au Voyage de Bougainville (Dodatak Bougainvilleovu putovanju).
Došlo je i do pokušaja izravne akcije, da bi se vratila sloboda nakon pada britanske monarhije 1649., koju je vodio Gerard Winstanley (the Digger). Bilo je projekata ostvarenja dobrovoljnog socijalizma posredstvom osnivanja udruga, što su ih iznijeli Nizozemac P. C. Plockboy (1658.), John Bellers (1695.) i Škot Robert Wallace (1761.), te isto tako u Francuskoj Restif de la Bretonne.
Bilo je britkih mislilaca koji su secirali etatističke ideje, među njima Edmund Burke, u svojem djelu Obrana prirodnoga društva, dok je Diderot bio upoznat s istinski anarhističkom argumentacijom. Bilo je izoliranih pisaca koji su napadali zakon i autoritet, poput Williama Harrisa na Rhode Islandu, u Sjedinjenim Državama, u sedamnaestom stoljeću, pa Mathiasa Knutsena, u Holsteinu, u istom stoljeću, i poput Doma Deschampsa, benediktinskog redovnika u Francuskoj u osamnaestom stoljeću, koji je ostavio rukopis koji nam je poznat od njegova otkrića godine 1865. Isto tako A. F. Doni, Montesquieu (pustinjaci), G. F. Rebmann (1794.), Dulaurens (1766., u nekoliko ulomaka njegova djela Compere Mathieu), prikazuju male zemlje i sretna utočišta bez vlasništva i bez zakona. Nekoliko je desetljeća prije francuske revolucije Parižanin Sylvain Maréchal predložio vrlo jasno obrazložen tip anarhizma, u obliku legendarnog arkadijskoga doba sreće, u svojem djelu LAgge dOr, recueil de contes pastoraux par le Berger Sylvain (Zlatno doba, zbirka pastoralnih pripovijesti pastira Sylvaina, 1782.) i u njegovom djelu Livre échappé au déluge ou Psaumes nouvellement découverts (Knjiga koja je izbjegla poplavu, ili psalmi nedavno otkriveni, 1784.). Maréchal je isto tako napisao i jedan od najjačih propagandnih materijala u ime ateizma i u svojoj je knjizi Apologues Modernes a lusage dun Dauphin (Moderne poučne priče, na uporabu Dauphinu, 1788.) oslikao život kraljeva prognanih na pusti otok gdje su završili uništavajući jedni druge i dao obrise općega štrajka kojim proizvođači, koji tvore tri četvrtine stanovništva, stvaraju slobodno društvo. Tijekom francuske revolucije, Maréchal je bio pod utjecajem revolucionarnog terorizma i njime očaran, ali ipak nije mogao a da ne napiše uManifestu jednakih (Manifest des Egaux) Babeufovih sljedbenika sljedeće: “Nestanite, mrske razlike između vladara i onih kojima se vlada.” Te će riječi kasnije tijekom suđenja posve poreći optuženi autoritarni socijalisti i sam Buonarroti.
Krajem osamnaestog stoljeća anarhističke su ideje isto tako jasno izražene u Lessingovim djelima koji je bio poznat kao “njemački Diderot”. Filozofi Fichte i Krause, baš kao i Wilhelm von Humboldt (1792.), Alexanderov brat, bili su skloni liberterstvu u nekim svojim djelima. Slično je bilo u Engleskoj i s mladim britanskim pjesnikom Samuelom Taylorom Coleridgeom i njegovim prijateljima u doba njegove “Pantisokracije”. Ranu primjenu tih ideja može se naći u reformi školstva kako ju je u sedamnaestom stoljeću interpretirao Jan Amos Comenius, a potaknut J. J. Rousseauom, pod utjecajem svih humanitarnih i egalitarnih ideja osamnaestog stoljeća, a posebice raširenih u Švicarskoj (Pestalozzi) i u Njemačkoj, gdje je čak i Goethe tome zaneseno pridonio. Društvo bez autoriteta priznali su kao vrhovni cilj najintimniji krugovi njemačkih “Illuminata” (Weishaupt). Bavarca, Franza Baadera, silno se dojmilo Godwinovo djelo O političkoj pravdi, koje se pojavilo u njemačkom prijevodu (samo prvi dio) u Würzburgu godine 1803. Čak je i njemački znanstvenik i revolucionar, Georg Forster, čitao Godwinovu knjigu u Parizu nekoliko mjeseci prije svoje smrti u siječnju 1794., a da nije mogao javno izraziti svoje mišljenje o tom djelu, koje ga je toliko opčinilo (pismo od 23. srpnja 1793.).
Izvori koje sam ovdje navodio nisu brojni, ali su posve adekvatni. Svi znaju Rablaisa; preko Montaignea lako se može doći do La Boëtiea. Utopija Gabriela Faignyja dobro je znana; pretiskana je i prevođena mnogo puta. Burkeovo mladenačko postignuće postalo je iznimno popularno, a o Sylvainu Maréchalu naveliko se raspravljalo. Diderot i Lessing su klasici.
Na kraju, sva njihova poimanja koja su bila duboko antiautoritarna, njihova kritika i odbijanje ideje o vlasti vladi, njihovi pokušaji da smanje i čak poreknu ulogu autoriteta u obrazovanju, u odnosu među spolovima, u vjerskom životu, u javnom životu – sve to nije prošlo nezapaženo u naprednim krugovima osamnaestog stoljeća. A može se reći da su se tome, kao vrhovnom idealu, suprotstavljali samo reakcionari, dok su umjereni mislioci smatrali da je to neostvarivo. Posredstvom ideja o prirodnom pravu i o prirodnoj religiji te Holbachovih (Systeme de la Nature [Sistem prirode], 1770.) i La Mettrievih materijalističkih poimanja koja su se širila putem organiziranih tajnih društava, svi su se humanitarni kozmopoliti toga stoljeća intelektualno usmjerili na minimum vlasti, ako ne čak i na njezinu potpunu odsutnost. Herder, Condorcet, Mary Wollstonecraft pa čak i – nešto kasnije – mladi Shelley, svi su oni osjećali da budućnost teži humanizaciji čovječanstva i da će to neizbježno učiniti vlast suvišnom.
Takva je bila situacija uoči francuske revolucije, kad su svi još bili nesvjesni svih sila dobra i zla što će ih odlučan napad na stari režim pokrenuti. Živjeli su okruženi bezobzirnim izrabljivačima autoriteta i svim njihovim dugogodišnjim žrtvama, ali ti su ljudi napretka čeznuli za najvećom slobodom. Bili su oni ljudi razbora i velikih nada. Duga noć autoriteta doći će svojem kraju.
Nastaviće se
