Žandarmsko-policijsko-udbaško-sisovsko nadziranje, praćenje i prisluškivanje novinara i književnika ili novinara-književnika, o čemu se žustro govori na šetalištima, trgovima, u kavanama, ribarnicama, uredima, obiteljskim krugovima, na javnim tribinama ili planinarskim izletima, osobito među onima iz nekadašnjih velikih »novinarskih hramova« (»Vjesnik« i RTV), otvorilo je, čini se, svima oči o najmanje tri popratne životno-radne »nepoznanice«: 1) svi koji su nešto značili (i znače) u novinarskoj, književničkoj ili novinarsko-književničkoj profesiji imali su policijski dosje, svoga žandara, policajca, udbaša, sisovca, svoga, kako se nekad govorilo, »đenerala Peru« ili »Rankovića«, odnosno uhodara, žbira i špiju, svoju sjenu, prijetnju i strah, podmetnutu »istinu«, uništenu karijeru ili sudbinu;
2) dosje su imali čak i autsajderi, usputnici ili suputnici, jer je Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu predano više od 66. 000 tajnopolicijskih dosjea o hrvatskim građanima samo iz razdoblja 1945.-1990. godine, a toliko ih je, ako ne i nekoliko tisuća više, iz razdoblja 1900.-1941. (austrougarsko i starojugoslavensko), s onima iz 1941.1945. (doba NDH) i onima 1990.-2001, (demokratsko razdoblje);
3) iz svih dosjea »zrači« osnovni dojam: oni više govore o jednom (iskrivljenom) mentalitetu, krivo usmjerenom djelovanju tajnih služba i o trošenju novca poreznih obveznika, o besprimjernom traženju »neprijatelja« u obiteljskom, prijateljskom, društvenom i ostalim ljudskim »krugovima«, nego o onima koji su dospjeli u dosjee.
Među svim novinarima-književnicima možda najveću »dosjersku karijeru (najdeblji dosje) ima urednik-književnik Miroslav Krleža (Zagreb, 17. srpnja ili prosinca 1893. — Zagreb? 1999), sin Miroslava i Ivanke rođene Drožar, u početku karijere oženjen Leposavom rođenom Kangrga, tada sa stanom u Ulici Kraljice Marije 39, a otada do danas istaknuti i ugledni književnik, »centralna književna ličnost ne samo po svome bogatom i raznovrsnom literarnom opusu već prije svega zahvaljujući dubokom i kompleksnom ulaženju u literarnu problematiku, jednako kao i magijom svoje umjetničke riječi kojom je djelovao na nekoliko književnih generacija« (Miroslav Sicel, 1979.), odnosno »najznačajniji stvaralac hrvatske i jugoslavenskih književnosti ovoga doba« — 20. st. (Vlatko Pavletić, 1965.), čiji je opus grandiozan: »više od četrdesetak knjiga u više od 120 izdanja« (V. Pavletić, 1965.).
Taj M. Krleža, čijim bi se djelom ponosili građani svake zemlje na svijetu, male i velike, nadziran je, uhodaren, na svakom koraku, jednako u Zagrebu, Ljubljani ili kao ratnik na Karpatima, u redakciji, kazalištu ili na pošti, u šetnji ili u parku, a djela su mu cenzurirana (kljaštrena), zabranjivana i plijenjena u izdavačkim skladištima ili knjižarama. O tome još nitko nije iscrpnije progovorio, pa se ovo može smatrati inicijalnim istraživačkim tekstom, nastalim višegodišnjim traženjem u tisućama arhivskih kutija, a zahvaljujući neprocjenjivoj pomoći zaposlenih u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu.
Prvi udar na »Istinu« i »Plamen«
Nikad, kao prvo, nismo razgovarali s Krležom, niti smo u arhivima našli dokaze o cenzuri njegovih tiskovina ili književnih djela prije početka kolovoza 1919., iako vjerujemo da je toga bilo, jer su zabranjivani tekstovi i crteži (ilustracije) Krležinih suradnika i literarnih suputnika (A. Cesarca, K. Hegedušića, O. Daviča i ostalih), osobito u »Plamenu«, a zbog čega je i on bio »evidentiran« i pod budnim cenzorskim okom. Tek tada, 8. kolovoza 1919. Predstojništvo Kr. državnog odvjetništva u Zagrebu pisalo je (pod brojem 48/1919. Prs.) Predsjedništvu Vlade: »Kao šefu građanske cenzure u Zagrebu, čast mi je izvijestiti da povremeni tiskopis ’Istina’ (glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije — komunista) kao i povremeni tiskopis ’Plamen’ — ugrožavaju državne interese i javnu sigurnost. Tiskopis ’Istina’ od prvog do jučer izašlog osmog broja napada opasnim i razdražujućim načinom na državno uređenje, na sve odredbe vlasti, a istodobno zalaže se za boljševizam i njegove ideje, pa tako naročito u jučer izašlom članku ’Otišao je Bela Kun’ žali za njegovim padom i uzdaje se da su ideje ostale, ako je on i pao. I u daljnjim svojim člancima propagira taj list, ako i uvijeno, takve nazore, koji se bezuvjetno kose sa državnim interesima i današnjim društvenim poretkom, a napose list napada, upravo nekvalificiranim načinom, Narodno predstavništvo, ministre i uopće sav pravac današnje državne politike, koja si je stavila za zadaću uređenje i konsolidaciju nove države. Tako, primjerice, u člancima priležećeg broja ’Istine’ pod naslovom ’Poziv na javnu skupštinu’ , ’Za konstituantu’ , ’Princip, Cabrinović i Varaždinci’ .
Ovakav način pisanja harangira mase, napose radnički stalež, i može prouzročiti teške posljedice za državni poredak. Jednakom tendencijom, samo u prikritijem, tobože literarnom obliku, djeluje i povremeni tiskopis ’Plamen’, u redakciji kojega surađuju ista lica i pristaše socijalističke ljevice (komunista). Cenzorska oblast, i to Državno odvjetništvo, tako i organi vojne cenzure, nastojali su po dužnosti svojoj da zaplijenama četkovnih otisaka prepriječe takvo pogibeljno djelovanje, no otkad je naredba gospodina ministra unutrašnjih djela priopćena ovome Državnom odvjetništvu po Predsjedništvu Vlade 22. VI. o. g. br. 6247-Prs. 1919. odredila da se ’pismena cenzura ima ograničiti za produkte štampe, koji na takav način tretiraju pitanja vanjske politike, da bi se tim mogli ugroziti naši narodni interesi i eventualno mogli da posluže neprijateljskom inozemstvu protiv naših narodnih zahtjeva’ , zatim ’na produkte štampe kojima se otkriva kretanje naše vojske i ugrožava interese vojnih operacija kao i bezbjednost same vojske’ i napokon ’na pozive na nelegalnu borbu kojom se preporučuje nasilna izmjena sadašnjega političkog i društvenog stanja i poretka’ — položaj je cenzurnih organa, kako građanskih tako i vojnih, budući da i za njih vrijedi ova naredba — izvanredno skučen«.
Nemirno vrijeme
To se događalo u doista nemirnom (poratnom) vremenu, kada su listine (papiri, dokumenti) gotovo svih državnih institucija vrvjeli odredbama raznih okružnica i naredaba, izvješćima i zabranama i pljenidbama tiskopisa (letaka, listova, brošura, časopisa i knjiga), uredbama o širenju publikacija sa »socijalističkim sadržajem«, o prodorima »komunističkih tiskovina iz inozemstva« (osobito iz Moskve i Pariza, ali i SAD), kada su te listine bile ispunjene »pregledima «, »popisima« i »političkim ocjenama« (zapravo diskvalifikacijama) svih tiskovina, pa »biografijama« i »policijskim evidencijama« vlasnika publikacija, glavnih i odgovornih urednika, urednika, suradnika i dopisnika, o vlasnicima tiskara i onih koji su u naredbama bili odgovorni za tiskovine, njihovih legalnih i tajnih financijera, »pripadnostima strankama«, »ispovijedanju političkog pravca«, vjeroispovijestima i sl.
Živahnost uredovanja, zahtijevanja, naređivanja, nadziranja, prisluškivanja, uhodarenja itd. svojim je pismom od 14. travnja 1921. (br. 547/1921.) pojačao ban Hrvatske i Slavonije dr. Tomljenović, pišući svim velikim županima, redarstvenim povjereništvima u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, predstojništvima kotarskih oblasti i ostalima. U pismu je naveo: »U posljednje vrijeme opaža se izvanredno živa akcija komunista, što treba spriječiti svim mjerama. U tu svrhu valja kontaktirati i s poštanskim oblastima, te u smislu Obznane Ministarskog savjeta Kr. Jugoslavije nadzirati korespondenciju istaknutijih komunista, a i onih za koje bi se ispostavilo da se na njih šalje tajna agitaciona korespondencija.
Protiv osoba koje raspačavaju agitacione letke i zabranjene spise valja postupati u smislu Obznane«.
U moru sličnih uredaba i naredaba, u kojima su se teško snalazili imalo libelniji javni tužioci, zanimljiva je za ovaj tekst, odnosno za predočavanje ondašnje atmosfere, i naredba Odjeljenja za državnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih djela Kralj, SHS-a od 16. travnja 1924., koja je povjerljivo (br. 7257/1924.) poslana svim velikim županima u Kralj. Jugoslaviji, a u kojoj se kaže: »Primijetilo se da mnoge novine u našoj zemlji svojim pisanjem sistematski raspaljuju vjersku i plemensku mržnju, podrivajući time temelje naše mlade države, i da neke nadležne vlasti ništa ne poduzimaju protiv takvoga razornoga rada, iako za to imaju dovoljno zakonskih sredstava i u Ustavu i u postojećim zakonima o štampi…«
Prvo »evidentiranje« i »Galicija«
U tom razdoblju i u takvoj ograničavajućoj atmosferi nije moglo biti nezamijećeno ni Krležino stvaranje. Predsjednički ured Uprave policije u Zagrebu, izvještavajući 14. veljače 1934. (pov. br. 3621/1934.) Odjeljak državne zaštite Kr. banske uprave Savske banovine u Zagrebu o Miroslavu Krleži, naveo je Krležine osnovne biografske podatke, ističući: »Krleža, inače ugledni i istaknuti književnik, po svom radu i djelovanju odaje izrazitog komunistu, što on nimalo ne taji. Izvadak iz političke evidencije: Krleža Miroslav evidentiran je godine 1920. da je tada bio vođa komunista, te da je na komunističkom zboru 28. III. 1920. držao govor i napada državno uređenje sa primjedbama da se ovo kod nas mora promijeniti po primjeru Ruske Sovjetske Republike. Godine 1920. Krleža je napisao dramu pod naslovom ’Galicija’ u sasma komunističkom duhu.
Nakon toga je Miroslav Krleža opetovano puta bio govornik na komunističkim skupštinama«.
Tražeći u arhivima dokument o zabrani ’Galicije’, posrećilo se da ga nađemo tek u Fondu dokumenata Predsjedništva Zemaljske vlade Savske banovine, u kutiji 1046., sv. 6-6b, broj 2464/1921., kao »Predmet: Zagreb, kazalište, zabrana drame, protest Društva hrvatskih književnika«, što ga je Povjereništvo za prosvjetu i vjeru 16. veljače 1921., pod br. 4057/1921., poslalo Predsjedništvu Kr. hrv.-slav. zemaljske vlade u Zagreb. U tom »predmetu« doslovno se kaže:
»Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu podnijelo je ovom povjereništvu 28. siječnja 1921. broj 20 sljedeći podnesak: ’Društvo hrvatskih književnika na svojoj odborskoj sjednici od 26. siječnja t. g. stvorilo je u predmetu zabrane jedne drame hrvatskog autora u mjesecu decembru 1920. u Narodnom kazalištu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu, ovaj zaključak: Društvo hrv. Književnika obraća se na Kr. hrv.-slav. zemaljsku vladu, Povjereništvo za prosvjetu i vjeru s najodlučnijim protestom, što u iznošenju domaćih komada na pozornicu odlučuju neliterarni i neumjetnički utjecaji i momenti, čime se nanosi šteta ugledu naše književnosti, kazalištu, a i samom tom povjereništvu«. Ovdje se govori o zabrani drame ’Galicija’ Miroslava Krleže, koja se imala prikazivati 30. prosinca 1920. Umoljava se slavno Predsjedništvo da bi izvoljelo dignuti zabranu toga prikazivanja, ako to dopuštaju viši interesi. Za povjerenika: kr. Banski savjetnik Novak«.
Iz toga dokumenta uočavaju se neke novosti. Društvo hrvatskih književnika i Povjereništvo za prosvjetu i vjeru bilo je eto, protiv zabrane »Galicije« ali još (do danas) nije nađen odgovor Zemaljske vlade. Dosad je, zatim, pisano da je »Galicija« tiskana 1922., kad i »Golgota«, a godinu dana prije »Vučjaka« (1923.), treće drame iz »središnjeg perioda Krležina dramskog stvaranja između dva rata« (V. Pavletić, 1965.), koje su Krležin »logični nastavak razmišljanja o besmislenosti rata« (M. Sicel, 1979.), a ondašnje Povjereništvo za prosvjetu i vjeru, kao i Uprava policije u Zagrebu, ističu da je Krleža »Galiciju« napisao 1920., dakle dvije godine prije povijesnoknjiževne istine.
Krleža u sudnici
Nekoliko godina zatim o Krleži se uopće ne govori u policijskim »evidencijama «, čak ni u fondu dokumenata Državnog tužilaštva u Zagrebu, i tek u srpnju 1927. o njemu su progovorili svi kompetentni. Bilo je to u vezi s drugim Krležinim časopisom »Književnom republikom«, o kojem je sveučilišni profesor Miroslav Vaupotić, dosad vjerojatno najbolji znalac književnih časopisa u Hrvatskoj, pisao da je izlazio od listopada 1923. do (s prekidima) srpnja 1927., tiskajući se u Koprivnici, i to pod motom »dva pisca, dva stila, jedan pogled na svijet«, odnosno da od »Književne republike« »počinje odiseja naprednih časopisa, koja ne prestaje do 1941.« (M. Vaupotić, 1965.).
Povjesničari književnosti pišu da su »Književnu republiku« uglavnom ispunjavali Krleža i Cesarec, i to prijevodima spisa filozofa marksista (Lenjin, Korša, Plehanov, Voronski, Rjazanov i dr.), da je Krleža objavio i članak M. Gorkoga »Malogralanin i revolucija«, da su i Krleža i Cesarec putovali u SSSR i o tome pisali (Krleža putopise »Izlet u Rusiju«), da su objavljivali i vlastite tekstove (Krleža novele na temu smrti i mnoštvo članaka-eseja), da su oko časopisa okupili D. Cesarića, F. Galovića, J. Mišu, M. Kombola, S. Batušića, R. Colaković a i druge. Jedna od najnovijih ocjena glasi: »O ozbiljnim, barem formalnim zaprekama izlaženja ’Književne republike’, melutim, ne zna se gotovo ništa. Stoviše, Krleža je neposredno prije nego što je obustavio taj časopis 1927. dobio spor s državnim odvjetništvom u vezi s tim da je ’posredno, vršenjem komunističke propagande, pozivao gralane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone’ . Tužilaštvo je takve inkriminacije vidjelo u fragmentima prijevoda novele I. Lebedinskog i anonimnom članku A Cilige za koji je onda kao urednik odgovarao Krleža. Na glavnoj raspravi održanoj 30. XI. 1927. sud je odbacio optužbu…« (EMK, II, 34, Zabrane i cenzure, str. 530.).
Kr. državni odvjetnik dr. Ružić o tome je 25. srpnja 1927. (br. 3596/1927.), podnoseći Kr. sudbenom stolu u Zagrebu tužbu protiv Miroslava Krleže, kao odgovornog urednika »Kniževne republike«, od koje su brojevi 3. i 4. od 15. srpnja 1927. bili zaustavljeni, naveo da je to učinio »radi prestupka protiv opštih interesa označenih u čl. 45. Zakona o štampi«, jer je M. Krleža u list uvrstio članak Jurja Nikolajeviča Libedinskog (1898.-1959.) »Nedjelja« (odlomci novele, koja je pred nekoliko godina, 1922., u Rusiji značila književnu senzaciju i bila predmetom mnogih diskusija«), i to zbog riječi na str. 195.: »No ja ću znati da su ipak, ako ja klonuvši padnem iz stroja, takvi kakvi ste vi — koren i deblo — ostali, i da će se borba nastavljati do pobede. Živite i radite dobro. S. Surikov«. Zatim zbog članka »Neruske narodne manjine i narodi Sovjetske Unije« na str. 199. zbog više pasusa (stavaka, odlomaka), kojima se »posredno, vršenjem komunističke propagande, poziva građane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone…«.
U zapisniku s istražne rasprave 19. listopada 1927. ističe se da je M. Krleža opomenut kako mora govoriti »izrazito, razgovjetno i po istini«, da je neporočan (nije bio ni u kakvoj kaznenoj istrazi), te da je izjavio: »Na tužbu nisam dao odgovor zato jer smatram da je stvar obrane jasna — te ne treba nikakva komentara. Novela Jurja Libendinskog, poznatog ruskog pisca, prevedena je na sve evropske jezike, te se štoviše prodaje i u Kr. Ugarskoj, gdje, kao što je poznato, vlada već četiri godine bijeli teror. Inkrimirani redak ’No ja ču znati…’ da ’živite i radite dobro’ logičan je završetak pisma jednog religioznog čovjeka i daleko od svake propagande: nikako se ne može tumačiti kao poziv da bi građani SHS-a silom izmijenili Ustav. Sto se pak tiče zapljene iz članka ’Neruske narodne manjine’ , to smatram da su zaplijenjeni stavci puko nabrajanje fakata, a što bi moglo biti štampano u svakom srednjoškolskom udžbeniku «.
Ipak je zaključeno: Ima mjesta da se tuženi urednik stavi pod sud, i tužilac se poziva da ovom sudu podnese optužnicu u roku od tri dana…« Perovođa Kraljevskoga sudbenog stola u Zagrebu (potpis nečitak) 30. studenoga 1927. zapisao je: »Kr. drž. odvjetništvo u Zagrebu tuži opt. Miroslava Krležu da putem štampe, posredno vršeći komunističku propagandu, podstiče građane da silom izmijene Ustav i zem. zakone, pa da je time počinio prestup opštih interesa označenih u čl. 45 Zakona o štampi i da inkriminirani stavci sadržavaju jedno nesumnjivo izričito hvalisanje i uzdizanje komunističkih institucija i komunističkog poretka u današnjoj Rusiji. No, saslušanjem na glavnoj raspravi samog optuženog, kao i pročitanjem spisa, ustanovljeno je…« da nema ni minimuma komunističke propagande, već da je riječ o stanju u tadašnjoj Rusiji. M. Krleža je 30. studenoga 1927. »riješen od optužbe« (oslobođen), a Sudbenom vijeću predsjedao je Ivan Derkos. Perovođa je zapisao: »Sudac proglašuje osudu kojom su obje stranke zadovoljne«.
Godine 1928.: zabrane i podaci
U Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, u kutiji 7. iz Grupe XVIII., u kojoj su, kao i u ostalima, pohranjeni dokumenti o zabranama listova, časopisa, brošura, letaka i knjiga, sačuvana je »Uputa o načinu obavještavanja suda o zabrani pojedinih listova, knjiga i sl.« (Inv. br. 546/1928.), a tu je i potvrda o tome kako je veliki župan Zagrebačke oblasti 12. prosinca 1928. pisao Odjeljenju za državnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih djela u Beograd: »Po članku 7. Zakona o štampi, rasturanje štampanih novina i povremenih spisa može otpočeti čim se državnom tužiocu preda pet primjeraka… Po čl. 21. Zakona imade se istovremeno kada se uredništvu dostavlja rješenje o zabrani tiskopisa to rješenje dostaviti i nadležnom sudu, koji je dužan za 24 sata rješenje ili označiti ili poništiti. Ustanove ovih dvaju članaka Zakona o štampi čine svaki nadzor nad pisanjem štampe i svako sprečavanje rasturanja zabranjenih spisa sasvim iluzornim. Praksa je opetovano pokazala, a to se vidi iz brojnih izvještaja Kr. Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu, da se novine s takvim sadržajem, za koji je nesumnjivo da će ga državni tužilac morati zabraniti, ipak u velikom broju rasturaju i tako dolaze do saznanja široke javnosti…« (opisao je kako se to iskorištava u tiskarama i redakcijama).
U toj godini (1928.) zabranjeni su: »Kritika« br. 3 (12. srpnja 1928.), br. 4-5 za kolovoz-rujan 1928., br. 6-7 za listopad-studeni 1928., br. 8 za prosinac 1928., a u časopisu je surađivao i Miroslav Krleža (HDA-Grupa XVIII., inv. br. 549/1928.). Zabranjene su »Koprive« br. 44 od 27. listopada 1928. (HDA-Grupa XVIII., inv. br. 551/1928.), pa »Književnik« br. 6 za rujan 1928. (HDA-Grupa XVIII., inv. br. 552/1928.) i još mnogi listovi i časopisi, te je Odjeljenje za dr- 142 žavnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih djela Kr. SHS-a pisalo velikom županu u Zagrebu da odgovori zašto se u gradu plijeni toliko malo primjeraka zabranjenih publikacija, dodajući: »Izvolite narediti policijskim vlastima da u ovom pitanju dadu točne podatke… jer je iz evidencije štampe poznato da se listovi štampaju u mnogo većim količinama«.
Godina diktature
Iduća godina (1929.) počela je zabranom pisanja o novom Zakonu o štampi (od 6. siječnja 1929.), zabranom trećega (posebnoga popodnevnog) izdanja dnevnika »Novosti« (7. siječnja 1929.) i vrlo oštrim podsjećanjem svih nadležnih na obvezu da se drže odredaba Zakona o štampi od 26. kolovoza 1929. Samo dan prije objavljena je i šestosiječanjska diktatura, a još 6. kolovoza 1929. u 16 sati »predsjednik Ministarskog savjeta, ministar Unutrašnjih dela, divizijski đeneral i počasni ađutant Njegova Veličanstva Kralja« Petar Zivković brzojavio je velikom županu Zagrebačke oblasti: »Ne dozvolite nikakvo komentar isanje o promenama u listovima vaše oblasti (Pov. Javna bezbednost br. 22044)«, pa je veliki župan Zagrebačke oblasti o tome istoga dana telefonirao državnom tužiocu dr. Marochinu u Zagreb, policiji u Sisak i državnom tužiocu u Varaždin.
Sutradan (7. kolovoza 1929.) načelnik Javne bezbjednosti iz Beograda (Todorović) telefonirao je u 12 sati velikom županu Zagrebačke oblasti: »Prema naređenju g. predsjednika Vlade, novine ne smiju iznositi ništa što se odnosi:
1. na Dvor Nj. V. Kralja (audijencije, putovanja Nj. V. Kralja itd.)
2. na rad Ministarskog savjeta i K r. Vlade
3. na rad pojedine gg. ministara: njihova putovanja, govori, izjave itd.
4. na vanjsku politiku
Sve to dotle dok ne dođe o tome vijest Centralnog Presbiroa pa i onda samo ono što daje Centralni Presbiro. Ako bi vlast koja cenzurira bila u sumnji da li vijest potječe od Centralnog Presbiroa, neka se telefonskim upitom obrati na Centralni Presbiro«.
Tako su u godini diktature »razvijane« metode suzbijanja svega nepodobnog, sve do totalne kontrole pisama (u poštama), primanja publikacija iz inozemstva, pisanja plakata i letaka, svih tekstova »revolucionarnog karaktera« ili »komunističke propagande«, novela, zbirka pjesama, romana, svega što se širilo pisanim putem, te je ponovo i M. Krleža stigao u »policijsku evidenciju«, pod javnotužilački nadzor i u »predsjedničke kartone«.
U »Pregledu štampe na teritoriju Zagrebačke oblasti« što ga je veliki župan 8. srpnja 1929., na MUP-ov nalog od 10. lipnja 1929. podnio Odjeljenju za javnu bezbjednost MUP-a u Beogradu, među 197 naslova novina i časopisa istaknut je i »Književnik«, uz koji je navedeno: »Vlasnik: Joso Modrič. Glavni i odgovorni urednik: Miroslav Krleža. Izlazi u 400 primjeraka. Čitaju ga intelektualni slojevi u Zagrebu i nešto u provinciji. Orijentacija redakcije: literarna, hrvatski književni mjesečnik, godište II. Urednik i neki suradnici su komunisti. Tiska se u ’Jugoslavenskoj štampi’ d. d.«
Slične kvalifikacije ili diskvalifikacije navedene su i za »Koprive« Rudolfa Valiča (suradnici: S. Vereš, I. Velikanović, S. Mirovič, K. Mesarič i dr.), za »Savremenik « Ljube Wiesnera, »Kulisu« Milovana Puhaniča, »Mladost« dr. Ante Barca, »Socijanu misao« Božidara Adžije, »Kritiku« Stevana Galogaže, »Obitelj « dr. Josipa Andriča i ostale listove/časopise u kojima je prevladavala književnost.
»Komunistička propaganda«
Nekoliko dokumenata koje, prvi objavljujemo, osvijetlit če atmosferu 1930. godine, a u njoj i urednika i pisca M. Krležu.
Svi tadašnji oblici vlasti suzbijali su »komunističku propagandu« i žestoko se obračunavali s komunistima. Tako je 15. veljače 1930. (br. 159. Pov. — 1930.) Predsjedništvo Gradske policije u Sisku izvijestilo Odjeljak za državnu zaštitu Kr. banske uprave u Zagrebu da je toga dana, a na naređenje Odjeljka za državnu zaštitu od 8. veljače 1930. (br. 6201. — II. Pov. — 1930.), »izvršen svestrani kučni i lični pretres« kod 25 osoba i da ni kod jednog »nije pronađen kompromitirajuči materijal«, niti je pri pretresu »došlo do najmanjeg incidenta «. Državnoj zaštiti obečano je da če se »i nadalje na to obračati največa pažnja « i »u svakom pojedinom slučaju postupiti svom strogosti zakona«. Istoga dana pretresene su kuče »komunista i komunizmu sumnjivih lica« na području Nove Gradiške, ali »ni kod jednog se nije pronašlo ništa važnijega, što bi kompromitiralo kao izrazite komuniste ili zbog čega bi prema postoječim zakonskim propisima mogli biti optuženi«.
U Osijeku je »36 sumnjivaca« pretreseno (i njihove kuće), ali »sa apsolutno negativnim rezultatom« (policijsko izvješće Str. Pov. br. 5-1930. od 18. veljače 1930.
Zagrebačka policija pretresla je istoga dana (15. veljače 1930.) kuće i stanove 94 osobe, i to »prema priloženom popisu« (»evidentirani komunisti i komunistički simpatizeri«), ali su »pretresi njihovih stanova dali negativni rezultat« (policijsko izvješće br. 2585/Prs. 1930. od 19. veljače 1930.). Na tom su popisu i Dobriša Cesarić, student (br. 2), Olga Maček, studentica (br. 4), Eva Koprivnjak (br. 15); August Cesarec, književnik (br. 27), Milan Durman, novinar (br. 32), Vilim Svečnjak, student (br. 42), Hermina Galogaža (br. 44), Vaso Popović, novinar (br. 48), Miroslav Krleža, književnik (br. 50), Viktor Fink, novinar (br. 90), dr. Ivo Politeo, odvjetnik (br. 93) i drugi.
Kotarsko načelništvo u Zagrebu također je izvjestilo državnu zaštitu da je u »predmetu: komunistička propaganda« pretreslo osobe s popisa i njihove kuće, ali »bez ikakva rezultata«, te da je istodobno organiziralo raciju u Podsusedu, Stenjevcu, Vrapču i Kustošiji, pa uhapsilo 18 osoba »koje se nisu mogle iskazati dokumentima, a niti su mogle opravdati svoj boravak, odnosno zadržavanje na tim mjestima«: poslije postupka otpravljeni su u svoj zavičaj (policijsko izvješće br. 181-Pov. 1930. od 21. veljače 1930.).
Govor u Hrvatskome glazbenom zavodu
Tu i tamo ispisani su različiti datumi o Krležinu predavanju u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu, pa je dojam da ih je bilo više. Evo doslovnog izvješća Predsjedništva ureda Uprave policije u Zagrebu poslanog Odjeljenju za državnu zaštitu Ministarstva unutrašnjih poslova u Beograd (br. 6904. Prs. Od 10. travnja 1930.):
»Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu preredio je dana 9. aprila t. g. u svojoj dvorani predavanje književnika Krleže Miroslava koji je govorio ’O našoj kazališnoj kritici’ . Predavanje je započelo u 20 sati i 10 časaka uz brojno prisustvo publike (900-1000 osoba), koja je predavača kod nastupa dočekala silnom aklamacijom. Slušači bili su većinom intelektualci iz redova univerzitetske omladine, novinarskih krugova, literati, profesori itd. Govoreći o kazališnoj kritici, iznio je predavač glavne i najznačajnije nedostatke kazališne kritike, te problematični stepen njene pismenosti, pa je u tom pogledu iznio citate iz kazališnih kritika Meiksnera Rudolfa, urednika ’Obzora’, Horvata Josipa, urednika ’Jutarnjeg lista’, i Tomasića Stanka, urednika ’Kulise’. Kritizira logiku, neknjiževni jezik i stil tih kazališnih kritika. Iznoseći citate Meiksnera Rudolfa, smatra ga predavač nesposobnim za kritičara, a zatim se oštro obara na Horvata Josipa koji je njega (tj. predavača) u jednoj kritici nazvao ’patološkim dronjkom’ . Dokazuje na primjerima njegovu jezičnu zaostalost i nelogičnost, jer on npr. U jednoj kritici smatra jednu stvar abstraktnom, a odmah na drugom mjestu realnom. Jednako podvrgava analizi kritičke prikaze Tomašića Stanka. Predavač ističe, kako se ne pravi razlika između književne ocjene i običnoga novinarskog prikaza, pa zatim o jezičnim greškama, stilu govora, koji da je za par decenija zaostao, o nelogičnosti i kontradikciji pojedinih kritičara. Na koncu iznosi predavač, da je štampa pokušala bojkotirati ovo predavanje, što ali nije donijelo željenog rezultata, a najbolji dokaz tome je brojni posjet publike. Predavanje je završeno u 22 sata i 15 časaka. Nakon završetka čekalo je mnoštvo publike pred zgradom na predavača, koja ga je navodno htjela ponesti na ramenima, ali je po policijskim organima bila pozvana na razlaz i pokorila se, pa tako nije došlo do nikakvog incidenta. Upravnik policije: Dr. Bedekovič, v. r.«
Isto izvješče dostavljeno je »znanja radi« Odjeljku za državnu zaštitu Kr. banske uprave u Zagrebu — br. 6904/Prs. 1930. od 10. travnja 1930. (HDA-SB kut. 138, spis 12107/Pov. 1930.).
»Hrvatska revija« i »Leda« Ljeti 1930. (točnije: 8. srpnja) Predsjednički ured Uprave policije u Zagrebu (br. 12679/Prs. 1930.) izvijestio je Opče odjeljenje I. Kr. banske uprave Savske banovine u Zagrebu da je Državno tužioštvo u Zagrebu odredbom od 7. srpnja 1930., na nalog velikog župana Zagrebačke oblasti od 23. travnja 1924., zabranilo izlaženje i raspačavanje »Hrvatske revije« broj 7 »jer sadržaje mržnju protiv države kao cjeline«, te da je »zapljena provedena« i »deset zaplijenjenih primjeraka poslano Državnom tužioštvu u Zagrebu« (HDA-SB, kut. 152., spis 20612/II. Pov. 1930.).
Kad smo pregledali tu »Hrvatsku reviju« (br. 7), ustanovili smo da je taj ugledni »povremeni tiskopis«, kojem je vlasnik, izdavač i odgovorni urednik bio dr. Blaž Jurišič, a umjetnički urednik Vladimir Kirin, zabranjen zbog teksta dr. Blaža Jurišiča »Nove premijere«, u kojem je prikazao izvedbe Krležine »Lede«, Muradbegovičeva »Mlinara Andrije« i Dimovičeva »Kraljevića Marka«, odnosno upravo zbog »Lede«. Evo doslovnog teksta: »Objektivnost gledanja prigodom premijere Krležine najnovije drame bila je oteščana s dva momenta. Jedan je skrivio autor, drugi je skrivila ’Leda’. Prije predstave Krleža je održao javno predavanje protiv dramskih recenzenata, kojima se odmah pružila prilika da mu se revanširaju. To je nešto sasvim ljudsko, i o tome se nema što dalje kazati. Drugi razlog, zbog kojega je kritika uglavnom otklonila ’Ledu’, leži u samoj osnovi djela. Krleža se ’Ledom’ primakao toliko našoj društvenoj svakidašnjici, da je običajni efekt što ga izazivaju Krležine drame ovaj put izostao.
’Neuspjeh’ bi se dakle ’Lede’ dao največim dijelom svesti na ono što vulgarnim izrazom nazivamo — pomanjkanje nužne distance. U prvom slučaju Krleža se i odveč ’približio’ kritičarima, a u drugom se ’Leda’ odveč približila nama svima, našemu današnjem životu. Inače je, po najjednostavnijim zakonima ljudske psihologije i logike, nemoguče shvatiti da bi umjetnik Krležina kalibra, koji je upravo na području dramskog stvaranja prikazao toliku snagu da je njegova pojava na daskama zasjenila svaki put sve ostale i odnosila sa sigurnošču i lakočom Demetrovu nagradu, napisao najednom — ne slabiju dramu, nego najlošiju i najrđaviju od svih ostalih — kako to izlazi iz recenzija ’Lede’. Navikli smo kod Krleže gledati prizore u kojima se lome živci, u kojima je akcija posljedica bolesnog temperamenta što neobuzdano reagira na očajnu prosječnost shvaćanja one sredine u kojoj se kreče. U ’Ledi’ toga nema. U njoj prevladava smireniji ton. Iako je Krleža i ovdje postavio milieu na onu istu moralnu bazu na kojoj je u dosadašnjim njegovim društvenim dramama, iako je njegovo gledanje i ocjena toga stanja jednaka prijašnjoj, ipak je način reakcije posve drukčiji.
To je razlika između Leona u ’Glembajevima’ i dr. Urbana u ’Ledi’. Leone nije inficiran od sredine u kojoj je, no on se ne bori protiv struje. Ogavna mu je njegova plitkost i smrad, pa bježi iz nje. A dr. Urban, koji intelektualno strši iznad okoline i jedini je pametan u njoj, predstavlja u moralnom padu najnižu stepenicu. On zna da je u kaljuži, ali ga to nimalo ne uzrujava, on se u njoj snalazi i živi bez ikakva ženiranja, jer mu ništa nije sveto i gleda cinički na sve oko sebe, pače i na sebe samoga. Stoga se i dramska radnja u ’Ledi’ razvija mirnije, bez oštrih sukoba i bez tragičnih lomova. Najtragičniji i najpotresniji je moment ona kratka lirska epizoda kad prostitutka čezne za cvijećem i zvijezdama, koje su joj nedohvatne. I taj je kratki a duboki njezin uzdah prekinut dolaskom blaziranog cinika dr. Urbana, koji je hvata pod ruku i vodi je na — špricer. To je sve što ona još može postići. Konačno dolazi ipak jedan tračak utjehe i nade: onaj tihi i vječni pometač vrši šutke svoj posao, koji je tako potreban…
Krleža je pokušao da nam sasvim jednostavnim sredstvima priopći jedan svoj umjetnički doživljaj onako jednostavno a opet neumoljivo kruto, kako to biva u svakidašnjem životu. Zato je ’Leda’, uza svu simboliku naslova, dosad najrealističniji Krležin komad. U njoj nema ni traga artificijelnosti. Jedan isječak iz gola života, kako se oko nas odvija. I to što je u ’Ledi’ sve tako obično, poznato i svakidašnje, bit će uzrokom što efekt sa pozornice nije mogao biti jači. U novelističkoj bi se formi s ovim sižejom Krležina umjetnost snažnije očitovala. Mjesto što ga ’Leda’ zauzima u Krležinoj dramskoj produkciji moći će se definitivno odrediti istom onda kad bude završen njegov naveliko zasnovani ciklus o Klanfaru. Nastavak će biti to interesantniji što je nastup Klanfarov u ’Ledi’ sasvim simpatičan, pa se prema tome i slika o njegovu karakteru, kako smo je po dosadašnjim Krležinim prikazima sačinili, morala donekle izmijeniti, te nam danas još nije posve jasno kako će Klanfar konačno izgledati…« (»Hrvatska revija«, str. 407.-409.).
U tom broju časopisa još su pisali: Vladimir Vuković, Đuro Vilović, Vladimir Vlaisavljević, August Cesarec, dr. Milan Senoa, Stanislav Simić, dr. Ivo Hergešić, dr. Branimir Ivakić i Ladislav Zimbrek, a list je ilustrirao Tomislav Krizman.
»Separatističko-književni časopis«
Tih dana (23. srpnja 1930.) javilo se i Odjeljenje za državnu zaštitu I. MUP-a Kr. Jugoslavije (Pov. I. br. 25691.) o »predmetu: Hrvatska revija kao separatističko- književni časopis«, pišući Upravnom odjeljenju Kr. banske uprave u Zagrebu da je MUP-u dostavljen sljedeći izvještaj: »Od septembra meseca 1928. god. izlazi u Zagrebu književni časopis HRVATSKA REVIJA koju izdaje Matica hrvatska a uređuje dr. Blaž Jurišić. Po svome uređenju, materijalu i solidnosti izrade, list je reprezentativan i zauzima jedno od prvih mesta među hrvatskim književnim časopisima. Jednom reči, urednik i izdavač Matica hrvatska, koja ovaj časopis pomaže-finansira, uložili su sve da bi list mogao dostojno reprezentovati Hrvatsku, hrvatski narod i hrvatstvo. Časopis svojom sadržinom iznosi materijal samo iz pera hrvatskih književnika, a ne i iz srpskih i slovenačkih.
Ovo čini jedino u nameri da da listu hrvatsko obeležje i predstavi se kod mase i inostranstva kao merodavno glailo za hrvatsku književnost. Urednik Jurišić sa finansijerom Maticom hrvatskom naročito ide na to da listu ne da čisto jugoslovensko obeležje. Koliko u ovoj nameri ide daleko, vidi se po tome što u časopisu neće da registruje i prokomentariše književne novine kao i ostale kulturne manifestacije iz srpskog i slovenačkog života. Časopis se ponosi kao časopis jedne zasebne države koja kulturno stoji na istom nivou sa ostalim sa Zapada te i kulturne novine otuda iznosi, komentariše i sa istima upoznaje svoju publiku preporučujući joj iste. Tako redovno objavljuje novine iz poljske književnosti, francuske i italijanske, i to aktivno, pa čak je objavljivao i pojedine kulturne manifestacije u Sofiji, međutim ni jednom prilikom nije hteo da piše o pojedinim kulturnim manifestacijama u Beogradu i Ljubljani iako ih je bilo u izobilju. Ovakvim radom ’Hrvatska revija’ ide putem književnog separatizma, koji se uzajamno dopunjuje sa političkim!«
Državna zaštita MUP-a na to je dodala: »Dostavljajući prednje, čast mi je umoliti Kraljevsku Bansku Upravu da po ovom predmetu izvoli podneti Ministarstvu svoj izvještaj sa bližim obaveštenjima o ovom časopisu«.
Tri dana poslije (26. srpnja 1930.) Upravno odjeljenje II. Kr. banske uprave Savske banovine (br. 22495 — Pov. 1930.) zatražilo je od Uprave policije u Zagrebu podatke o dr. Blažu Jurišiću i svim suradnicima lista i članovima Upravnog odbora Matice hrvatske. Iz Zagreba je odgovoreno 8. listopada 1930. (br. 15051/Prs. 1930.). Nakon osnovnih podataka o ’Hrvatskoj reviji’, dr. Blažu Jurišiću, tiskari »Narodnih novina« (u kojoj je Revija tiskana) i tiraži od 1650 primjeraka, navedeno je: »Saradnici su joj: Krleža Miroslav, Babić-Đalski Ljuba, Pasarić Josip, Cesarec August, Lovrić Božo, Vuković Vladimir i drugi književnici.
Stalnih saradnika nema, te se vlasnik i urednik obraćaju pojedinim književnicima, koji onda šalju svoje sastavke redakciji lista… ’Hrvatska revija’ ne donosi uopće članke o politici u Jugoslaviji, a niti o vanjskoj politici, naročito ne od godine 1928. U njoj surađuju i Srbi književnici kao: Kršić Jovan, Kašanin Milan, Novak Simić, Vlaisavljević Vlado, Jovanović Slobodan…«
Poslije toga navedeni su podaci o tri člana Upravnog odbora Matice hrvatske (Filipu Lukasu — predsjedniku, dr. Franji Jelašiću — tajniku, te Milanu Hoholaću — blagajniku) i o čak 18 odbornika, među kojima su: akademski slikar Ljubo Babić, sveučilišni profesor dr. Stjepan Ivšić, umirovljeni profesor dr. Rudolf Horvat, književnik dr. Ljubomir Maraković, profesor dr. Milovan Gavazzi, književnik August Cesarec, odvjetnik dr. Mile Budak i dr.
Tako je M. Krleža ponovo evidentiran, više puta u 1930. godini, više puta u svezi s »Hrvatskom revijom«, i u više smjerova ili cenzorskih razina. »Hrvatski bog Mars« u Gjelekovcu Godina 1931. također je bila »alarmantna«, cenzorski izuzetno bogata, jer su se pod »crvenom« ili »plavom« olovkom, među desetinama novina, našli: poučnozabavni mjesečnik »Mornar« Viktora Cara Emina (suradnici: Rikard Katalinić- Jeretov, Rista J. Ojdanić i drugi), ponovo »Hrvatska revija« dr. Blaža Jurišića, tjednik »Književne novine« Stanka Tomašića (suradnici su: Zdenko Vernić, Koloman Mesarić, dr. Nikola Andrić, Milan Marjanović, dr. Slavko Batušić i dr.), »Literatura« Stevana Galogaže, »Književnik« (zabranjen je br. 12 — za prosinac 1931. zbog članka »Kriza«) i drugi.
More zabrana nije u 1931. mimoišlo ni Krležinu knjigu novela »Hrvatski bog Mars«, za koju se u policijskim dokumentima navodi da je 1919. objavljena 148 u Zagrebu. U njoj je Krleža, kao i u »Ratnoj lirici« (1918. i 1919.) i u dramama »Golgota« (1922.), »Galicija« (1922.) i »Vučjak« (1923.), suprotstavio »besmislenost rata« i uopće osjećaju besmisla, izgubljenosti, a čitateljima pružio vjeru u »plameni vjetar« (M. Sicel).
To ga je stajalo — zabrane knjige. Evo kako se to dogodilo (iznosimo to prvi put u javnosti!): komandir Zandarmerijske stanice u Legradu s jednim žandarom patrolirao je 26. srpnja 1931. Gjelekovcem (Đelekovcem), te su, kako bi se sklonili od srpanjske pripeke, ušli u seosku čitaonicu i na policama ugledali — »šest sumnjivih knjiga« (onih s »policijskog indeksa«): »Početnicu komunizma « (tiskanu u Beču), »Ko su socijalisti i šta hoće?« (tiskanu 1919. u Zagrebu), »Prevarena rajo!« (tiskanu 1919. u Zagrebu), »Novu Rusiju« (?), »Božićnicu za 1929. godinu« (?) i »Hrvatskog boga Marsa« od Miroslava Krleže (»izdanog 1919. u Zagrebu«). Odmah su pretresli cijelu seosku čitaonicu, a o pretresu izvijestili »Sresko načelništvo u Ludbregu«, koje je 3. kolovoza 1931. »povjerljivo « izvijestilo Odjeljak za državnu zaštitu Kr. banske uprave Savske banovine u Zagrebu (broj Pov. 866-1931.), a on je »povjerljivi predmet« ustupio »Sreskom načelstvu u Kprivnici«.
Istovremeno je »informacija« potekla još jednim »kanalom«, jer je komandir iz Legrada izvijestio i Varaždinsku žandarmerijsku četu, a ona 4. kolovoza 1931. (pov. Ob. 712) Odjeljak za državnu zaštitu u Zagrebu, zatim komandanta Savskog žandarmerijskog puka u Zagrebu, komandanta pješadije Savske divizijske oblasti, Okružni inspektorat u Varaždinu i Kraljevsku bansku upravu SB u Zagrebu, to je sve uzdignuto na »STROGO POVJERLjlVU« razinu — »vatrenu liniju«. Žandari iz Varaždina podgrijali su, naime, »povjerljivi predmet « tvrdnjom da je riječ o »komunističkim knjigama«, da je Krležin »Hrvatski bog Mars« — »posve boljševičkog sadržaja« i da je u seoskim čitaonicama pravo — »komunističko leglo«.
Žandarmi i agenti odmah su pritisli predsjednika čitaonice u Đelekovcu Vinka Gregureka, koji je na više saslušanja izjavio: »I prije sam bio predsjednik čitaonice, ali nikad nisam znao za ove knjige, niti znam otkud su one za čitaonicu nabavljene«.
»Saslušajte tajnika!« — glasila je naredba iz Zagreba i Beograda, a tajnik čitaonice, seljak Stjepan Kadija, izjavio je da je 1926. spomenute knjige iz staroga prenio u novi inventar, nakon čega je stari inventar uništio. Dodao je: »Ne znam tko je i otkud knjige nabavio za čitaonicu u Đelekovcu!«. Žandarmerijski major iz Varaždina (potpis nečitak), izvješćujuči o tome svoje pretpostavljene, istakao je: »Vodimo najenergičniju istragu, pa kada je dovrš imo, podnijet ću iscrpan izvještaj. Naredio sam i vodniku Čakovečkog žandarmerijskog voda da provede najenergičniju istragu u tamošnjim čitaonicama«.
Istraga o »sumnjivim knjigama« bila je toliko »povjerljiva« da je prerasla u »obavještajnu«, a čak je, poslije Drugog svjetskog rata, »materijal« dospio u Arhiv Centralnog komiteta KP Hrvatske, odatle 23. siječnja 1953. i u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, gdje se dokumenti i danas čuvaju za vječnost (HDAGrupa XVIII., kut. 12, inv. br. 988/1931.)
Krležina putovnica
Za vječnost ostat će brojni dokumenti pohranjeni u HDA-u u Zagrebu o cenzuri ili evidenciji književnih listova i časopisa u 1931. godini. Spomenut ćemo samo neke: mjesečnik »Dom i škola« Josipa Butorca (u kojem su surađivali: Rikard Katalinić-Jeretov, Toni Bogumil, Mato Lovrak i dr.); mjesečnik »Hrvatska revija« dr. Blaža Jurišića (o njoj je navedeno da prima glavnije književne listove iz Jugoslavije, Češke i Bugarske); mjesečnik »Hrvatska prosvjeta« Ljubomira Marakovića; mjesečnik »Haaviv« (»Proljeće«) Drage Rosenberga (s književnim prilozima); mjesečnik »Književni život« dr. Slavka Ježića; kazališna ilustrirana revija »Kulisa« Kolomana Mesarića i Otokara Pažura; mjesečnik »Knjižarstvo « Josipa Kratine; mjesečnik »Krijes« dr. Josipa Andrića; mjesečnik »Mladost« dr. Antuna Barca; povremeni »Slobodni spisi Stanislava Simića« (u njima su surađivali: Luka Perković, Novak Simić, Olinko Delorko i dr.); mjesečnik »Smilje« Ljudevita Krajačića (suradnik: i Mato Lovrak); polumjesečnik »Vidik« Kolomana Mesarića i drugi, što se proteglo i na 1932. godinu.
U 1931., kad je riječ o Krleži, značajno je da je 20. studenoga 1931. Kr. banska uprava savske banovine (pov. II. br. 33392-1031.) MUP-u u Beograd dostavila molbu Miroslava Krleže kojom on »moli pasoš za putovanje u inozemstvo «, te izvješće Uprave policije u Zagrebu sa čijim se prijedlogom slaže i Vlada. Šest dana kasnije (26. studenoga 1931.) Odjeljenje za državnu zaštitu MUP-a Kr. Jugoslavije izvijestilo je (pov. I. br. 43438-1931.) Kr. bansku upravu u Zagrebu da se Miroslavu Krleži »može izdati pasoš za šest meseci za putovanje u Austriju, Njemačku, Čehoslovačku, Poljsku i Francusku« (HDA-Sbkut. 262., spis br. 29370/II/1931.).
Predsjednički ured Uprave policije u Zagrebu ponovo je nadležne izvjestio da je 1931. Uprava policije u Ljubljani, kao i 29. prosinca 1930. godine, obavijestila Upravu policije u Zagrebu »da komunistički list ’Radnik’ često dolazi među inozemnom poštom za Miroslava Krležau, Ulica Kraljice Marije 39, pa buduč da je tome listu raspačavanje u našoj državi zabranjeno, to su pošiljke bile zaustavljene«.
Jednako tako je Uprava policije u Zagrebu nadležne u Zagrebu i Beogradu (Državnu zaštitu) izvijestila 7. listopada 1931. (Pov. br. 20. 719-1931.) da su u moskovskoj literarnoj enciklopediji objavljeni »podaci o književniku i novinaru Miroslavu Krleži« (svezak V., slovo K, str. 673.-674., stupac drugi), da je Krleža rođen 1893. u Zagrebu, da se 1920. »isticao kao vatreni pobornik komunističke ideologije i uređenja države po primjeru Ruske Sovjetske Republike«, da je »napisao dramu ’Galicija’ u komunističkom duhu«, da je 28. ožujka 1920. održao veliki govor »napadajući ovdašnje uređenje države« i da se »u kasnijem 150 vremenu Krleža nije više isticao kao komunist«, ali da je, prema raspoloživim podacima, »on i dandanas zadojen tim idejama« (HDA-kut. 262., spis 29370/II- 31.)
Zabrane u 1932. godini
Državni tužilac u Zagrebu pisao je 1932. mjesečne »iskaze o zabranjenim novinama, časopisima, brošurama i knjigama, pa je tako za kolovoz 1932. naveo 40 zabrana, za rujan — 41, za listopad — 48 i za studeni 1932. godine — 52. Među naslovima nikad nisu izostali oni književne orijentacije.
»Hiljadu i jedna smrt« u 1933.
Među 61 zabranjenim naslovom iz »iskaza« Državnog tužilaštva u Zagrebu od 6. rujna 1933., koji se odnosi na zabrane u kolovozu 1933., opet su »Hrvatska revija« br. 8, u kojoj je opisan slučaj umorstva Josipa Predavca; »Istra« pisca dr. F. Brnčića, jer je u opisivanju režima u Italiji Mussolini nazvan — komedijantom; »Književnik« br. 8, jer da cijeli taj broj »propagira komunizam« i dr. u »iskazu« od 6. studenoga 1933. Državno tužilaštvo navelo je 78 zabranjenih publikacija u listopadu, a među njima i »Hrvatska reviju« dr. Blaža Jurišića.
Za ovu prigodu, međutim, najznačajniji je »iskaz« Državnog tužilaštva u Zagrebu od 9. svibnja 1933., koji se odnosi na zabrane u travnju 1933., jer je među 30 naslova — i knjiga Miroslava Krležae »Hiljadu i jedna smrt«, za koju je navedeno da »sadrži više novela koje svojim sadržajem šire komunističku ideju, a upotrebljavaju se i razne nemoralne i grube izreke«. Navedeni su i sljedeći podaci: izdavač je NZI »Minerva«, knjiga je tiskana 29. ožujka 1933. u tiskari »Union« Ivana Inkreta, zabranjena je 2. travnja 1933., jer je u njoj »počinjena uvreda organa vlasti i kažnjiv čin koji se kažnjava po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi, a izaziva se i vjerski i plemenski razdor« (HDA-Grupa XVIII. — kut. 15, inv. br. 1172/1933.
U tu skupinu zabrana uvrštena je i knjiga Gene R. Senečiča »Film naših dana« (zabranjena je 5. travnja 1933. zbog »nemorala, ružnih i pogrdnih riječi «); zbirka pjesama Dragutina Tadijanoviča »Sunce nad oranicama« (zabranjena je 24. travnja 1933. zbog »teške povrede javnog morala«); »Krug« br. 1, S. M. Stedimlije (zabranjen je zato što »u svim člancima i novelama u najljepšem svjetlu prikazuje komunizam i njegovu svrhu«); knjiga »Zrinjevac« Zlatka Milkoviča (zabranjana je 22. travnja 1933. jer da »obrađuje život tvorničkog radnika koji cijeli dan radi za minimalnu plaču, a njegovim radom vlasnik tvornice nagomilao sebi kapital«) itd.
Zanimljiv je, vjerojatno, i podatak da je od ukupne tiraže Krležine knjige »Hiljadu i jedna smrt« policija zaplijenila 780 primjeraka i dostavila ih Kr. Državnom tužilaštvu u Zagrebu (HDA-SB, kut. 1286, spis 981/II. DZ. 1933.). Možda su još zanimljivija dva dokumenta iz 1934., koji se odnose na djelovanje Miroslava Krleže u 1933. godini. U prvom Odjeljenje za državnu zaštitu I. MUP-a Kr. Jugoslavije 9. veljače 1934. (Str. pov. I. br. 11/34.) moli bana Savske banovine u Zagrebu da naredi prikupljanje podataka i pošalje izvještaj »o nacionalnom i političkom držanju Krleže Miroslava, novinara iz Zagreba, koji sada živi u Beogradu. Vrlo je hitno«.
Ban je več sutradan (10. veljače 1934.) naredio Upravi policije u Zagrebu da mu pošalje sve što je dotad evidentirano o Krleži (Str. pov. br. 61/1934.). Uprava policije u Zagrebu več je 14. veljače 1934. (Pov. br. 3621/1934.) poslala Odjeljku za državnu zaštitu »Izvadak iz političke evidencije« i, među ostalim, navela: »Dne 6. XII. 1933. bilo je uzapčeno pismo upučeno Miroslavu Krleži u Zagrebu, Kraljice Marije ulica 39, od nekog Hrper i brače iz New Yorka. U ovome pismu nalazio se cirkular Međunarodnog odbora za političke kažnjenike organiziranog u interesu slobode mnijenja u New Yorku, u kojem moli da se priloženi list, upučen našem poslaniku u Washingtonu dr. Pitanicu, u potpunosti publicira. Ovaj list upučen je dr. Pitanicu povodom pisanja Louisa Adamiča, rodom Jugoslavena, a književnika u Americi, o teroru nad političkim kažnjenicima u predistrazi i u kaznionicama (Pov. br. 25984/33.)«.
Policajci su potvrdili i da je Državno tužilaštvo u Zagrebu 2. travnja 1933. (Kns. br. 1017/2) zabranilo Krležinu knjigu »1001 smrt«, jer da »svojim sadržajem čini krivično djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti države« (HDA-SB-DZPov. II. kut. 1160, br. 61/1934.
Zabraniti, zaustaviti
Dvije godine, kad je riječ o Krleži i policiji, bile su doista »mirne«, iako su »izvan « Krleže sijevale cenzorsko-pljenidbene munje, ali u 1936. ponovo su svi nadležni upozoravali na »evidenciju novina i povremenih tiskopisa«, na ozbiljnost, savjesnost i odgovornost u tom poslu.
Ponovo su u 1936., po tko zna koji put, traženi podaci o listovima i urednicima, te zabranjivani »Književni glas« (npr. br. 3-4 za srpanj 1936.), »Književnik « (broj 10), »Koprive« (tjednik, broj 8) i drugi, mnoge brošure i knjige (primjerice knjiga Cedomira Minderovića »Koraci tutnje« 16. rujna 1938., koja je tiskana u zagrebačkoj tiskari Sek), čak i knjiga »Der Stille Don« od Mihaila Olohova, u izdanju »Malik-Verlaga« iz Praga (zabranjena je 29. kolovoza 1936. ).
U 1937. godini, ističemo posebno, izlazilo je u Zagrebu i okolici devet dnevnika, 46 tjednika, 33 polumjesečnika, 165 mjesečnika, 13 dvomjesečnika, 11 tromjesečnika, dva polugodišnjaka, jedan godišnjak i 27 povremenih izdanja (ukupno 307 publikacija), što je bilo svojevrstan kontrast — sve žešćoj cenzuri.
U toj godini Odjeljak za državnu zaštitu MUP-a Kr. Jugoslavije tražio je iz Zagreba (»VRLO HITNO«) podatke o časopisu »Književni savremenik« (19. veljače 1937.), »eventualno onemogućavanje izlaženja spomenutog časopisa« i »naređenje da se najstrožije prati pisanje listova i časopisa u komunističkom duhu«, zatim iscrpne »Izvještaje o kontroli raspačavanja zabranjene marksističke literature« (jer je na zagrebačkoj Pošti br. 2 bilo zaustavljeno 20 pisama s časopisom »Protiv Glavnjače«, adresiranih na kipara Antuna Augustinčića, dr. Stjepana Betlehema, Adama Katića, slikara i kipara Vanju Radauša inžinjera arhitekture Dragutina Iblera i druge), a bila su učestala i izvješća o otkrivanju komunističke tiskare u Zagrebu i raspisivanje tjeralica za tiskarom Markom Ivanovićem. U toj godini zabranjen je i »Književni glas« br. 2 od 1. ožujka 1937. zbog više tekstova, među kojima je i onaj »Za nacionalnu Rusiju«; zatim mjesečnik »Književni horizonti« br. 4-5 za travanj-svibanj 1937. zbog teksta »O Gideovu ’Povratku iz Rusije’; »Luč« br. 3, 4 i 6-7 zbog pisanja o događajima na Zagrebačkom sveučilištu; »Savremenik« br. 11 glavnog urednika Stanislava Simića zbog pjesme »Krvopijska napitnica«; »Savremenik« direktora i odgovornog urednika Milana Begovića (traženi su podaci), a u kojem su povremeno surađivali Tin Ujević, Bogdan Radica, Dragiša Vasić, Miroslav Krleža i drugi, itd.
Od 1930. do 1937. bilo je u Zagrebu i okolici toliko zabrana da ih dosad nitko nije zbrojio točno: Cabrani navode 389 zabrana, Varaždinci (policija) 480, Požežani 477, nadležni iz Sušaka 637, Nove Gradiške 288, Crikvenice 413, Slavonskog Broda 780, Vinkovaca 744, Križevaca 765, Vukovara 474, Bjelovara 466, Pregrade 903, Varaždina (kotarsko načelstvo) 618 naslova, a svi ti naslovi odnose se na isto područje (Savsku banovinu) i isto vrijeme (do 1. ožujka 1937.). Koliko je bilo nepoznatih, skrivenih, nezakonitih?
»Eppur si nuove« u 1938.
Gotovo u pravilu svaka je nova godina počinjala zabranom Galogažinih listova »Književni savremenik« ili »Kultura« (policija je tvrdila da »tretiraju naučne i kulturne probleme sa ljevičarskog stanovišta«), zabranom časopisa »Književnik « (npr. broja 4 od travnja 1938. zbog tekstova »Bio sam u Spaniji«, »Zapisi uz pisaču mašinu« i »Ekonomska podloga Hrvatskog pitanja«), časopisa »Luč« odgovornog urednika Vice Bariča i ostalih literarno-kulturnih publikacija.
U 1938. zabranjena je i knjiga »Eppur si nuove« »Ipak se kreče« od Miroslava Krleže. O tome je u Hrvatskome državnom arhivu sačuvano više dokumenata.
Prvi, da je Državno tužioštvo u Zagrebu svojom odlukom od 14. veljače 1938. (broj Kns. 285), a na osnovu čl. 19. Zakona o štampi, u vezi sa čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama toga zakona, zabranilo raspačavanje Krležine knjige »Eppur si muove«, »jer svojim sadržajem u cijelosti tvori krivično djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi«.
Istoga dana (14. veljače) Odsjek opče policije u Zagrebu, odnosno upravnik policije dr. Vragovič, o tome je izvjestio (Pov. br. 4442/1938.) Odjeljak za državnu zaštitu Kr. banske uprave Savske banovine i Odjeljenja za državnu zaštitu MUP-a Kr. Jugoslavije, zatim sve banske uprave u Kr. Jugoslaviji, sve uprave policije i Upravu grada Beograda, ističuči da je knjiga »Eppur si muove« odštampana u 2000 primjeraka, a da je od toga zaplijenjeno svega 37 komada. Da bi takav »pljenidbeni neuspjeh« opravdao, naveo je da je naklada isporučena još 10. veljače 1938., »kada su dostavljeni i dužnosni primjerci na cenzuru «, ali da je Državno tužioštvo u prvi mah »knjigu propustilo, te je tek danas odluka izdana« (sa zakašnjenjem od četiri dana).
Odjeljak za državnu zaštitu Kr. banske uprave Savske banovine več sutradan (15. veljače 1938., Pov. II. DZ. br. 5051-1938.) izvijestio je o toj zabrani Komandu Savskog žandarmerijskog puka u Zagrebu, sva kotarska načelstva, sva predstojništva gradskih policija sve komesare pogranične policije i ostale iz svoje nadležnosti, ređujuči im »nadležni postupak« zapljene knjige »Eppur si nuove«.
Državni tužilac u. z. Smaič, koji je potpisao zabranu Krležine knjige, obavijestio je o zabrani M. Krležu, tiskara Dragutina Beckera i policiju. U toj godini (1938.) zabranjeno je 36 brošura i knjižica, te 31 knjiga, među kojima su i »Ognjište« od M. Budaka (zabrana je skinuta), »Turpituda« od Marka Rističa, »Iz četrdeset osme« od Zdenke Smrekar, zbornik »Naši u Španiji «, »Aktualna razjašnjenja u pitanju našeg vjerskog života« od krčkog biskupa dr. Josipa Srebrniča i dr.
Krleža i dvadeset i trojica U početku prosinca 1939. Odjeljenje za državnu zaštitu MUP-a Kr. Jugoslavije, pod oznakom »povjerljivo« (Pov. I. br. 64835 od 8. prosinca 1939.) pisalo je Banskoj vlasti banovine Hrvatske u Zagreb: »MUP ima obavještenje da u Zagrebu, u duhu nove komunističke taktike, intenzivno pišu publikacije ’Izraz’, ’Pečat’, ’Naše novine’ i ’Novi student’. Moli se Banska vlast BH za hitan i iscrpan izvještaj, koje se sve osobe kupe oko redakcije tih publikacija i kakva je njihova politička djelatnost do sada zapažena. Isto tako izvijestiti, da li je zapažena tendencija da se preko spomenutih publikacija plasira komunistička ideologija u književnim i omladinskim krugovima i u širim slojevima građanstva, i što je do sada poduzimano da se ovako jedna zamašna komunistička akcija onemogući.
Politički odsjek Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu, a na naredbu Odjeljka državne zaštite Banske vlasti BH, pod oznakom Pov. br. 43651/1939. od 20. prosinca 1939., odgovorio je da šalje podatke o tim listovima i časopisima, te čak o 24 njihova urednika i suradnika.
Među autorima spomenuti su: Josip Pavičić, Vilim Svečnjak, dr. Božidar Adžija, dr. Vladimir Bakarić, August Cesarec, Grgur Karlovčan, Mato Lovrak, Stjepan Kranjčević, dr. Pavao Markovac, Mihovil Pavlek Miškina, Miroslav Krleža, Slavko Batušić, Ljubo Babić, Vasa Bogdanov, Krsto Hegedušić, Dragutin Ibler i drugi.
Oni su bili »policijski evidentirani«, što znači da su imali i svoj dosje.
O časopisu »Pečat« navedeno je da mu je vlasnik Biblioteka nezavisnih pi- 154 saca (predstavnik Mihovil Killer, rođen 25. srpnja 1900. u Dubrovniku; odgovorni urednik da je Dragutin Ibler, rođen 1894. u Zagrebu, tada profesor Umjetničke akademije), a ostali da su: Miroslav Krleža, književnik, rođen 7. srpnja 1893. u Zagrebu; dr. Slavko Batušić, tajnik Hrvatskoga narodnog kazališta, rođen 1902. u Novskoj; Ljubo Babić, profesor Umjetničke akademije, rođen 1890. u Saskoj, zavičajnost neiskazana; Vasa Bogdanov, profesor i književnik, rođen 1902. u Pančevu; Krsto Hegedušić, umjetnik, rođen 1905. u Petrinji. Nakon toga o svakome od njih, kao i o ostalima, navedeni su iscrpniji »podaci o političkom vladanju«, pa je za Miroslava Krležu navedeno da je u 1920. bio »jedan od najistaknutijih komunista«, da je »u istoj godini napisao knjigu ’Galicija’ čiji je sadržaj komunistički«, da je 17. lipnja 1929. bio uhapšen »radi sumnje širenja komunizma, ali u pomanjkanju dokaza krivnje bio je pušten na slobodu«, da je 1930. na njegovu adresu nekoliko puta bio dostavljen list »Radnik « čije je »rasturanje kod nas zabranjeno radi komunističkog pravca«.
U iscrpnijem izvještaju o »Pečatu« navedeno je da je to mjesečnik, koji izlazi u 3000 primjeraka, da je na čelu »naročitoga redakcionog odbora« Miroslav Krleža, a odgovorni urednik Dragutin Ibler, da se časopis tiska u tiskari Dragutina Beckera (Frankopanska 12) i da je prvi broj izišao krajem veljače 1939. Nije navedeno (a ni u drugim dokumentima) da su tada u »Pečatu« zabranjena dva Hegedušićeva antiratna crteža: požar u gradu, sa istaknutom ljudskom figurom kojoj je na licu gasmaska, te sa čovjekom-kosturom koji leži na zemlji mrtav. Zabranjena je u »Pečatu« bila i pjesma »Plač dvadesetgodišnjih leševa nad živim dvadesetgodišnjacima«, nepotpisana, ali po stilu bliska Marku Ristiću ili Oskaru Daviču.
Te godine ponovo su zabranjeni i »Vidici« (br. 17. i 18. od 25. rujna 1939.), »Mladost« (br. 8., za rujan 1939.), »Književnik« (br. 9), »Koprive« (od 22. prosinca 1939.), »Srpski književni glasnik« (br. 7, od 1939), »Omladina« (br. 4, od 8. siječnja 1939., i to zbog pjesme »Na grobu Silvija Strahimira Kranjčevića«) i drugi književni časopisi i listovi. Na udaru cenzure našao se i »Pecat« broj 3. od travnja 1939., koji je Državno tužioštvo u Zagrebu zabranilo 17. svibnja 1939. (broj Kns. 1039/39.), a na osnovu čl. 19. Zakona o štampi, u vezi sa čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOS-a, i to zbog članka »Odgovor na anketu o rješavanju Hrvatskog pitanja« (str. 191.), »jer svojim sadržajem u cijelosti tvori krivično djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi«.
O toj zabrani je šef Odjeljka za državnu zaštitu Guteša istoga dana izvijestio sva kotarska načelništva i sva predstojništva gradskih policija u Savskoj banovini (Pov. II. DZ. br. 23725/39.)
Literatura — na »zubu« u 1939. i 1940.
Necenzurirana istina iz 1939. bila bi: cenzurirano je gotovo sve, pa i beletristika, i to toliko perfidno, manipulacijski, podlo i tempirano da se može govoriti o umnoj (intelektualnoj) izokrenutosti ili zastranjenosti. Pod udarom cenzure našle su se i 34 knjige, među kojima su »Sedmi be« od Josipa Horvata (zabranjena je 8. ožujka 1939., »radi sadržaja u cijelosti, jer tvori krivično djelo«); »Borci, buntovnici i vođe — Politički ogledi« od Joea Matošiča ’zabranjeno 19. travnja 1939.); zbirka pjesama »Iznad ponora« od tada neidentificiranog I. Katiča (zabranjena je 18. studenoga 1939.); poznata zbirka pjesama »Beli mugri« Od Koče Racina (pravo ime Kosta Apostolov Solev, 1908.-1943. — zabranjena je 20. prosinca 1939.); roman »Osvojenje Sjevernog pola — I. Pilotov san« od Mihajla Vodopijanova (zabranjena je 3. ožujka 1939.); koračnica »Na konje« — riječi Norbert Neugebauer, muzika Milan Asič (zabranjena je 14. siječnaj 1939.) i dr.
To je, međutim, bio tek uvod u zabrane i pljenidbe tiskovina (brošura i knjiga) u 1940., kad su, među mnogima, ponovo zabranjeni »Književnik« br. 10-12., kojem je i dalje glavni i odgovorni urednik bio Milan Durman (zabranjen je 31. prosinca 1939. zbog članka »Najnovija svjetska zbivanja u svijetlu jedne aktualne knjige«, str. 401.-412., ali je odluka o zabrani dostavljena policiji tek 2. siječnja 1940.); zatim »Pečat« br. 10-12 (o njemu opširnije nakon ovoga nabrajanja), tjednik »Satyricus« br. 20 (zabranjen je 17. svibnja 1940. zbog više tekstova, a od 14. 000 tiskanih primjeraka zaplijenjeno ih je čak 12. 200; roman »Upozadini 1918.« koji je u nastavcima izlazio u Jakovljevičevu »Hrvatskom dnevniku« (zabranjen je nakon pisma Đeneralštaba IV. armijske oblasti — Pov. DOB. br. 1497/1940. od 30. svibnja 1940. da je roman »štetan po interese vojske«); knjižica »Kod malih sovjetskih naroda« od Augusta Cesarca (zabranjena je 6. listopada 1940.), knjiga »Crveni konj« od Jure Kaštelana (zabranjena je 13. lipnja 1940. i odmah zaplijenjena cjelokupna naklada — 500 primjeraka) i druge.
»Pečat« br. 10-12 iz 1939. zabranilo je Državno odvjetništvo u Zagrebu 12. veljače 1940. (br. Kns. 458/1940.), temeljem čl. 19. toč. 4. Zakona o štampi, a u vezi sa čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOS-a, i to zbog dijela teksta »Sunčana je Dalmacija« (1. i 2. stranica), jer da svojim sadržajem »tvori tešku povredu javnog morala«. O tom je odmah obaviještena policija, a ravnatelj zagrebačke policije dr. Vragović već je 13. veljače 1940. obavijestio i Odjeljak za državnu zaštitu Banske vlasti banovine Hrvatske u Zagrebu, informirajući ga da je »Pečat« (odgovorni urednik bio je arhitekt D. Ibler) tiskan u tiskari Dragutina Beckera u Gundulićevoj ulici br 18. — u 3000 primjeraka, ali da je policija, što na pošti, što privatno, uspjela zaplijeniti tek 149 primjeraka, te da je Politički odsjek Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu o svemu obavijestio sve banske uprave u Kr. Jugoslaviji, sve uprave policija i Upravu grada Beograda. Nakon toga, po običaju, kružile su niječne ili potvrdne informacije o zapljeni »Pečata« širom Jugoslavije.
Nepojmljiva količina dosjea
U prvim mjesecima 1941., što se više približavao rat na jugoslavenskom prostoru, cenzura je bila neumoljivija i svestranija. Zabranjivane su pjesme iz ruskih filmova, zemljopisne karte, poštarske (dopisne) karte, novine, časopisi, brošure, knjige, leci, sve do bezazlenih publikacija o javnom vladanju žena i muškaraca. U toj godini zabranjeni su: knjiga »Kuća oplakana« od R. Bosanca (6 veljače 1941.); rukopis »Nikolaj Cerniševski« od Efgrafova i »Osnovi dijalektičkog i historijskog materijalizma« od Sterna (26. ožujka 1941.); knjiga »Novele i humoreske « od Ivana Triplata (zabranjena je 13. siječnja 1941.); knjiga »Masonerija u Hrvatskoj« od Mirka Glojnarića (28. siječnja 1941.); brošura »Maksim Gorki: ’Na čijoj ste strani vi, majstori kulture’« (zabranjena je 1. veljače 1941.); brošura »Sta te čeka ako Hitler pobedi?«; knjiga »Putovanje po Sovjetskom Savezu — na Uralu i na Volgi« od Augusta Cesarca (izišla je 1940. a zabranjena je u Preku kraj Zadra 7. veljače 1941.); knjiga »Bijela bolest« Karela Capeka (zabranjena je u Splitu 20. veljače 1941.); knjiga »Nouvelles de Grece« (zabranjena je u Osijeku 29. ožujka 1941.); knjiga »Mein Kampf« — u svescima, tiskanima u Beogradu, iz engleskih izvora (zabranjena je 23. siječnja 1941.) i brojne druge.
Pridodamo li tome novine i časopise, može se zamisliti koliko je to pritiska i trpnje, potrošenih energija, i izrečenih naredaba, ispisanih uredaba i okružnica, koliko emocija i strasti podgrijavanih uoči velikoga ratnog obračuna. I oni koji su silazili s političko-policijske scene i oni koji su na nju tek reflektirali (malo kasnije i stigli) imali su u uredima gomile kartona o »evidencijama « ili »ličnim podacima«, odnosno dosjee najistaknutijih pisaca, publicista i novinara u Hrvatskoj, pa tako i Miroslava Krleže, dr. Slavka Ježića, dr. Ive Hergešića, Branka Livadića, Ive Mihovilovića, ing. šumarstva Petra Petrovića- Pecije, Marije Jurić-Zagorke, Vladimira Nazora, Novaka Simića, Hrvoja Macanovića, Krste Hegedušića, dr. Slavka Batušića, dr. Đure Arnolda, Dragutina Tadijanovića, Alda Mandla, dr. Milovana Gavazzija, dr. Blaža Jurišića, Ive Sučića, Tita Strozzija i drugih. Uz njihova imena i prezimena policajci su upisivali riječi »separatist«, »za integralno jugoslavenstvo« ili »federalist«, »neizrazit«, »pritajen komunist« ili »podmukli komunist«, pa je to za mnoge na vjetrometini od travnja 1941. ili nakon svibnja 1945. značilo robiju ili smrt.
Kad smo danas pokušali »zaviriti« u dosjee nekih od njih, pa i u Krležin, našli smo jedino prazne »košuljice«, pokoji papirić o godini i mjestu rođenja, zaposlenjima i bračnom stanju, a sve ostalo je nestalo — iz arhiva (dokumentacija), sudskih fondova, socijalnih institucija, odasvud.
Josip Grbelja
KNJIŽEVNA REPUBLIKA, časopis za književnost
