Biju me dani nemirom, san me vara i mladost me boli, a ja šutkam otrovanu krv da u tišini bolje čujem huk vremena koje dolazi. Zora koja će sutra svanuti za mene je najviša zapovijed, sve dotle ja sam čovjek koji čeka i vojnik na skrovitu mjestu. Oko mene su šume, koje znadu samo jednu zapovijed; da se raste, i samo jednu nuždu: da se umire. Nada mnom oblaci, zli, nijemi i žalosni. Suđen sam na samoću, srce mi, čini mi se, ne bije samo osluškujem divlji topot i svetačko pojanje godina koje dolaze. U krvi i slavi novih sve ljepših zora iščezavam. Živjet ću možda još samo kao tamna opomena u dušama, a nitko neće znati kako mi je bilo u suton kad je velik i svijetal oblak na obzoru, kad želja raste, a staze mokre, i nema nade da će iko doći.
Ima nešto što moju nesanicu čini još težom i gorčom. To je misao da je ona, ovakva kakva je, stvar na svom mestu; da moja noćna muka odgovara sasvim nesreći moga dana; da sam tako voćka koja trune sa dva kraja; da je potpuno u redu i pravedno da noću ne spavam kao što danju ne volim, ne verujem, ne radim ono što bi trebalo.
Tako sam lišen svega, i onoga što ostaje najbednijima i najnesrećnijima: prava da se žalim ili bunim na svoj zao udes. I ostaje mi samo da bez nade i misli, koja bi me utešila, čekam da se moj dan i moja nesanica sastanu i sklope, kao dve polovine, i da me smrve bez traga
Prošlu je noć bilo naročito studeno. Nisam mogao zaspati, obuzeo me je neki bijes na sama sebe i ja sam mislio na samoubojstvo. Sramio sam se i kajao u isti čas, ali sam mislio dugo i živo. Sa nekim crnim zanosom sam mislio o smrti koja je nešto divno, lako i lijepo, ali nešto što ne smije biti. I to da ne smijem umrijeti bolilo me sve u besanoj svijesti kao neka odveć stroga, preteška dužnost, gotovo kao nepravda. Zgrijati se nisam mogao, ali sam konačno sam protrnuo od studeni i u nekom jednoličnom bolu zaspao. Kad sam se probudio bilo mi je kao da sam se po drugi put rodio. To je bila najteža noć u samici.
Danas je bio težak, oblačan dan, od osvita je duvao jug, topal, nemio vjetar. I sad zavija i cvili u dimnjaku i oko prozora. Sva kuća miriše dimom i paljevinom. Taj vjetar oko kuće i ta noć, puna oblaka i nemira, čine da se osjeća prisutnost nekih nepoznatih sila koje nisu dobre. Živci se polako razgaraju besanicom. Vjetar zapjeva u dimnjaku. Tremolira prozor. Pokućstvo pucketa, kao da se namješta da zaspe. Napolju gola stabla dobivaju prve pupove i savijaju se kao djevojke koje ne mogu spavati. Sokovi rade i kolaju. Tama je puna klica, pupova, bića, rasta, ploda i želja.
Ivo Andrić
Među njegovim hartijama još se nalazilo nekoliko knjiga, brižljivo odabranih i složenih u fascikle: pesme, dnevnici, beleške. Iz svih je tih rukopisa izbacio sve što bi ga moglo kompromitovati u očima potomstva. Svaki lični trag, svaku privatnu činjenicu, kako bi ostao u očima potomstva što više apstrakcija, što više pisac, a što manje čovek od krvi i mesa. Bilo je u tom njegovom gestu nečeg gorkog i pravičnog: on i jeste proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je samo muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan sveta čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja; kao što je izbacio iz njih i tuđa imena, svu tu efemernost koja može samo da okalja njegovo ime. – Danilo Kiš
Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je „negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko“. Patnički subjekt opisuje sebe kako leži u postelji kao mrtvac, ali mrtvac čiji bolovi nisu prestali“. Jasno vidimo izmučena čovjeka sklupčana u tami kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu u stvari pripada: „Ne živi više, nije još mrtav“. U tim trenutcima Andrićev ispovjedni subjekt posve je ogoljen u svojoj bespomoćnosti, napuštenosti i jadu: nesanica zaustavlja sve duhovne snage, pojačava osjećaj samoće i svodi čovjeka na „mučeno, golo i gladno telo, koga sećanje vara, kome sadašnjost sve uskraćuje i budućnost ništa ne obećava“. Ali, kao što spavanje ima svoje snove, tako i nesanica ima svoje vizije: „I u svaki sekunda može da stane beskrajan niz slika.“ – Krešimir Nemec
