Smješten u svijet mediteranskih noćnih klubova, luksuznih nautičkih luka, porno i narko biznisa, kriminalistički roman Kokainske noći J. G. Ballarda (rođenog 1930.) – autora iznimno prihvaćenih romana Carstvo sunca i Sudar – novi je korak u karijeri pisca kojeg se već tri desetljeća smatra jednim od predvodnika suvremene britanske proze, i naravno prava literarna poslastica.
Besprijekorno ispričan, ovaj roman na iznimno upečatljiv način prikazuje jezivo naličje hedonističkog života.
Kokainske noći, prvi put otiskane 1996. godine (izdavačka kuća V.B.Z. ga objavljuje u hrvatskom prijevodu Danijela Međana) zajedno s romanom Super-Cannes (2000.) fascinantna je nihilistička duologija u kojoj J. G. Ballard nudi naizgled privlačnu a zapravo obeshrabrujuće devijantnu sliku današnjeg evropskog društva.
Granice i žrtve
PRELAŽENJE GRANICA je moje zanimanje. Ti pojasevi ničije zemlje između pograničnih kontrolnih punktova uvijek se pričinjaju zonama obećanja, bogatima mogućnostima novih života, novih mirisa i uzbuđenja. U isto vrijeme pojačavaju osjećaj nemira koji nikad nisam u stanju potisnuti. Dok mi carinski službenici pretražuju kofere, osjećam kao da mi pokušavaju raspakirati mozak i otkriti krijumčarenu robu koja se sastoji od zabranjenih snova i sjećanja. Čak i tada osjećam posebne užitke koji se sastoje u izloženosti, zbog čega sam možda i postao profesionalnim turistom. Zarađujem za život kao putopisac, ali sam svjestan da je to samo krinka. Moja prava prtljaga je rijetko zaključana, a njeni zaponci jedva čekaju da ih se otvori.
Gibraltar nije bio nikakva iznimka, iako je ovog puta bilo stvarnih razloga mojim osjećajima krivnje. Stigao sam jutarnjim letom s Heathrowa i sletio prvo na vojnu pistu koja je služila ovoj posljednjoj straži Britanskog carstva. Oduvijek sam izbjegavao Gibraltar i njegovu neodređenu atmosferu provincijalne Engleske predugo ostavljene na suncu. No moje izvjestiteljske oči i uši su uskoro preuzele kontrolu i za samo sat vremena već sam istraživao uske uličice sa starim, živopisnim čajanama, dućanima fotografske opreme i policajcima prerušenima u londonske ”bobije”.
Gibraltar, baš kao i Costa del Sol, bio je izvan moje uobičajene rute. Više volim dugotrajne letove do Jakarte ili Polinezije, sate leta u prvom razredu koji mi još uvijek pružaju dojam postojanja stvarne destinacije, tu veliku besmrtnu iluziju zračnog putovanja. U stvari, samo sjedimo u maloj kino-dvorani, i gledamo filmove nejasne kao što su i naše nade da ćemo negdje otkriti nešto novo. Stižemo u zračnu luku identičnu onoj iz koje smo otišli, s istim rent-a-car agencijama i hotelskim sobama s istim pornografskim kablovskim programima i istim deodoriranim kupaonicama, usputnim kapelicama te laičke religije zvane masovni turizam. U predvorju aerodromske restauracije dosađuju se iste barske djevojke koje se kasnije smijulje igrajući pasijans s našim kreditnim karticama dok svojim strpljivim očima istražuju na našim licima crte umora koje nemaju veze sa starošću i iscrpljenošću.
Usprkos svemu tome, Gibraltar me je brzo iznenadio. Nekadašnji garnizon i mornarička baza je granični grad, Macao ili Juarez koji je odlučio iskoristiti najviše i najbolje što može od kasnog dvadesetog stoljeća. Na prvi pogled nalikuje primorskom odmaralištu prenesenom iz nekog kamenitog zaljeva u Cornwallu i podignutom pored vratnica Mediterana, iako pravi poslovi koji se u njemu obavljaju nemaju nikakve veze s mirom, poretkom i regulacijom plovnih puteva Njenog Veličanstva.
Kao i u svakom pograničnom gradu, glavna je zanimacija u Gibraltaru, pretpostavljao sam, bilo krijumčarenje. Dok sam brojao trgovine pretrpane video-rekorderima na sniženju i pogledom pretraživao naherene pločice s nazivima dućana koje bi blistale iz zamračenih veža, pretpostavljao sam da su gospodarstvo i građanski ponos ovog geopolitičkog ostatka prošlosti posvećeni varanju španjolske države, pranju novca i švercanju neoporezovanih parfema i lijekova.
Rt je bio mnogo veći nego što sam očekivao, stršeći kao palac, lokalni znak za rogonju u lice Španjolskoj. Opsceni barovi imali su snažan šarm, poput glisera usidrenih u luci, čiji se moćni motori još hlade od posljednje brzinske jurnjave iz Maroka. Dok su se ljuljali oko sidra, razmišljao sam o svom bratu Franku i obiteljskoj krizi koja me je i dovela u Španjolsku. Ako suci u Marbelli ne oslobode Franka, ali ga puste uz jamčevinu, jedno od ovih morem jezdećih plovila moglo bi ga spasiti od srednjovjekovnih ograničenja španjolskog zakonodavstva.
Kasnije tog poslijepodneva trebao sam se naći s Frankom i njegovim odvjetnikom u Marbelli, udaljenoj četrdesetak minuta vožnje uz obalu. Međutim, kad sam pokupio automobil iz rent-a-car ureda u blizini zračne luke, otkrio sam da je ogromni prometni kolaps začepio granični prijelaz. Stotine automobila i autobusa čekale su obavijene isparinama motornih plinova, dok su tinejdžerke cendrale a njihove bake grdile španjolske vojnike. Ignorirajući nestrpljivo glasanje automobilskih sirena, pripadnici španjolske policije su pregledavali svaki vijak i šaraf, revno pretražujući prtljagu i robu kupljenu u supermarketima, zavirujući ispod hauba i rezervnih kotača.
”Moram biti u Marbelli najkasnije do pet”, rekao sam službeniku u rent-a-caru, zagledanom u zaustavljena vozila s ozbiljnošću čovjeka koji se sprema iznajmiti svoj posljednji automobil prije odlaska u mirovinu. ”Ovaj prometni zastoj izgleda kao da bi mogao potrajati.”
”Smirite se, gospodine Prentice, raščistit će se svakog trena, čim pripadnicima Guardie dosadi svo to pregledavanje.”
”Svi ti propisi…” U nevjerici sam zaklimao glavom nad ugovorom o najmu. ”Rezervne žarulje, pribor za prvu pomoć, aparat za gašenje požara? Ovaj Renault je bolje opremljen od aviona kojim sam doletio ovamo.”
”Krivite za to vlasti u Cadizu. Novi upravitelj je opsjednut La Lineom. Zbog svojih strogih propisa o zapošljavanju vrlo je nepopularan među tamošnjim ljudima.”
”Šteta. Znači, ima puno nezaposlenih?”
”Ne baš. Prije previše zaposlenih, ali na pogrešnim poslovima.”
”Krijumčarenju? Malo cigareta i koja kamera?”
”Ne baš tako malo. Svi u La Linei su vrlo zadovoljni — nadaju se da će Gibraltar zauvijek ostati britanski.”
Počeo sam razmišljati o Franku, koji je i nadalje ostao Britanac, ali u španjolskom zatvoru. Dok sam se priključio nizu vozila koja su čekala na prijelaz, sjetio sam se našeg djetinjstva u Saudijskoj Arabiji, prije dvadeset godina, i povremenih prometnih kontrola što ih je provodila tamošnja vjerska policija u tjednima prije Božića. Meta njihovih svilenkastih ruku nije bila samo i najmanja kap prazničnog alkohola, već i listić ukrasnog papira ako je sadržavao te gnjusne ambleme božićnog drvca, božikovine i bršljana. Frank i ja bismo sjedili odostraga u očevom Chevroletu, čvrsto stežući u rukama model vlaka s tračnicama, zamotan u poklon svega nekoliko minuta prije no što bismo ga otvorili, dok se on prepirao s policijom na svom sarkastičnom, knjiškom arapskom, uznemirujući našu nervoznu majku.
Krijumčarenje je bila djelatnost koju smo prakticirali od rane dobi. Stariji dječaci u engleskoj školi u Rijadu međusobno su razgovarali o intrigantnom podzemlju švercanja videa, droga i zabranjenog seksa. Kasnije, kad smo se nakon majčine smrti vratili u Englesku, shvatio sam da su te male urote držale britanske iseljenike na okupu i pružale im osjećaj zajedništva. Bez tih veza i nedopuštenih pothvata naša bi majka izgubila tlo pod nogama mnogo prije onog tragičnog popodneva kad se popela na krov Britanskog instituta i otisnula na svoj kratki let u jedinu sigurnost koju je mogla pronaći.
Napokon se kolona počela kretati, posrćući unaprijed u bučnoj gužvi. No blatnjavi kombi ispred mene Guardia je još zadržavala. Vojnik je otvorio zadnja vrata i prekapao po kartonskim kutijama ispunjenima plastičnim lutkama. Njegove velike i teške šake prtljale su po ružičastim golim tjelešcima, promatrane stotinama nepomičnih plavih očiju.
Iživciran zadržavanjem bio sam na kušnji da se samo provezem pored kombija. Iza mene, za volanom Mercedesa kabrioleta spuštenog krova, sjedila je zgodna Španjolka i popravljala ruž na svojim snažnim ustima stvorenima i za druge aktivnosti osim jedenja. Zaintrigiran njenim lijenim seksipilnim samopouzdanjem, nasmiješio sam joj se poput nehajna ljubavnika dok je prstima popravljala maškaru i ovlaš četkala unutarnju stranu trepavica. Tko je bila ona — blagajnica u noćnom klubu, ljubavnica nekog poduzetničkog tajkuna ili lokalna prostitutka na povratku u La Lineu sa svježom zalihom prezervativa i seksualnih pomagala?
Primijetila je da je promatram u retrovizoru i spustila štitnik od sunca, prenuvši nas oboje iz ovog snatrenja o njoj samoj. Zaokrenula je volan, izašla iz kolone i zaobišla me, otkrivši svoje zdrave i snažne zube dok je kliznula ispod znaka zabranjenog prolaza. Pokrenuo sam motor svog automobila i namjeravao je slijediti, ali se vojnik koji je petljao po plastičnim lutkama okrenuo i zaderao na mene.
”Acceso prohibido…!”
Naslonio se na moj vjetrobran, masnom rukom prljajući staklo i pozdravio mladu ženu koja je skrenula na policijsko parkiralište pored kontrolnog punkta. Piljio je u mene, klimajući sam za sebe glavom, očito uvjeren da je na djelu uhvatio pohotnog turista kako pogledom skrnavi i napastvuje ženu njegovog zapovjednika. Dovoljno je prolistao stranice mog pasoša, očito ne baš impresioniran galerijom carinskih pečata i viza iz najudaljenijih kutaka kugle zemaljske. Svaki je granični prijelaz bio jedinstvena transakcija koja bi raspršila čaroliju onog drugog.
Očekivao sam njegovu naredbu da izađem iz automobila i da me agresivno pretraži, prije no što se baci na kompletno rastavljanje Renaulta dok od njega pored ceste ne ostane hrpa dijelova nalik izložbi alata nekog proizvođača. No on je već izgubio interes za mene krajičkom oka primijetivši autobus krcat marokanskim sezonskim radnicima koji su stigli trajektom iz Tangera. Napustivši pretres kombija i njegova tereta u vidu lutaka, već je hitao prema stoičkim Arapima, sa svom opakošću i dignitetom Rodriga Diaza nakon pobjede nad Maurima u bici za Valenciju.
Slijedio sam kombi koji je jurio prema La Linei, na kojem su se otvorena stražnja vrata njihala, a lutke plesale sudarajući se s nogama u zraku. Čak i najmanja razmirica s policijom na graničnom prijelazu mogla me je ovako izbaciti iz ravnoteže. Zamislio sam Franka u sobi za ispitivanje u Marbelli tog istog trenutka, suočenog s istim optužujućim očima i istim uvjerenjem u njegovu krivnju.
Zapravo sam bio nevini putnik koji ne krijumčari ništa drugo osim pustih sanjarenja o prebacivanju brata preko španjolske granice, ali sam se ipak osjećao nelagodno kao zatvorenik koji krši uvjetni dopust, i znao sam kako se Frank morao osjećati pod teretom napuhanih optužbi koje su i dovele do njegova uhićenja u klubu Nautico u Estrelli de Mar. Bio sam uvjeren u njegovu nevinost i pretpostavljao da mu je cijelu stvar namjestio neki korumpirani policijski šef koji je pokušavao iznuditi mito.
Napustio sam istočne rubne dijelove La Linee i uputio se obalnom cestom prema Sotograndeu nestrpljiv da vidim Franka i uvjerim ga kako će sve biti u redu. Poziv od Davida Hennessyja, umirovljenog agenta osiguravajućeg društva Lloyd, a koji je sada bio blagajnik kluba Nautico, zatekao me u mom londonskom stanu prošle večeri. Hennessy je bio uznemirujuće neodređen, kao da bunca nešto sam sebi u bradu nakon predugog boravka na suncu i previše sangrije, posljednji čovjek koji bi ulijevao pouzdanje.
”Čini se prilično loše… Frank mi je rekao da vas ne uznemirujem, ali mislio sam da trebam nazvati.”
”Hvala Bogu da jeste. Zar je on uistinu uhapšen? Jeste li javili britanskom konzulu u Marbelli?”
”Malagi, jesam. Konzul je podrobno upoznat sa svime. Ovo je važan slučaj, čudi me da niste čitali o njemu.”
”Bio sam u inozemstvu. Tjednima nisam ni vidio engleskih novina. U Lhasi baš i nema velike potražnje za vijestima s Coste del Sol.”
”Mogu misliti. Izvjestitelji The Fleet Streeta su opsjedali klub. Morali smo zatvoriti bar, zamislite.”
”Ostavimo postrani bar!” Pokušao sam usmjeriti razgovor. ”Je li Frank dobro? Gdje ga drže?”
”Dobro mu je. Sve u svemu, dobro to podnosi. Vrlo je tih i povučen, premda je to razumljivo. Ima o mnogo čemu za razmišljati.”
”Ali koje su optužbe? Gospodine Hennessy…?”
”Optužbe?” Uslijedila je stanka dok su zveckale kocke leda koje je stavljao u piće, ”Čini se da ih je više. Španjolski državni tužilac izrađuje navode optužnice. Moramo pričekati dok ih ne prevedu. Bojim se da policija nije previše susretljiva.”
”Da li ste očekivali da će biti? Izgleda mi da je stvar namještena.”
”Nije baš tako jednostavno… morate to sagledati u kontekstu. Mislim da trebate doći ovamo čim prije možete.”
Hennessy je bio profesionalno neodređen, vjerojatno da bi zaštitio klub Nautico, jedan od ekskluzivnijih sportskih kompleksa na Costi del Sol, čija je sigurnost bez sumnje ovisila o redovitim gotovinskim isplatama lokalnim organima reda. Mogao sam jasno zamisliti Franka kako, zbunjen kakav je bio, zaboravlja u prave ruke tutnuti punu omotnicu, znatiželjan da vidi što će iz toga proizaći ili kako propušta ponuditi najbolji apartman šefu policije koji mu dolazi u posjetu.
Kazne za nepropisno parkiranje, povrede građevinskih propisa, nezakonito pozicioniran bazen, možda čak i nevina nabavka ukradenog Range Rovera od prepredenog preprodavača — bilo što od toga moglo je dovesti do njegova uhićenja. Brzao sam otvorenom cestom prema Sotograndeu dok je tromo more zapljuskivalo čokoladni pijesak napuštenih plaža. Obalni pojas se sastojao od teško opisive ravnice povrtlarskih kultura, skladišta traktora i planski izgrađenih ljetnikovaca. Prošao sam pored poludovršenog Aquaparka, čija su iskopana jezera bila poput mjesečevih kratera, i zatvorenog noćnog kluba na umjetno nasutom brežuljku s kupolastim krovom nalik kakvoj maloj zvjezdarnici.
Planine su se povukle od mora držeći se uvučene u kopno na udaljenosti od milje. U blizini Sotograndea počela su se umnožavati igrališta za golf kao simptomi nekog hipertrofiranog travnatog raka. Bijelo okrečena andaluzijska naselja dominirala su travnjacima i stazama, utvrđena sela koja štite svoje pašnjake, ali ove minijaturne gradske komune bile su zapravo smišljeno izgrađeni kompleksi vila financirani od strane njemačkih i švicarskih trgovaca nekretninama, zimski domovi, ali ne lokalnih pastira već marketinških stručnjaka iz Dusseldorfa i televizijskih djelatnika iz Zuricha.
Uz veći dio mediteranskih obalnih ljetovališta planine se spuštaju sve do samog mora, kao na Ažurnoj obali ili Ligurijskoj rivijeri u blizini Genove, a turistička su naselja ugniježđena u zaštićenim zaljevima. Ali Costi del Sol nedostajali su i rudimenti pejzažnog ili arhitektonskog šarma. Sotogrande, otkrio sam, bio je grad bez središta i predgrađa, i jedva da je bio nešto više od zemljišta rasparceliranog u bazene i igrališta za golf. Oko tri milje na njegovom istočnom kraju, prošao sam pored elegantne stambene zgrade izgrađene na blagoj okuci priobalne ceste, s lažnim, tobože rimskim stupovima i bijelim trijemovima očito uvezenima iz Las Vegasa, s rasprodaje za preuređenja nekog hotela, obrćući tako izvoz rastavljenih španjolskih samostana i sardinijskih opatija u Floridu i Kaliforniju tokom 1920-ih.
Cesta za Esteponu išla je uokolo malog privatnog uzletišta pored impozantne vile s pozlaćenim tornjićima poput kakvog dvorca iz bajke. Njihove su se sjene svijale po krovu nalik glavici luka, invaziji nove arapske arhitekture koja nije imala ništa zajedničko s Magrebom s druge strane gibraltarskog tjesnaca. Brončani sjaj pripadao je pustinjskim kraljevstvima perzijskog zaljeva, odražen kroz kričava ogledala holivudskih dizajnerskih studija. Sjetio sam se predvorja naftne kompanije u Dubaiju kojim sam hodao prije mjesec dana, udvarajući se privlačnoj francuskoj geologičarki o kojoj sam pisao za časopis L’Express.
”Arhitektura bordela?”, komentirala je moje dugogodišnje planove o pisanju knjige na tu temu za vrijeme našeg ručka na krovu zgrade. ”Dobra ideja, osjećam ..da ti je vrlo prirasla srcu.” Pokazala je na panoramu oko nas od koje čovjeka zabole oči. ”Sve je to ovdje za tebe, Charles. Benzinske pumpe prerušene u katedrale…”
Je li Frank bio u stanju, sa svojim skanjivanjima i pedantnim poštenjem, odvažiti se da prekrši zakon na Costi del Sol, području toliko lišenom dubine poput brošura zemljišnih investitora? Približavao sam se rubnim dijelovima Marbelle, prošavši pored replike Bijele kuće veće od originala u vlasništvu saudijskog kralja, i Aladinovih apartmana u špiljama Puerto Banusa. Nestvarnost je cvala na svakom koraku, taj magnet za nepromišljene. Ali Frank je bio previše hirovit, previše zaokupljen vlastitim slabostima da bi se sav posvetio kakvom ozbiljnijem prekršaju. Sjetio sam se kako si nije mogao pomoći a da ne krade nakon što smo se vratili u Englesku, trpajući odvijače i limenke sardela u džepove dok bismo hodali za tetom po brightonskim supermarketima. Naš ožalošćeni otac, zauzevši svoje mjesto predavača na Univerzitetu Sussex, bio je previše rastresen da bi mislio na Franka, pa su me sve te sitne krađe natjerale da ga prihvatim kao svog malog sinčića, kao jedina osoba dovoljno zabrinuta da mari za tog ukočenog devetogodišnjaka, makar samo zato da bi ga korila.
Srećom, Frank je uskoro prerastao taj svoj djetinji hir. U školi je postao žilav i uspješan tenisač, i preskočio je akademsku karijeru koju mu je priželjkivao otac upisavši tečaj hotelskog menadžmenta. Nakon tri godine službe kao pomoćnik upravitelja u art deco stilu obnovljenom hotelu u South Miami Beachu, vratio se u Europu da bi vodio klub Nautico u Estrelli de Mar, odmaralištu smještenom na poluotoku udaljenom dvadeset milja istočno od Marbelle. Kad god bi se sreli u Londonu, volio sam ga zadirkivati o tom njegovom izgnanstvu u taj čudnovat svijet arapskih prinčeva, umirovljenih gangstera i evropskog smeća.
”Frank, od svih mjesta koja si mogao izabrati ti si se odlučio za Costu del Sol!” znao sam uzviknuti. ”Estrella de Mar! Ne mogu je čak ni zamisliti…”
Frank bi uvijek prijazno odgovorio: ”Upravo tako, Charles. Ona zapravo ni ne postoji. Zato i volim tu obalu. Takvo mjesto sam tražio čitavog života. Estrella de Mar nije nigdje.”
Ali sada ga je to nigdje napokon sustiglo.
Kada sam stigao u Los Monteros Hotel udaljen od Marbelle desetak minuta vožnje cestom niz obalu, čekala me je poruka. Senjor Danvila, Frankov odvjetnik, zvao je sa prekršajnog suda s vijestima o ”neočekivanom razvoju događaja” i zamolio me da mu se pridružim čim uzmognem. Pretjerano ljubazno ponašanje hotelskog upravitelja i odvraćeni pogledi čuvara i vratara nagovještavali su da kakvi god bili ovi novi razvoji događaja, oni su u potpunosti očekivani. Čak su i igrači na povratku s teniskih igrališta i parovi omotani ručnicima na putu ka bazenu, zastajali i propuštali me da prođem, kao da su osjećali da sam došao podijeliti sudbinu s bratom.
Kada sam se nakon tuširanja i presvlačenja vratio u predvorje, vratar mi je već bio pozvao taksi.
”Gospodine Prentice, ovako će biti jednostavnije nego da idete vlastitim automobilom. U Marbelli je teško naći mjesto za parkiranje. Imate dovoljno briga na pameti.”
”Čuli ste za slučaj?” pitao sam. ”Jeste li razgovarali s odvjetnikom moga brata?”
”Naravno da ne, gospodine. Bilo je nekih napisa u lokalnom tisku… nekoliko televizijskih izvješća.”
Izgledao je kao da mu se žuri da me čim prije otpravi u taksi koji me je čekao. Bacio sam pogled na naslovnice novina poredanih pored stola. ”Što se zapravo dogodilo? Izgleda da nitko ne zna.”
”Nije sigurno, gospodine Prentice.” Vratar je poravnao svoje časopise, pokušavajući od mog pogleda skloniti svako izdanje koje bi mi moglo otkriti punu priču o Frankovoj umiješanosti. ”Najbolje da pođete taksijem. Sve će vam biti jasno u Marbelli…”
Senjor Danvila me je čekao u predvorju prekršajnog suda. Visok, pomalo pogrbljen muškarac u kasnim pedesetima s dvije aktovke koje je premetao iz ruke u ruke, ličio je na nezainteresiranog srednjoškolskog profesora koji je izgubio kontrolu nad svojim razredom. Pozdravio me sa vidnim olakšanjem, držeći me za ruku kao da se želi uvjeriti da sam odsada i ja također dio zbrkanog svijeta u koji ga je Frank uvukao. Sviđalo mi se njegovo zabrinuto držanje, ali njegova stvarna pažnja bila je negdje drugdje, i već sam se pitao zašto ga je David Hennessy uopće uzeo.
”Gospodine Prentice, vrlo sam vam zahvalan što ste došli. Nažalost, događaji su sad još više… dvosmisleni. Ako mogu objasniti…”
”Gdje je Frank? Volio bih ga vidjeti. Želim da dogovorite jamčevinu — mogu osigurati garancije kakve god sud zahtijeva. Senjor Danvila…?”
S vidnim naporom odvjetnik je odvojio pogled s neke crte na mom licu koja mu je odvraćala pozornost, možda jeke nekog Frankovog zagonetnog izraza. Vidjevši skupinu španjolskih fotografa na stepenicama suda, odveo me u jednu nišu. ”Vaš je brat ovdje dok ga ne vrate u zatvor Zarzuella u Malagi večeras. Policijska istraga je u tijeku. Bojim se da u ovim okolnostima jamčevina neće biti moguća.”
”Kojim okolnostima? Želim odmah vidjeti Franka. Valjda španjolski sudovi puštaju ljude uz jamčevinu?”
”Ne u ovakvim slučajevima.” Senjor Danvila je promumljao sam za sebe prebacivši aktovke iz ruke u ruku u neprestanom pokušaju da odluči koja je teža. ”Vidjet ćete svog brata za sat vremena, možda i ranije. Razgovarao sam s inspektorom Cabrerom. On bi vas kasnije želio pitati o nekim detaljima koji su vam možda poznati, ali nemate se čega bojati.”
”To mi je drago čuti. A sada, za što optužuju Franka?”
”Već je optužen.” Senjor Danvila me fiksirao pogledom. ”To je tragičan događaj, gospodine Prentice, najgori mogući.”
”Ali optužen za što? Novčane pronevjere, problemi s porezom…?”
”Ozbiljnije od toga. Bilo je žrtava.”
Lice senjora Danvile naglo mi je došlo u fokus vidnog polja, oči su mu plivale prema naprijed kroz mutne bazene leća. Primijetio sam da se nepažljivo obrijao toga jutra, previše zaokupljen svojim upadljivim brčićima.
”Žrtava?” Pomislio sam da se dogodila neka strašna nesreća na nekoj ozloglašenoj cesti uz more i da je Frank možda umiješan u pogibiju španjolske djece. ”Je li se dogodila neka prometna nesreća? Koliko ljudi je poginulo?”
”Petero.” Usne senjora Danvile pomicale su se dok je izgovarao broj, sumu koja je premašivala sve mogućnosti ljudske matematike. ”Nije bila prometna nesreća.”
”Nego što? Kako su umrli?”
”Ubijeni su, gospodine Prentice.” Odvjetnik je govorio činjenice, odjeljujući se od značaja vlastitih riječi. ”Petero ljudi je namjerno ubijeno. Vaš brat je optužen za njihova umorstva.”
”Ne mogu u to povjerovati…” Okrenuo sam se i zapiljio u fotografe koji su se međusobno svađali na stepenicama sudnice. Usprkos ozbiljnom izrazu lica senjora Danvile, osjetio sam iznenadnu navalu olakšanja. Uvidio sam da je učinjena pogreška protivna zdravom razumu, istraživačka i sudska petljancija koja je uključivala ovog nervoznog odvjetnika, nasilnu lokalnu policiju i nesposobno sudstvo Coste del Sol, i njihovo odlučivanje pomućeno godinama natezanja s pijanim britanskim turistima. ”Senjor Danvila, kažete da je Frank ubio petero ljudi. Kako, za ime božje?”
”Podmetnuo je požar u njihovoj kući. Prije dva tjedna — to je očito bio smišljeni čin. Suci i policija u to nimalo ne sumnjaju.”
”Možda bi ipak trebali.” Nasmijao sam se sam za sebe, sada uvjeren da će ova apsurdna greška uskoro biti ispravljena. ”Gdje su se ta umorstva dogodila?”
”U Estrelli de Mar. U vili obitelji Hollinger.”
”I tko su bile žrtve?”
”Gospodin Hollinger, njegova žena i njihova nećakinja. Također, mlada služavka i njihov tajnik.”
”To je suludo.” Pridržao sam Danviline aktovke prije nego ih je stigao ponovno odvagnuti u rukama. ”Zašto bi ih Frank želio ubiti? Želim ga vidjeti. On će to poreći.”
”Ne, gospodine Prentice.” Senjor Danvila je ustuknuo korak od mene, a presuda je u njegovoj glavi već bila pala. ”Vaš brat nije porekao optužbe. Zapravo, priznao je da je kriv za svih pet točaka optužbe. Ponavljam, gospodine Prentice — da je kriv.”
J. G. Ballard
