Intervju
- maja 1979.
Razgovarala: Branka Bogavac
Branka Bogavac: Bi li ti htio reći nešto o sebi?
Dado: Ne volim da govorim o sebi. Ja se brinem o mojoj djeci, o mojim slikama. Ja mislim kad čovjek priča o sebi, samo priča neke priče. Čovjek može da priča o sebi kad umire, onda može nešto da kaže, neki moralni testament da udari.
BB: Bi li nešto rekao o uticaju ljudi na tebe, o profesorima?
D: U Herceg-Novom sam imao odlične profesore. Ali, oni su bili više pošteni i jednostavni ljudi nego geniji. Ali, bili su odlični ljudi. Imali oni danas moj ukus ili ne, taj se problem sad ne postavlja. U momentu kad sam ja živio sa tim profesorima nije bilo slika. Slikarstvo su bile tri-četiri knjige u školskoj biblioteci. Ali oni su za mene važni kao ljudi. Stalno su težili da nam daju najbolje od sebe. Pokojni Veliša Leković je toliko govorio o životu, o nekom entuzijazmu. Ti ljudi su na mene ostavili veliki uticaj. Više ljudski nego umjetnički. Ja im puno dugujem. Oni su mi pomogli da i ja dođem na neke ideje, da reagujem. To je bilo začinjanje.
BB: Oni su usmjerili tvoje velike prirodne predispozicije?
D: Da. To je tačno. Ali, to ipak nije dovoljno. I dan-danas dok ne završim neku sliku koja mi se dopada, ja sam, u stvari, tršen čovjek. A kad vidim da se slika „drži“ šest mjeseci, godinu dana, i kad je ponovo vidim a ona se još drži onako junački, pet minuta se dobro osjećam, pa opet jovo nanovo.
Nema smisla da govorim o sebi kad nijesam mrdnuo da pomognem Crnoj Gori.
Ja sam uvijek, kad mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru. To je jedini momenat, stvarno, koji me uzbudi. I, kad vidim neke ljudske kvalitete, kad ih osjetim povodom Crne Gore, to me usreći.
VB: Nijesmo govorili o djetinjstvu.
D: Djetinjstvo je za slikara kao neki pasaž u paklu. To je pakleni izvor. U djetinjstvu se sve osjeća. Ipak je bio tamo neki rat kad su izvjesni ljudi bili djeca. I veliko, univerzalno prokletstvo je u tome što taj rat stalno traje. Nikad se nije završio, svakog momenta ljudi umiru. U tome je ljudska tragedija… Djetinjstvo je stvarni izvor i na neki način prefiguracija, prefiguracija života uopšte. Ipak, postoji neki smisao zbog kojeg su se neke stvari u životu dogodile. Djetinjstvo je stvarno jedan dugi „momenat” koji čovjek treba da sačuva kao neko poštenje, treba da se sačuva kao neka snaga… Nema nesrećnog djetinjstva, ni srećnog života. Srećan život, to je laž. To ne postoji. Srećni život — to je način da se čovjek zavara, a bruka je da se kaže da je čovjek nesrećan, bruka iz nekih najprostijih moralnih obzira. Djetinjstvo, to je interesantno kao tema. Da li čovjek, u stvari, ikad izlazi iz djetinjstva?
BB: Pošto se pitaš da li čovjek izlazi iz svog djetinjstva; pitam te da li si ti izašao iz tvoje Crne Gore?
D: Ja se ponosim time da nijesam nikad izašao duhom, osjećajem. A u stvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesrećan.
BB: Ti si izašao možda samo fizički?
D: Fizički sigurno, ali kad je bio zemljotres, onda se ispostavilo da nijesam. Onda sam osjetio da sam pupčanom vrpcom, upravo fizički još vezan za Crnu Goru. To se ne može objasniti.
BB: Tvoja umjetnost koja je istovremeno umjetnost prošlosti, sadašnjosti, a naročito budućnosti, ima za temu, uopšte uzevši, ono što bi običan čovjek nazvao košmarom. Kad je riječ o djetinjstvu, bi li mogao i htio da govoriš o posljedicama djetinjstva (kao izvora) na tvoje slikarstvo?
D: Ja mogu da govorim o tome, ali mislim da bi na tvoje pitanje bolje odgovorio mojim slikama i crtežima, nego što bih to mogao da objasnim riječima. No, ja moram da odgovorim na to pitanje, a djelimično sam i odgovorio maloprije, kad sam rekao da se meni nikad nije izlazilo iz Crne Gore. Ipak, imam utisak da sam stalno ostao u Crnoj Gori i mogu reći da te slike, ako mi pođu za rukom, da je to nešto u zdravlje Crne Gore, na neki način, a ne u moje zdravlje. Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore.
BB: Željela sam da mi kažeš zašto je tvoje slikarstvo košmarno?
D: Ne mogu da ti odgovorim na to pitanje. Ti to treba da napišeš, da izmisliš. To nije moj posao. Ne mogu ja sad sam sebe da operišem. To je tvoj posao. Kad treba da govorim o slikama to je kao neki jezik koji ja ne znam. Ima slikara što pišu, koji su talentovani i znaju da fino napišu članak, a mene je strah od toga, nijesam siguran da su oni dobri slikari. Ja sam pomiješao moje slikarstvo sa životom. Više sad radim nego što sam ranije radio. Trebalo bi sad da počinem, ali ne mogu, ne mogu da se zaustavim.
BB: Tvoj stav prema životu?
D: Ono što ja osjećam i mislim o životu, to se vidi u mojim slikama, i te kako vidi: dovoljno pesimistični, dovoljno destruktivno. To su neke male Prokletije koje ja valjam.
BB: Pokretač tvojih slika? Da li je neki izuzetan događaj učinio da ti stvaraš sliku?
D: To zapravo i stvara moje slike. Ti detonatori su stalno više-manje skriveni dok ja radim. Dok ja radim vrijeme prolazi i dešavaju se stvari, jednostavne, grozne, ove moguće se stvari dešavaju u tom momentu dok ja radim. To je kao neko kucanje srca ili pak krvi, što je sve vezano sa svim stvarima koje se dešavaju. To nije stav neke izolovanosti ili vještačke samoće. Ja sam protiv mene, uprkos mene, umiješan u neku priču koja je u stvari realna. Najinteresantnija i najuzbudljivija stvar u životu i najveća poezija je, u stvari, život. Zato ne mogu sad da kažem koji je elemenat života precizno i direktno vezan sa ovim mojim poslom.
BB: Kad kažeš da te slike izlaze iz realnosti, da li se može reći da i one predstavljaju realnost? Jer kad ih čovjek pogleda mora se prepasti i upitati: je li moguće da je realnost zaista takva?
D: Da, one su dio realnosti, one postoje fizički i ako ih neko vidi, konstatuje to. Ja ne pričam neku priču, ja sam kao neki dio, element, realnost. One su odraz izvjesne realnosti. A realnost je i slikarstvo, i naš život privatni, i zvanični, i sve što se dešava.
Čak su i mediokriteti realnost. Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt, u stvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život. A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to.
Smisao stvari je uopšte dinamiziran sa ta dva elementa koja nose ta imena.
Bog zna da li to na neki način i postoji na kraju krajeva, to je toliko ogroman i nevjerovatan fenomen da ljudi o tome teško mogu da govore riječima, možda jedino u poeziji, već kroz umjetnost, slike.
To je, u stvari, komentar. Moje slike su komentar tog neizrecivog ili poezija toga i toga. To je neki pokušaj ne da se objasni, nego da se izrazi to osjećanje, koje ja riječima nijesam u stanju da opišem.
Možda si u pravu kad kažeš da je to otpor smrti, vjerovatno je to, ja o tome nikad nijesam mislio. Svi su ljudi svjesni da će jednog dana da umru. Ali niko ne misli na smrt. Moje figure su u mukama: to je, vjerovatno, osjećanje koje ja imam o životu, kao što si rekla maloprije. Ja mislim da sam pesimista.
Ima lijepog u životu, bilo bi glupo da ne priznajem stvarnost, ali kad se od lijepe stvari pravi kult, kao neka religija, to je pomalo odvratno. Jer kad se čovjek probudi onda nije sve tako. To je zabluda. Zato, ja imam alergiju na svemoguće teorije o ljepoti, koje cukar dodaju u cukar, To me nervira i možda ja zbog toga još više navaljujem na taj dramatični akcenat. Ja sam iskren prema sebi, a time i prema drugima.
Nastaviće se
