S nadnevkom prvim
Ništa. Danas ništa. Rekao sam si, danas nije ništa, čak ni umor. Makaroni, slanina, prolaženje.
S nadnevkom drugim
Iznenada je počelo pljuštati. Za dvadeset minuta trebao bi se nalaziti ispred nje. Nije li to tako čudnovato? Sada si ovdje, a malo poslije, no opet u nekom novom sada – tamo, pomislim. Još jedna cigareta i onda prestaješ, rekao sam. Deset minuta. Što da joj kažem? Kako da je pozdravim? Rekao sam si, zapitaj se ima li sve ovo uopće smisla. Na kraju mi se nigdje ne ide.
S nadnevkom trećim
Kažem si, a kuda bi čovjek pobogu i mogao? Odlazim spavati.
S nadnevkom četvrtim
Neke stvari treba ostaviti za poslije, govorim si. Nespretno je baviti se stvarima kojima nisi dorastao, ponavljam. Žedan sam, nikako da mi usta prestanu biti suha. Nenormalno upijam svaku vlažnost, tvorim pustinju, osjećam da ću implodirati. Zaista ne postoji razlog zbog kojega treba nastaviti sa svim ovim sranjima, rekao sam. Ljubav? Ah, ljubav, pomislim i odlazim se tuširati.
S nednevkom petim
Običnost. Puka običnost, pomislih. Marmelada. Džem. Isto sranje. Običnost, urličem. Već nekoliko dana za redom isključuju vodu oko podne i to me užasno nervira. Kako da se operem? Kako da u tim uvjetima započnem dan? Izgleda, sve se svodi na trpljenje, rekao sam. Nažalost, pa čak i meni, dostatan je samo jedan prolom sreće da bi odlučio nastaviti. Nije li to tako banalno?, zapitah se. Užasnut gledam svoj lik u ogledalu i počinjem da plačem. Gluposti, gluposti, s tim treba prestati i to čim prije, govorim si. Okrećem se i odlazim slušati Prokofjeva, iako ga ništa ne razumijem. Štoviše, čak mi ne pričinja nikakvo zadovoljstvo. Ti si totalno promašen organizam, ponavljam si.
S nadnevkom šestim
Ulivam vrelu vodu u šalicu. Napravit ću crni čaj, rekao sam si. Danas planiram pisati. Pisati sve dok se malo ne umorim, a zatim ću otići u šetnju, pomislio sam. Ne volim umor, ne volim patnju. Nikada nisam volio teške stvari, ponavljao sam. Prošlo je sat vremena, a nisam napisao niti retka. Nisam smislio niti gdje bi išao šetati. Sve me zamara. Nigdje nisam uspio pronaći barem malo mira. Naposlijetku sam sjeo i buljio kroz prozor. Ljepota svemira, čar prirode, zlatni rez u srcu stvari, koje banalne bljuvotine, rekao sam. I dalje buljim kroz prozor i osjećam kako mi duh kolabrira. Ako je ikada i postojao demijurg je bio jedno potpuno bezidejno biće, govorio sam si dok mi je vreli čaj palio jezik.
S nadnevkom sedmim
Nedjelja. Nedoumice. Potpuni kolaps svakoga smisla. Ubitačno trajanje. Sliv vremena niz kozmičke staze vakuuma. Prokleto doba za biti živ, govorim. Vrijeme je strvinar koji proždire i posljednje ostatke naših predodžbi. Čak niti Bog nije znao što raditi na ovakav dan, zato je i iščezao uvidjevši prazninu koja je prožimala njegovu navodnu svemoć, pomislih. Kako se onda od mene očekuje da išta osmislim; da nastavim? Tužna je nedjelja, rekao sam i pustio Mahlera da učini svoje. Svijet će svakako nastaviti svoju lakrdiju i nakon nas, no što ja imam od svega toga?, zapitkujem se. Mislim da ću se baciti kroz prozor. La commedia è finita, rekao sam.
Patrik Weiss
