Jacques Lacan – Subjekt

SUBJEKT

Jacques Lacan

Termin „subjekt“ je prisutan od samoga početka u Lacanovim psihoanalitičkim spisima(1), a od 1945. zauzima istaknuto, štoviše centralno mjesto u Lacanu djelu.

To je distinktivna odlika Lacanova djela, s obzirom da termin „subjekt“ ne čini sastavni dio Freudova teoretskoga vokabulara, već se više asocira s filozofskim, pravnim i lingvističkim diskursima.

Ljudsko biće

Čini se da u Lacanovim predratnim spisima termin „subjekt“ ne znači išta više od „ljudskoga bića“.(2)

Analizirani

Termin se također upotrebljava da označi onoga tko se podvrguje psihoanalizi – analizirani.(3)

Tri vrste

U 1945. Lacan pravi razliku između tri vrste subjekta.

1. Prvo, postoji impersonalni subjekt, neovisan o drugome, čisti gramatički subjekt, noetički subjekt, „ono što se zna“ unutar rečeničnog sklopa „zna se da…“ (eng. „it“ of „it is known that“).
2. Drugo, postoji anonimni recipročni subjekt koji je potpuno jednak i zamjenjiv s bilo kojim drugim, i koji se prepoznaje u ekvivalenciji s drugim.
3. Treće, postoji personalni/osobni subjekt, čija se jedinstvenost uspostavlja činom/aktom samo-afirmacije.(4)

Subjekt koji konstituira fokus Lacanova djela je uvijek subjekt u ovom trećem značenju riječi, subjekt u svojoj jedinstvenosti.

Subjekt i Ego

1953. Lacan uspostavlja distinkciju između subjekta i ega koja će ostati jedna od temeljnih distinkcija tijekom cjelokupna njegova rada.

Dok je ego dio imaginarnog poretka, subjekt je dio simboličkog.

Ipak, subjekt nije jednostavno ekvivalent svjesnom smislu djelovanja, koje je puka iluzija proizvedena od strane ega, nego je ekvivalent nesvjesnom; Lacanovski „subjekt“ je subjekt nesvjesnoga.

Sigmund Freud

Lacan obrazlaže da se ta distinkcija može pronaći čak i kod Freuda.

            „Freud je pisao „Das Ich und das Es“ (Ja i Ono) s ciljem da održi tu fundamentalnu distinkciju između istinskog subjekta nesvjesnoga i ega kao konstituiranoga u svojoj jezgri „pomoću“ niza otuđujućih identifikacija.“(5)

Iako psihoanalitički tretman ima značajan utjecaj na ego, ipak je subjekt taj, a ne ego, na kojemu psihoanaliza primarno operira.

Alternativna značenja

Lacan se poigrava s različitim značenjima termina „subjekt“.

U lingvistici i logici, subjekt prijedloga je onaj o kojemu je nešto rečeno (kojemu je „pridodan“ predikat) i koji je također u opoziciji s objektom.(6)

Lacan se poigrava s filozofskim nijansama termina kako bi naglasio da njegov koncept „subjekta“ dotiče one aspekte ljudskoga bića koji ne mogu (i ne smiju) biti objektivirani (popredmećeni, reducirani na „status“ stvari), niti proučavani na „objektivan“ način.

            „Što nazivamo subjektom? Poprilično precizno, ono što se u razvitku/procesu objektiviranja nalazi izvan objekta.“(7)

Jezik

Reference na jezik počinju dominirati Lacanov koncept subjekta od sredine 1950-ih.

On razlikuje između subjekta izjave/iskaza/tvrdnje i subjekta izricanja kako bi pokazao da je subjekt u esenciji govoreće biće – (franc. parletre), da je neizbježno podijeljen, kastriran, rascijepljen.

U ranim 1960-im Lacan definira subjekt kao onoga koji je pomoću označitelja predstavljen za drugoga označitelja; drugim riječima, subjekt je efekt jezika.(8)

Filozofija i pravo

Uz mjesto koje zauzima u lingvistici i logici, termin „subjekt“ također ima filozofske te pravne konotacije.

U filozofskom diskursu on označava individualnu samosvijest, dok u pravnom diskursu on označava osobu koja je podčinjena moći druge osobe (npr. osoba koja je subjekt, odnosno podložna suverenu).

Činjenica da termin „subjekt“ posjeduje oba značenja, savršeno ilustrira Lacanovu tezu o determiniranosti nesvjesnoga simboličkim poretkom.

            „Subjekt je subjekt jedino po svojemu svojstvu/“mogućnosti“ subjektivacije polju Drugoga.“(9)

U pravnom diskursu termin „subjekt“ također funkcionira na način da odredi/imenuje podršku nekoj akciji, tj., subjekt je onaj koji se može držati odgovornim za svoja djela.

Descarteov Cogito

Filozofske konotacije termina su posebno naglašavane od strane Lacana, koji ga povezuje s Descartesovom filozofijom cogita:

            „u terminu „subjekt“… ja ne imenujem živući supstrat kojega potrebuje ovaj fenomen subjekta, niti bilo koju vrstu supstance, niti ikoje biće koje posjeduje znanje u svome patosu… čak niti neki oblik inkarniranoga logosa, već kartezijanski subjekt koji se pojavljuje u trenutku kada je suknja prepoznata kao izvjesnost.“(10)

Subjekt nesvjesnoga

Činjenica da je simbol subjekta, S, istovjetan Freudovom terminu Es („Id“, „Ono“) pokazuje da je za Lacana istinski subjekt, subjekt nesvjesnoga.

1957. Lacan probija kroz ovaj simbol da bi proizveo simbol $, prekriženi/precrtani subjekt i time ilustrirajući da je subjekt u osnovi podijeljen – krnj.

Reference

1.  Lacan, Jacques. De la psychose paranoiaque dans ses rapports avec la personalité, Paris: Navarin, 1975. [1932].
2.  Lacan, Jacques. Écrits. Paris: Seuil, 1966. p. 75
3.  Lacan, Jacques. Écrits. Paris: Seuil, 1966. p. 83
4.  Lacan, Jacques. Écrits. Paris: Seuil, 1966. p.207-8
5.  Lacan, Jacques. Écrits: A Selection. Trans. Alan Sheridan. London: Tavistock Publications, 1977. p.128
6.  Lacan, Jacques. “Proposition du 9 octobre 1967 sur le psychanalyste de l’École,” 1967, Scilicet, no. 1 (1968) p. 19
7.  Lacan, Jacques. The Seminar. Book I. Freud’s Papers on Technique, 1953-54. Trans. John Forrester. New York: Nortion; Cambridge: Cambridge University Press, 1988. p. 194
8.  Lacan, Jacques. Écrits. Paris: Seuil, 1966. p. 835
9. Lacan, Jacques. The Seminar. Book II. The Ego in Freud’s Theory and in the Technique of Psychoanalysis, 1954-55. Trans. Sylvana Tomaselli. New York: Nortion; Cambridge: Cambridge Unviersity Press, 1988. p. 188
10.  Lacan, Jacques. The Seminar. Book XI. The Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis, 1964. Trans. Alan Sheridan. London: Hogarth Press and Institute of Psycho-Analysis, 1977. p. 126

Link na kojemu se nalazi tekst s kojega se prevodilo: https://nosubject.com/Subject

Rječničke natuknice sa stranice „No Subject“ primarno preuzete iz knjige: Evans, Dylan. An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis. 2003. New York: Brunner-Routledge.

Preveo: Patrik Weiss