Trideset i više godina minulo je od onog davnog izleta u Rusiju, kad je osnovna impresija pisca bila, da Rusija godine 1925 — ne gladuje i da čita…
Drugi osnovni dojam, koji prati putnika u toj tada dalekoj i nepoznatoj zemlji, glasovi su nezadovoljnika. U knjizi je podvučeno s naročitim akcentom da ruske događaje valja mjeriti međunarodnim historijskim mjerilom, jer da rusko zbivanje iz historijske perspektive poprima viši smisao. Te političke koncepcije, koje su zametnule kavgu sa prošlim i budućim stoljećima, nose u sebi elemente za predstojeće borbe velikog međunarodnog stila.
Ljudi oborenog carskog sistema, caristički činovnici, deklasirani građani, sluškinje, kelneri, građanske udovice, gnjila čehovska malograđanska inteligencija, filistarska, statistička smjesa društvenog medija koji silazi s pozornice, besperspektivna masa, ponijeta historijskom dinamikom, ne snalazi se u revolucionarnoj panorami, ne pojmi ritam svog vlastitog vremena i pokunjeno mrmlja. To su unutrašnje, intimne pobune jedne društvene melase na samrti, i teško bi bilo i zamisliti da se živi organizmi mogu odvojiti od svojih prava, stečenih u obliku privilegija, bezbolno, bez moralno-intelektualnog otpora, kada se radi o preobražaju ne samo svijesti nego i životnog oblika čitavih pokoljenja.
Ruski caristički činovnici, kompaktna demokratska većina sivih lica po kancelarijama, koja se u svojim višim birokratskim hijerarhijskim činovima dičila pukovničkim i generalskim epoletama, danas, u svom otrcanom civilnom bezimenom ruhu i položaju, kunja po uredskim sobama, gunđa i buni se u sebi protiv svega što postoji, duboko ogorčena i povrijeđena. Ljušti se koža ovim ne pretjerano sentimentalno i obazrivo balzamiranim mumijama, a te nas voštane činovničke maske promatraju svojim kratkovidnim, hladnim, carskim, državnotužilačkim, pronicljivim pogledom, da bi nas kao predmete umrtvile u svojim fijokama, da bi tako zaustavile brzinu kretanja po zakonu okorjele birokratičnosti, prirođene zlobe i nevjerojatno ograničene gluposti koja ne će da razumije o čemu se radi.
S tim elementima pasivnog otpora takozvanih prekogrobnih, pokojnih snaga susreće se čovjek svakodnevno, što ne iznenađuje, jer nekoliko godina poslije čitavih ciklusa revolucionarnih ratova, kada se na moskovskim fasadama još primjećuju tragovi uličnih borbi, elementi tradicionalnog konzervativnog odgoja djeluju po zakonu duševne tromosti. Vjera u vrhunaravni autoritet carske vlasti bila je vjekovima teokratskom osnovom čitavog društvenog stanja i vjernici legitimističkog pogleda na svijet i na socijalnu problematiku dakako da smatraju razvoj prilika u svojoj zemlji đavolskim prokletstvom, umirući s kletvom na usni. Prezirući sebe, vlastitu svoju sudbinu, svoj građanski poziv i svoje društvene dužnosti, ti ljudi demonstrativno poriču i preziru sve što je u bilo kakvoj vezi sa revolucionarnom stvarnošću, izazovno fiksirajući stranke u svojim uredima kao i historijske događaje, tako da susreti sa sjenkama na historijskom groblju dovode do neprijatnih, a veoma često i do smiješnih scena.
Čovjek inostranac, u dodiru s tim bivšim svijetom, ima trajnu impresiju da razgovara sa nesimpatičnim pokojnicima, za koje je sve što se zbiva danas u Rusiji besmisleni nered, glupa pobuna masa, pugačovština, kaos, bezidejno nasilje i kriminal. U bespomoćnoj mržnji, strepeći pred policijom, ova komparserija jednog društva u agoniji bespomoćno mrzi svakoga tko danas ne dijeli njihovu sudbinu. Razgovarati s tom gospodom kao inostranac znači osjećati na sebi dlakave gusjenice njihovih nepovjerljivih pogleda, iz kojih progovara mržnja spram sumnjivog političkog lica, koje sa njihovog gledišta ne bi moglo da je prisutno tu, sada i ovdje, da nije pouzdano u nekom, toj gospodi toliko odioznom partijsko-političkom smislu. Biti pak pouzdan u političkom smislu, iz ove perspektive, znači biti pod znakom pitanja. To su dileme, svakako veoma delikatne, te nije tako jednostavno snaći se u zamršenim situacijama, a da čovjek ne izazove često neuračunljive, a često i suvišne scene.
Kako da se objasni jednoj sluškinji, na primjer, koja je čitavog života služila po građanskim ili aristokratskim domovima, da je pozvana da iz Kremlja upravlja jednom šestinom svijeta, kada se čitava njena svijest mrtve duše buni protiv bezbožnika koji su oborili ikonostas njenog moralnog uvjerenja, njenog odgoja i njenog pogleda na svijet? Takva nesretna žena na Veliki petak očajno nariče na koljenima, pred mrtvim tijelom Spasiteljevim, od pomisli kako je Majka Gospodnja morala da neizrecivo bolno pati na Golgoti pod križem, prije tisuću i devet stotina godina, a pojma nema, jadna, ni o sebi ni o patnji svog vlastitog naroda. Hoće se mnogo svijetle dalekovidnosti, značaja, znanja i uvjerenja, nadarenosti, iskustva, uobrazilje i svih mnogobrojnih elemenata spoznaje, kakva se kristalizira patnjom na vlastitom mesu, da bi se osjetio ritam događaja, shvatio tempo i smjer kretanja i da bi se tako razvila vlastita inicijativa za razumijevanje prošlosti i za predviđanje budućih događaja. Svega toga predstavnici društva koje nestaje u revoluciji nemaju, i zato gospoda junkeri, veleposjednici, patrijarsi i generali više vole da pecaju ribu u Dunavu, oko Srijemskih Karlovaca, nego da rade u kakvom prljavom moskovskom uredu osam sati dnevno, kao sudionici na pogrebu svojih uvjerenja i ideala.
Toj družbi nezadovoljnika uprkos, uporedo s njom i protiv njene volje, živi, bori se i djeluje u Rusiji svijet proleterske mase, novi svijet revolucionarnih gomila, koje u prvom pokoljenju doživljavaju rađanje i nasta janje svog vlastitog klasnog etatizma. Civis sovieticus sum, to još nije osjećaj patetičnog besklasnog nagona koji se samozatajno žrtvuje u borbi da bi uništio sve klase uopće, svoju vlastitu, a ne samo građansku. To je borbena afirmacija klasne svijesti i klasne pripadnosti iz perspektive određene svakodnevne stvarnosti, koja je, po revolucionarnoj logici i po svojoj naravi, takva kakva jeste, neumoljiva i tvrda. To je danas dramatsko rađanje novog, sovjetskog državnog stroja, i dok carski junkeri, generali i činovnici bespomoćno mrze revolucionarnu stvarnost, jalovo ogovarajući historiju, dotle autentični sovjetski građanin, Civis sovieticus, radi i izgrađuje. On je spremio svoje oružje, on siječe i prodaje ruske šume, on organizira kartele i kooperative, on gradi željeznice i električne centrale, livnice i rudnike, a sutra on će ponovno uzeti svoje oružje, svoju kacigu i svoju pušku i boriti se do smrti, pod vlastitim državnim barjacima.
Sve što predstavlja jučerašnje stanje, daleku srednjovjekovnu, aristokratsku i građansku prošlost, to je politički likvidirano i stavljeno ad acta i to se jasno i neoborivo osjeća na svakome koraku. Pokazalo se iskustvom da se može i bez gospode u emigraciji. Po svojim vanjskim oblicima, kakvi se ukazuju putniku, život se u današnjoj Rusiji ni po čemu ne razlikuje od života na Balkanu, u Litvi ili bilo gdje u istočnoevropskoj zoni koja leži istočno od crte Danzig—Trst. Vozovi idu točno. Istina je da je pisac ove knjige putovao međunarodnim brzovoznim linijama, i tu su kola za spavanje uredna i čista, a hrana dobra. Putnika, koji je doputovao iz urbanizirane građanske Evrope iznenađuje, na prvi pogled, da nema luksuza. I žene su, uglavnom, odjevene veoma jednostavno. Na ulicama vlada osrednja prosječnost, što poslije zapadnjačkih velegradskih nerazmjera djeluje simpatično. Kavana nema. Hoteli su državni, od evropskih dvostruko ili trostruko skuplji. Čovjek privatnik, koji putuje po svom ličnom poslu, ima prilike da već prvoga dana u hotelu utvrdi kako je pojedinac nekoliko stotina puta teže opterećen od čovjeka koji putuje kao član neke organizacije, udruženja ili sindikata. Organizacija je sve, pojedinac ništa. Sve se to odvija još veoma primitivno i principijelno, ali se osjeća kako se iz temelja izgrađuje jedan novi poredak, uz sabotažu cijeloga svijeta i ogromnoga postotka inteligencije. Nekim naročitim statističkim podacima u razmatranjima, u okviru ovog kratkotrajnog izleta, pisac se nije bavio namjerno i planski. Statistika ima u beskrajnoj masi publikacija, biltena, izvještaja, godišnjaka i dnevne štampe. Po svim kolodvorima, uredima, ustanovama, čekaonicama i izložbama statistike rastu kao gljive poslije kiše. Tko se zanima za današnje stanje u Rusiji u raznovrsnim privrednim i industrijskim granama, neka pročita izvještaj delegacije engleskih sindikata koji se vremenski podudara s ovim kratkotrajnim ruskim izletom.
Više od statistike pisca su na ovom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, politički pokreti masa, rasvjeta, široki ruski razmjeri ovog slavenskog kontinenta. Pisac je promatrao ruske crkve i bezbožnike lirskim okom, prisluškujući pjesmi ruskog vjetra i razmišljajući o prošlosti i o kulturnoj problematici više nego o statistikama. Potrebno je da se naročito naglasi, kako je svaka riječ napisana potpuno nepristrano. Kod nas štampaju se iz dana u dan lažne i tendenciozne vijesti o stanju u Rusiji, i pisac, koji već godinama slobodno i nezavisno brani logiku ruske revolucionarne koncepcije protiv svih domaćih piskarala i zainteresiranih slaboumnika, ne osjeća potrebe da odstupi od istine. U Rusiji ne teku ni med ni mlijeko. I tamo ima žalosti i bijede kao i po čitavom svijetu, ali tko radi, taj i jede.
Miroslav Krleža
