Razgovarala: Branka Bogavac
Pošli smo kod Dada u nedjelju 12. marta, sin moj Aleksandar i naš prijatelj, Francuz, De Leon. Dan je bio prekrasan pa smo mogli dobro da vidimo kraj u kome Dado živi. Uglavnom, to je valovita ravnica, savršeno obrađena polja, sa mjestimičnim, raštrkanim šumama.
To čuveno normandijsko podneblje koje je stvorilo Van Goga i nas je oduševilo. Bili smo svi odlično raspoloženi, jer je naš put imao malu dozu rizika: Dada nismo obavijestili, jer za to nema načina pošto ne odgovara na telefon, pa smo išli na sreću. Šalili smo se na svoj način tješeći se time da je to prekrasna šetnja iako je duga dvjesta kilometara.
„Eruvalske mlinove” smo lako našli, jer je naš vozač detaljno proučio kartu.
Približavajući se kući prvo nas je dočekala vika jednog guska koji se pravio važan pored raskošne ženke. Bilo je tu još kokošaka, pasa, mačaka. A u ribnjaku plovio je jedan prekrasni bijeli labud. Dadovu ženu smo zatekli pred kućom, a Dada u ateljeu. Puno smo se poradovali, a osobito ja, jer ga poodavno ne bijah vidjela.
Atelje je nedavno goreo, ali srećom nije dogoreo. Jedan dio krova je izgoreo, a jedan je ostao čitav. Ali kuća uz atelje je mnogo više stradala, ostali su samo zidovi. Atelje je veliki i svijetao.
Prije požara taj atelje je ličio na Ali-babinu pećinu, drugim riječima bilo je tu svega, i jedan kavez s papagajem, i čuvene „Dadove fotelje” koje je Dado poslednjih godina slikao. Tako su nas sa naslona fotelja, kojih je prije požara bilo mnogo, gledala razna lica dobroćudna ili zastrašujuća, pa se čovjek osjećao kao da je u društvu nekakvih neobičnih stvorenja. Ali i sad je atelje ,,egzotičan“ : u njemu su se pojavile sasvim nove stvari, „Dadove skulpture”.
To su peći, furune, šporeti, sulundari, jedna čudna kada, jedan skelet, kosti. Svim tim predmetima Dado je dodao po jednu odgovarajuću životinjsku lobanju. Jedna ogromna glava divljeg vepra (za koju sam ja pomislila da je volujska dok nisam vidjela one velike podvrnute očnjake) čekaše na red za svoju „skulpturu“. I fotelje su se povratile. Slike i boje bijahu u zaštićenom dijelu ateljea. Dado radi više slika i fotelja istovremeno. Ide od jedne do druge, dodaje to što treba i sve vrijeme priča s prijateljima koji ga okružuju.
Dado nas je lijepo dočekao. Pristao je na intervju za Gradac bez riječi. Mi smo bili prvi posjetioci, ali ubrzo su došli i drugi, pa se stvorilo cijelo društvo, te je naš razgovor vođen u društvu, na francuskom. Tako su ljudi često upadali da izraze šta misle, bez obzira na moju brigu da Dada ne prekidaju. Ali nije bilo načina da se to drugačije obavi. Žao mi je zbog Dadovog lijepog srpskocrnogorskog, ali gostoprimstvo je bilo preče, kao i uvijek, i Francuze nismo mogli zanemariti. Dado je rado govorio sa mojim sinom Aleksandrom, pa je uglavnom onaj dio o teatru njihov dijalog.
Ručali smo pored ribnjaka, napolju, gdje nam se priključilo troje Dadove djece. Taj improvizovani „ručak na travi“ bio je vrlo veseo, propraćen šljivovicom i crnim vinom. Labud nam je priredio pravi „spektakl”: šepurio se, širio krila i postajao brod na jedrima, demonstrirao letenje, nešto vikao. Tako smo proveli divan dan kod Dada i vratili se tek predveče, puni utisaka u duši i Dadovih slika u očima.
Branka Bogavac: Dado, da li ti se događa da posumnjaš u svoju umjetnost?
Dado Đurić: Svakako. Treba sumnjati da bi čovjek napredovao.
BB: Moj sin Aleksandar, koji se oprobao u teatru, kaže da je čovjek u životu ili glumac ili gledalac. Gdje sebe vidiš?
D: Ja sam oduvijek bio glumac. Svako bi htio da bude glumac, ali ne uspijeva.
BB: Gledalac je onaj koji se potčinjava, pokorava, koji neće da rizikuje, da sumnja?
D: Da, to je ženka. Glumac bi bio onaj koji je uspio.
BB: Postoji ogromna razlika između glumca i gledaoca, neprekidna izdaja i nesporazum.
D: I ja tako, mislim. Postoji bezdan između njih koji nikada neće biti ispunjen i to je duboki razlog postojanja umjetnosti, jer se taj razmak nikad neće premostiti.
BB: Taj bezdan je nerazumijevanje, neshvatanje, umjetnika od strane neumjetnika?
D: Ti razumiješ mene zato što voliš ovo što radim, ali novinarstvo je niži rod gdje je energija često loše usmjerena.
BB: Tragedija glumca i muzičara, za razliku od pisca i slikara, je u tome što poslije izvođenja ništa ne ostaje.
D: Ja ti mogu odgovoriti isto što se moga rada tiče. Moje slike su moje samo dok ih radim. Poslije više nijesu moje, ali dok ih radim radim ih samo za sebe. Umjetnik da bi istrajao u tome što radi ne smije da bude potpuno svjestan, jer baš to nesvjesno nam omogućava da opstanemo, da vjerujemo. Ni glumac ni slikar ne treba da budu suviše inteligentni, ni sasvim lucidni.
BB: Ja mislim da ono najvažnije i najljepše u životu umjetnika jeste ta emocija koju osjeća u momentu dok stvara.
D: To je jedino što i mene zanima: emocija i osjećanje, tu bih odmah dodao senzualnost koja je kod mene osobito izražena. To su jedine stvari koje me zanimaju.
BB: Maloprije si pomenuo da si bio na koncertu. Znam da voliš muziku pa bih željela da to povežeš s emocijama koje smo upravo pomenuli i dejstvu muzike na tebe.
D: Rado ću da ti govorim o muzici i njenoj snazi i univerzalnosti. . . Ja muziku ne slušam nego se sa njom hvatam u koštac, borim, hrvem. Slušati muziku jeste uložiti napor, fizički napor, možda i mišićni napor kao sam izvođač. Muzika se, dakle, ne sluša nego se s njom borimo. Kao što se jedna knjiga ne čita nego se s njome hvatamo u koštac.
BB: Kao što ti činiš sa slikom?
D: Tačno tako, jer slika se ne pravi od promaje. Umjetnost je nešto sasvim suprotno pojmu lakoća. Ali ljudi kad govore o umjetnosti govore uvijek o njenoj lakoći. Takođe se misli da biti umjetnik znači biti privilegovan. To nije moje mišljenje.
BB: Da nastavimo o muzici. Koje kompozitore voliš i šta si to slušao juče?
D: Mnogo volim Hendla. Kad njega slušam čini mi se da osjećam uloženu snagu i bogatstvo koje je odatle izašlo. On je veliki, izvanredan. Juče sam slušao Baha, pa ću ti uzgred ispričati jedan detalj: kad sam išao da kupim karte za koncert vidim dvije policajke kako sprovode dvije male kradljivice sa lisicama na rukama. Djevojčice su išle dostojanstveno, a jedna bijaše pocrvenjela od stida. Za njima iđaše šest policajaca. Bješe to odvratno. Maloljetnice su bile uhvaćene na djelu. Poslije koncerta pomislio sam da je Johan Sebastijan Bah napisao tu muziku za to dvoje djece. To je univerzalnost muzike i umjetnosti. To je univerzalnost koja se može naći u Bibliji sa sličnim pričama.
BB: U vezi sa Biblijom: ti si ilustrovao Jova. Znam da te slične teme potresaju i privlače.
D: Da, ilustrovao sam Jova. Imao sam sreću da sam ga prvo pročitao na srpskom što mi se učinilo izvanredno. Kad sam ga pročitao na francuskom ispalo je prilično suvoparno. I tu dolazimo u domen jezika, pa sam razgovarao sa jednim poznavaocem te teme. Pitao sam ga: „Kako to da me Jov potresao na srpsko-hrvatskom, a na francuskom ne?“ On mi je odgovorio da je to zato što je francuski sintetičan jezik i da je tokom vjekova suviše kodifikovan, i da takvi tekstovi bolje prolaze na drugim slobodnijim, divljim jezicima. Zaključio sam da bi bilo najidealnije pročitati Bibliju na hebrejskom. Izgleda da je taj tekst izvanredan.
BB: Ti si takođe ilustrovao Kafkinu „Jazbinu” u bibliofilskom izdanju i tu knjigu imam i s vremena na vrijeme je gledam zbog tvojih grafika. Kako ti prilaziš knjizi koju treba da ilustruješ?
D: Prvo, ja je ne čitam. Ilustrovati ne znači ,”ilustrovati” , jer je to pežorativna riječ, i vježba ako hoćeš. Moje „ilustrovanje“ je jednostavno paralelan rad s knjigom i ja ne „prevodim‘‘ knjigu kroz moj crtež.
BB: Da, ne čitaš ponekad knjigu, ali kad si ilustrovao Bifona poznavao si savršeno sve što ga se tiče.
D: Bifona volim, jer ga dobro poznajem. Ljudi mnoge stvari mrze zato što ih ne poznaju. Tu se ogleda najveća ljudska glupost. Čitao sam Bifonovu korespondenciju, testament i još mnoge stvari od njegovih naučnih radova. To je neko koga sam stvarno sreo. Međutim, sve što sam naslikao i nacrtao na temu Bifon sve sam to izmislio, kao što si sama vidjela. Zato moje kreature nimalo ne liče ni na jednu životinju koju je on opisao sa puno preciznosti, jer je imao žive modele pred sobom. One druge je stvorio u bunilu prema nevjerovatnim pričama koje su mu kazivali. A što se mojih “modela” tiče, svi su izašli iz moje glave.
BB: Ja mislim da si i ti bio u nekom bunilu dok si pravio tvoj životinjski svijet.
D: Upravo sam na to mislio kad sam rekao da sam sve izmislio. Kad pomenuh bunilo, Bifona, navešću ti jedan primjer kao ilustraciju. Ima kod Bifona fantastičnih stvari. On je govorio da rajska ptica nema nogu jer se nikad ne spušta na zemlju, da nema stomak. I vjerovao je u to. Vjerovao je takođe da se orio (fuga) (jedna ptica) rađa u djelovima, te da je prvi posao njegove majke da sastavi djelove ovog djeteta. A onu sliku koju sad radim nazvao sam „Aristotelova lasta”, jer je Aristotel mislio da laste spavaju u vodi, zato što su ribari s vremena na vrijeme nalazili po neku lastu u mreži, što je sasvim objašnjivo jer su se laste po lošem vremenu i hladnoći davile ili padale u vodu smrznute. Ponekad su te laste oživljavale pošto bi se zgrijale, pa su stari Grci mislili da laste žive pod vodom.
BB: Zanima me kako daješ naslov slikama, jer ih ima raznih kao: „Dječja soba“, „Svraka”, „Plava životinja”, „Građanski rat“ , „Poljaci“ , „Mogrenska plaža“ , „Bukoko“ , „Crnogorci”?
D: Svi moji naslovi su izgovor, jer treba dati ime zbog praktične strane, zbog raspoznavanja. Inače, moje slike nemaju s tim direktne veze. Ja se zabavljam izmišljajući naslove. Uzmem neki što mi je simpatičan, neki što je smiješan. Nikad nijesam pokušao da slikam nešto precizno, jer za mene ništa u životu nije precizno, sve je u permanentnom pokretu i promjeni. Ja sam voajer, ali ne gledalac.
Nastaviće se
