U porušenom predgrađu, okružena soliterima, stoji još jedna stara porodična kuća. Dok radi u vrtu, otac četvoro djece pada pokošen srčanim udarom. Nedugo za njim umire i majka. U strahu da ih socijalni radnici ne pošalju u dom, djeca – troje tinejdžera i jedan šestogodišnjak – nikom ne prijavljuju majčinu smrt.
O iskušenjima njihove apsolutne slobode govori petnaestogodišnji Jack. Svaki postupak u ovoj sablasnoj priči djeluje logično i neizbježno, jer Jack, Julie, Sue i Tom samo čeznu za porodičnom prisnošću i žrtvuju se iz ljubavi. Prvi roman Iana McEwana…
1.
Nisam ubio svoga oca, ali činilo mi se ponekad da sam ubrzao njegov odlazak. A osim što se podudarila s jednim preokretom u mom sopstvenom fizičkom odrastanju, njegova smrt izgledala je beznačajno u poređenju sa onim što će se tek dogoditi. Prvih nedjelju dana smo moje sestre i ja pričali o njemu, a Sue je neosporno plakala kad su ga ljudi iz hitne pomoći zašuškali u jarkocrveno ćebe i odnijeli sa sobom. Bio je bolešljiv, naprasit i opsesivan čovjek, sa žućkastim šakama i licem. Dodajem ovdje i pričicu o njegovoj smrti samo da bih objasnio kako je došlo do toga da sestre i ja raspolažemo tako velikom količinom cementa.
Početkom ljeta u mojoj četrnaestoj godini pred našom kućom zaustavio se jedan kamion. Sjedio sam na stepeniku pred ulaznim vratima i iznova čitao neki stari strip. Vozač i još jedan tip krenuli su prema meni. Bili su prekriveni sitnom, bledom prašinom, tako da su im lica izgledala sablasno. Obojica su resko zviždukali, svaki svoju melodiju. Ustao sam i sakrio strip iza leđa. Više bih volio da su me zatekli kako iz očevih novina čitam izvještaj s konjskih trka, ili bar fudbalske rezultate.
„Cement?“, rekao je prvi tip. Zatakao sam palce u džepove, prebacio težinu na jednu nogu i malčice suzio oči. Želio sam da kažem nešto prigodno i jezgrovito, ali nisam bio siguran da li sam ih dobro čuo. Predugo sam oklijevao, jer tip je prevrnuo očima ka nebu i, s rukama na bokovima, zagledao se pored mene u ulazna vrata. Vrata su se otvorila i pojavio se moj otac grickajući lulu i stežući pod miškom tablicu s listovima papira i štipaljkom.
„Cement“, ponovio je taj isti, ovog puta bez dugouzlaznog akcenta. Otac je klimnuo glavom. Gurnuo sam zarolani strip u stražnji džep i pošao za njima trojicom stazom prema kamionu. Otac se izdigao na prste da zaviri preko ograde teretnog dijela, izvadio lulu iz usta i ponovo klimnuo glavom. Onaj što je dotle ćutao manijački je zamahnuo rukom. Jedan čelični klin je uzletio i bočna ograda je pala uz strahoviti tresak. U teretnom dijelu bile su naslagane papirne vreće cementa, tesno zbijene u dva reda. Otac ih je prebrojao, pogledao u svoju tablicu i rekao: „Petnaest“. Ona dvojica su mu odvratila groktanjem. Sviđao mi se taj način razgovora. I ja sam u sebi rekao: „Petnaest“. Onda su ta dva tipa uprtila svaki po vreću na rame i krenuli smo natrag stazom, s tim što sam sada ja išao naprijed, a otac iza mene.
Zaobišli smo oko kuće i on je mokrim kamišem lule pokazao na šaht za ugalj. Ljudi su ubacili vreće u podrum i otišli ka svom kamionu da donesu nove. Otac je na tablici upisao neki znak olovkom koja je visila privezana na kanapu. Poslije se klatio na petama i čekao. Ja sam se naslonio na ogradu. Nisam znao zašto nam treba cement, a nisam želio da me zbog neobaviještenosti isključe iz jedne tako poletne radne zajednice. Prebrojao sam i ja vreće, a kad je posao bio završen, stajao sam ocu uz rame dok je potpisivao dostavnicu. Onda se on bez riječi vratio u kuću.
Te večeri su se moji roditelji posvađali oko vreća cementa. Majka, koja je inače bila miran tip osobe, kiptjela je od bijesa. Htjela je da otac cijelu isporuku pošalje natrag. Tek što smo bili završili večeru. Dok je majka govorila, otac je perorezom čačkao po glavi svoje lule i prosipao crne strugotine po hrani koju jedva da je i taknuo. Znao je kako da upotrijebi lulu protiv nje. Ona mu je sada objašnjavala koliko malo novca imamo i kako će Tomu uskoro biti potrebna nova odjeća za polazak u školu. On je ponovo zatakao lulu među zube, kao da mu je baš taj dio anatomije nedostajao, a onda joj upao u riječ i objavio kako „ne dolazi u obzir“ da se vreće šalju natrag i da je to kraj diskusije. Pošto sam svojim očima gledao kamion i teške vreće i ona dva tipa što su ih istovarivali, slutio sam da je otac u pravu.
Ali kako je samo važno i blesavo izgledao kad je tu svoju dranguliju izvukao iz usta, stisnuo je za glavu i uperio crni kamiš u majku. Nju je to samo još više raspalilo, glas joj je zapinjao u grlu od ogorčenja. Julie, Sue i ja smo neopaženo otišli gore u Julinu sobu i zatvorili vrata. Povišeni i spušteni tonovi majčinog glasa dopirali su do nas kroz pod, mada su se same riječi usput gubile.
Sue je ležala na krevetu i kikotala se pritiskajući usta pesnicama dok smo Julie i ja stolicom podupirali vrata. Onda smo požurili da svučemo Sue i dok smo joj smicali gaćice ruke su nam se dotakle. Sue je bila prilično mršava. Koža joj se zatezala preko rebara, a tvrd mišićavi hrbat zadnjice bio je čudnovato sličan njenim lopaticama. Među nogama joj je raslo bledo-riđkasto paperje. U toj igri smo Julie i ja bili naučnici koji pregledaju uzorak života iz spoljnog svemira. Govorili smo praskavim germanskim glasovima stojeći jedno naspram drugog iznad razgolićenog tijela. Iz prizemlja je dopirao istrajan, rezignirani mrmor majčinog glasa. Julie je ispod očiju imala visoke zašiljene jagodice i motrila je iz dubine kao neki rijedak uzorak divlje zvijeri. Oči su joj pod električnim svjetlom izgledale krupne i crne. Kroz meke obrise njenih usana štrčala su dva prednja zuba i morala je malo da se napući kako bi prikrila osmijeh. Čeznuo sam da pregledam svoju stariju sestru, ali to nije bilo po pravilima naše igre.
„Und zo?“ Prevrnuli smo Sue na bok pa onda na stomak. Noktima smo prelazili niz njena leđa i butine. Pomoću baterijske lampe smo joj zavirivali u usta i između nogu i pronašli onaj cvjetić od naborane kože.
„Kako vam se ovo čini, herr doktore?“ Julie je to mjesto protrljala navlaženim prstom i niz Suinu koštunjavu kičmu prostrujao je mali drhtaj. Pažljivo sam posmatrao. Navlažio sam i ja prst i kliznuo njime preko Julinog.
„Nije ovo ništa ozbiljno“, rekla je na kraju, pa sklopila prorez palcem i kažiprstom. „Ali pratićemo dalji razvoj, ja?“ Sue nas je molila da je još malo pregledamo. Julie i ja smo se znalački pogledali, u totalnom neznanju.
„A sada je red na Julie“, rekao sam.
„Ne“, rekla je ona kao i uvijek. „Na tebe je red.“ Još uvijek na leđima, Sue nas je preklinjala. Otišao sam u drugi kraj sobe, pokupio s poda Suinu suknju i bacio je preko nje.
„Ne dolazi u obzir“, rekao sam kroz imaginarnu lulu. „Kraj diskusije.“
Zaključao sam se u kupatilo pa sjeo na ivicu kade s pantalonama zarozanim do gležnjeva. Zamišljao sam Juline bledomaslinaste prste između Suinih nogu i doveo se do onog svog trenutnog, suvog proboda zadovoljstva. Ostao sam tako presamićen i kad me je grč prošao, i najednom sam shvatio da su glasovi u prizemlju odavno zamrli.
Sutradan ujutru sišao sam u podrum s mlađim bratom Tomom. Podrum je bio velik i izdeljen na nekoliko besmislenih prostorija. Tom se pribijao uz mene dok smo išli niz kameno stepenište. Čuo je i on za vreće cementa pa je želio da ih vidi. Šaht za ugalj otvarao se u najveću prostoriju, gdje su vreće ležale razbacane onako kako su padale preko ostataka prošlogodišnjeg uglja. Uz jedan zid stajao je veliki limeni kovčeg, koji je imao neke veze s očevim kratkim boravkom u vojsci, a jedno vrijeme je korišćen i za razdvajanje koksa od uglja. Tom je želio da zaviri unutra pa sam odigao poklopac. Kovčeg je bio prazan i crn od gari, toliko crn da u prašnjavoj svjetlosti nismo mogli da mu vidimo dno. Uvjeren da gleda u duboku rupu, Tom se uhvatio rukama za ivicu i viknuo u kovčeg pa čekao da čuje odjek. Kad se ništa nije dogodilo, tražio je da mu pokažem ostale sobe.
Odveo sam ga u onu bližu stepeništu. Tamo su se vrata jedva držala na šarkama i konačno su otpala kad sam ih gurnuo. Tom je prsnuo u smijeh i najzad uspio da čuje odjek iz prethodne prostorije. U ovoj drugoj sobi stajale su kartonske kutije pune pljesnive odjeće, koja mi uopšte nije bila poznata. Tom je pronašao i neke svoje stare igračke. Prezrivo ih je isprevrtao nogom i rekao mi kako su sve to klinačke stvari. Na gomili iza vrata ležao je stari mesingani krevetac u kojem smo svi redom spavali u svoje vrijeme. Tom mi je tražio da ga ponovo sklopim, pa sam mu rekao da su i kreveci isto klinačka stvar.
U podnožju stepeništa naletjeli smo na oca koji je upravo silazio. Baš mene traži, rekao je, da mu pomognem u sređivanju onih vreća. Ponovo smo krenuli za njim u veliku sobu. Tom se plašio oca i hodao je poprilično iza mene. Tih dana mi je Julie rekla kako će otac, pošto je sada praktično onesposobljen, morati da se takmiči s Tomom ako misli da privuče majčinu pažnju. Bila je to izvanredna ideja i dugo sam o njoj razmišljao. Tako prosto, tako bizarno, jedan mali dječak u nadmetanju s odraslim čovjekom. Kasnije sam pitao Julie ko će pobijediti, a ona je kao iz topa rekla: „Tom, naravno, a tata će iskaljivati bijes na njemu.“
I zaista je bio strog prema Tomu, vječito ga je grdio kao da ima pik na njega. Upotrebljavao je majku protiv Toma manje-više isto onako kao što je protiv nje upotrebljavao svoju lulu. „Ne razgovaraj tako s majkom“, ili „Uspravi se u stolici kad ti se majka obraća“. Ona je sve to primala ćutke. Ako bi otac poslije toga izašao iz sobe, načas bi se osmjehnula Tomu ili bi provukla prste kroz njegovu kosu. Sada je Tom stajao malo dalje kod vrata i gledao kako nas dvojica zajedno vučemo po podu vreću za vrećom, pa ih slažemo uza zid u dva uredna sloja. Ocu je poslije infarkta bilo zabranjeno da radi takve poslove, ali postarao sam se da on potegne isto koliko i ja.
Jan Mekjuen
