Kad Hrist siđe u podzemni svijet, pravednici Starog zavjeta Avelj, Enoh i Noj nemahu povjerenja u njegovo poučavanje i ne odzvaše se njegovom pozivu. Pomisliše da je on izaslanik Iskušavatelja od čijih zamki su strahovali. Samo Kain i oni njegovog kova pristadoše uz njegovo učenje, ili se samo tako pretvarahu, pođoše za njim i napustiše podzemni svijet. – Eto kako je propovijedaoMarkion.
“Sreća zlih”, ovaj stari prigovor usmjeren protiv ideje jednog milosrdnog ili barem čestitog Stvoritelja – ko ga je bolje učvrstio od ovog heretičara, ko je još s tolikom pronicljivošću zapazio ono što je u njemu nepobitno?
Kao drugorazredan paleontolog proveo sam više mjeseci mozgajući nad jednim skeletom. Rezultat: jedva nekoliko stranica…. Doduše, tema nije iziskivala preveliku opširnost.
Primijeniti isti postupak na pjesnika i mislioca čini mi se greškom ukusa. Pjesnik spada u područje koje filozof ne bi smio ni dotaći. Raščlaniti pjesmu onako kako se raščlanjuje neki sistem predstavlja prestup ili svetogrđe.
Čudnovata stvar: pjesnici kliču od sreće kad ne razumiju ono što drugi o njima deklamuju. Žargon im laska i daje im iluziju iapretka. Ova slabost spušta ih na nivo njihovih tumača.
Nebiće za budizam (zapravo za Istok opšte uzev) ne sadrži u sebi ono pomalo zlokobno značenje koje mu mi pripisujemo. Ono se stapa sa jednim iskustvom-granicom svjetla, ili, ako hoćete, sa stanjem vječnog svijetlog odsustva, praznine koja zrači: to je biće koje je nadvladalo sva svoja svojstva, ili radije, vrhunsko pozitivno nebiće koje dopušta sreću bez materije, bez supstrata i bez oslonca u bilo kakvom svijetu.
Samoća me toliko ispunjava da je i najbeznačajniji sastanak za mene raspeće.
Indijska filozofija teži oslobođenju: grčka, izuzimajući Pirona, Epikura i nekoliko drugih koji se ne mogu svrstati, je lažna: ona traži jedino… istinu.
Nirvanu upoređuju sa ogledalom koje više ne odražava nikakav predmet. Dakle, sa zauvijek čistim, zauvijek neupotrebljivim ogledalom.
Nakon što je Hrist Đavola nazvao “Princom ovog svijeta”, sveti Pavle, koji se s njim htio nadmetati, pogodio je istinu: “Bog ovog svijeta”. Kad takvi autoriteti poimence označavaju onoga koji vlada nama, imamo li pravo da izigravamo pastorčad života?
Čovjek je slobodan izuzevši ono što mu dolazi iz njegove dubine. Na površini, on čini ono što hoće: u njegovim mračnim slojevima “volja” je riječ lišena smisla.
Da razoružamo zavidljivce morali bismo na ulicu izaći sa štakama. Samo prizor našeg pada malčice humanizira naše prijatelje i naše neprijatelje.
U svakoj epohi ljudi s pravom vjeruju da prisustvuju iščezavanju posljednjih tragova zemaljskog Raja.
Opet Hrist. Po jednoj gnostičkoj priči, on je bio navodno poslan na nebo da tamo pobrka raspored sfera i tako spriječi ispitivanje zvijezda. U tom velikom spremanju, šta je dobro moglo zapasti moju sirotu zvjezdicu?
Kant je čekao duboku starost da bi primijetio tamne strane egzisgencije i upozorio na “neuspjeh svake racionalne teodiceje”.
Drugi, srećniji, toga su se dosjetili čak prije nego što su i počeli da filozofiraju.
Reklo bi se da se materija, ljubomorna na život, dala na uhođenje života, ne bi li pronašla njegove slabe tačke i kaznila ga za njegovu preduzimljivost i izdaju. Život je život jedino kroz nevjernost materiji.
Ja sam različit od svih svojih osjeta. Ja ne uspijevam da shvatim kako. Ja čak ne uspijevam da shvatim ko ove osjete doživljava. Uostalom – ko je ovo ja kojim započinju ove tri rečenice?
Upravo sam prelistao jednu biografiju. Pomisao da svi likovi koji se tu spominju postoje još samo u toj knjizi učinila mi se toliko nesnosnom da sam morao prileći kako bih izbjegao nesvjesticu.
S kojim pravom mi moje istine istresate u lice? Vi sebi prisvajate slobodu koju ja odbijam.
Priznajem, sve što ste naveli tačno je. Ali, ja vas nisam ovlastio da budete iskreni u pogledu mene – (poslije svake eksplozije bijesa, stid praćen nepromjenljivim kočoperenjem: “Tako je to u životu”, koje prati još veći stid).
”Ja sam slabić, ne mogu podnijeti patnju srećnog života.”
Da nekog proniknem, istinski spoznam, dovoljno mi je da vidim kako reaguje na ovo Kitsovo priznanje. Ako smjesta ne shvati, uzalud je nastavljati.
Strava – kakva šteta što je ova riječ nestala zajedno sa velikim propovijednicima!
Budući da je čovjek boležljiva životinja, svaka njegova namjera ili gesta ima vrijednost simptoma.
“Iznenađen sam da je toliko značajan čovjek mogao umrijeti”, napisao sam udovici jednog filozofa. Glupavost mog pisma primijetio sam tek kad sam ga poslao. Poslati joj drugo značilo bi rizikovati neku drugu besmislicu. U stvari saučešća sve što nije otrcana fraza blizu je nepristojnosti ili nastranosti.
Sedamdesetogodišnjakinja, ledi Montegju je priznala da ima jedanaest godina kako se prestala gledati u ogledalu.
Ekscentričnost? Možda, ali samo za one koji ne poznaju kalvariju svakodnevnog susreta s vlastitom njuškom.
Mogu govoriti samo o onome što doživljavam: no, u ovom trenutku ne doživljavam ništa. Sve mi izgleda poništeno, za mene je sve obustavljeno.
Nastojim da zbog toga ne budem ni ogorčen ni tašt. “U toku mnogobrojnih života koje smo proživjeli”, čitamo u Trezoru istinskog zavjeta, “koliko smo puta uzalud rođeni, koliko puta uzalud umrli!”
Što čovjek više napreduje, to se manje ima čemu obratiti.
Emil Sioran: Priznanja i anateme
Prevod sa francuskog: Zoran Janković
