Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije
IVAN GONČAROV: ČOVJEK KOJI SE RODIO, OPISAO JEDNO STOLJEĆE, I UMRO
Piše: Filip Drača
Kad je god riječ o ruskoj književnosti, ovaj čovjek većini nas nije među prvim asocijacijama. Gotovo je sigurno da smo mnogo bolje upamtili Puškina, Gogolja, Tolstoja i Dostojevskog. A ako četiri napamet nabrojana pisca bacaju sjenu na nekoga tko zapravo nije bio ispod njih ni po umijeću pisanja, ni po originalnosti, ni po bilo kojem trećem kriteriju po kojem razlikujemo dobre pisce od loših, tada bi nekakvo povremeno prisjećanje na dotičnog čovjeka bilo poželjno. Na današnji se dan rodio Ivan Gončarov, jedan od najvećih pisaca zlatnog doba ruske književnosti koji je u samo tri značajnija djela uspio izraziti duh cijelog jednog stoljeća u povijesti najveće države na svijetu.
Gončarov je rođen 1812. godine u Simbirsku, gradu iz kojeg su iz nekog razloga dolazile dvije vrste ljudi: književnici i državnici. Kerenski, Lenjin, Jazikov i sam Gončarov – svima je rodni grad bio današnji Uljanovsk, koji je to ime dobio po jednom od tih ljudi. Gončarov je dolazio iz prilično dobrostojeće obitelji i od malena je bio okružen liberalno i prosvjetiteljski nastrojenim segmentom ruskog plemstva. Jedini zanimljiv dio njegovog života je putovanje koje je poduzeo kao tajnik jednog mornara oko Europe, Afrike i Azije; putopis kojeg je napisao nakon tog iskustva je jedno od najpopularnijih djela te vrste u ruskoj povijesti.
Ali osim tog iznimnog razdoblja, Gončarov je bio pomalo težak i dosadan čovjek koji je, kad nije pisao, živio od birokratskih poslova i volio optuživati druge autore da su plagijatori. Nije se ženio, što je za muškarca u to vrijeme bilo čudno, pogotovo muškarca njegovog statusa i porijekla. Doduše, jedna velika zasluga, osim njegovih romana, mu se može priznati; Gončarov je kao službeni cenzor književnosti u Rusiji (to mu je bio jedan od poslova) propustio mnoge pisce poput Dostojevskog i omogućio im da se probiju i proslave, a neki drugi cenzor to možda ne bi učinio. S druge strane, malo je strašno misliti o tome da su se neki pisci probili, a neki nisu, po kriterijima i ukusima jednog čovjeka; povijest ruske književnosti je mogla biti nezamislivo drugačija da je Gončarov cenzurirao Dostojevskog, a propustio nekog drugog umjesto njega. Ali ne treba biti previše impresioniran time; Gončarov je ipak bio politički reakcionar koji je činio sve što je mogao da drži pod kontrolom najprogresivnije orijentiranu rusku književnost, od nihilističke do socijalističke.
Na svu sreću, Gončarovljev doprinos ruskoj književnosti ide mnogo dalje od toga što je pomogao objaviti Dostojevskog – sam ga je Dostojevski smatrao ravnim sebi, i imao je pravo. Tri velika romana sačinjavaju opus Ivana Gončarova, od kojih je drugi po redu univerzalno popularan, dok prvi i treći univerzalno skupljaju prašinu po knjižnicama. Treći možda zasluženo, prvog je šteta.
Moglo bi se reći da se svaki od njih bavi jednom pojavom u ruskom društvu devetnaestog stoljeća; Obična pripovjest je roman o sukobu razvijajućeg građanskog društva sa starim feudalnim vrijednostima; efikasnost i racionalni pragmatizam na jednoj strani, te romantika i tradicija starog ruskog društva na drugoj. Staro je u stagnaciji, ali još nije umrlo, novo je već rođeno, ali još preslabo da bi pobjedilo u potpunosti. Oblomov, daleko najčuveniji od trojca, uvelike ponavlja tu tematiku. Njegov se glavni sukob vrti između djetinjastog i lijenog ruskog plemića, koji bi najradije ostao u bezbrižnosti dječje dobi, te njegovog učinkovitog i discipliniranog prijatelja, kojemu je Gončarov radi dodatnog naglašenja dao i njemačko porijeklo. Oblomov je ostavio golem utjecaj na tada već nestabilnu političku scenu Carstva. Bio je shvaćen kao portret umirućeg ruskog feudalizma, vječito infantilnog i zamrznutog u vremenu. Pod utjecajem ovog romana je bio i Vladimir Lenjin, koji je smatrao da se rusko pred-kapitalističko društvo ne može shvatiti bez Oblomova.
Napokon, tu je i treći roman, možda najmanje čitan od svih. Gončarovu je pisanje ovog djela oduzelo doslovna desetljeća života, i Gončarov možda nije ništa više u životu napisao upravog zbog njega. Bezdan je još jedna priča o problemima društva koje se iz jednog desetljaća u iduće primiče prijelomnoj točki u kojoj će njegova budućnost biti odlučena, no razlikuje se od prva dva romana po dvije karakteristike: prvo, Bezdan je stavio malo veći naglasak na onu staru tragediju idealističkog i optimističnog čovjeka, apstraktnog humanista, kojeg postepeno manjkavost ljudske stvarnosti razočarava i spušta na zemlju. Te se teme dotiče donekle i Gončarevljev prvi roman, no to je ovdje jedna od centralnih zamisli i mnogo joj je više umjetničkog govora posvećeno. Druga stvar po kojoj se Bezdan razlikuje nije toliko dobra. Riječ je o knjizi koja je mnogo duža nego što je morala biti, što ju na momente čini napornom. Osim toga, Gončarov nije u njoj iznio ništa što nije rekao u svoja prva dva djela.
Postoje književna djela koja možemo nazvati umjetnošću tranzicije. Politička transformacija nekog društva uvijek donosi sa sobom bezbrojne konflikte koji su tako kapilarni, tako sveprisutni u datom društvu, da ih većina ljudi ni ne doživi kao političke. Takva su razdoblja, povijesno gledano, u gotovo svakom društvu dovodila do eksplozije dobre pisane umjetnosti. Rusija je u devetnaestom stoljeću prolazila kroz poseban konflikt; u nju su počele prodirati brojne zapadnoeuropske ideje, od liberalizma i prosvjetiteljstva pa sve do marksizma i komunizma općenito. Način na koji Rusi shvaćaju čovjeka i njegove dužnosti prema drugima, način na koji shvaćaju Boga i prirodu, te način na koji shvaćaju Rusiju samu – sve je od navedenog bilo u razdoblju velikih promjena. U romanima Ivana Gončarova nalazimo duh cijelog tog stoljeća, izražen stilom koji je bio realističan i prizeman, ali nipošto umjetnički siromašan.
