Iz Brevijara poraženih
35
Što različitijim životom čovjek živi, to je ranjiviji. Može ga raniti i ono što nepostoji. I sitnica ga može uznemiriti, dok su na susjednoj, životinjskoj razini za prisutnost potrebne snažne emocije i odlučujuće okolnosti. Jesi li dosegao samoga sebe, bezgraničnog u svojoj neograničenosti ? Tko će ti onda povaditi otrovne strelice što ih je na tebe odapelo vrijeme? Otrovao bi se svaki put kad bi preplavio korito namijenjeno disanju vječnoga smrtnika. Sve te uzdrma čim ti misao dotakne svjetove zabranjene vremenitim plućima. Mislima ne treba kisik, zato ih tako okrutno ispaštamo.
Blizina vječnosti definira ranjivost kao pojavu svojstvenu čovjeku, a beskorisnost kao draž njegova bitka.
Čovjek je onaj koji zna uživati u besciljnosti ili djelovati samo zato da zavara dosadu. Orač u Sahari njegovo je dostojanstvo. Životinja koja može patiti zbog neiega što nije – to ti je čovjek!
36
Moram li razumu zahvaliti što još postojim i što nastavljam sebi krčiti put u poslovima ovoga svijeta? Možda i njemu. No tek na kraju. Ljudima? Prividima? Ni jednih ni drugih nije bilo kad nisam mogao dalje. Uvijek su mi pomagali naknadno.
No kad su sve iskorijenjenosti svijeta prodrle u Latinsku četvrt, a ti si svoj egzil odvukao među brojne druge Ahasvere, odakle si crpio snagu da izdržiš prokletu pokornost srca i brujanje samoće u sanjarskoj magli bulevara? Je li na buleVaru Saint-Michel bilo stranca stranijeg od tebe ?
Je li itko s više ljubavi upijao prostački miris kakve kurve ili prosjaka?
Kao što su španjolski, afrički ili azijski barbari u dekadentnome Rimskom Carstvu okusili pad kulture kroz zbrku sustava i religija, te lišeni ideala uživali u dvojbama prijestonice, tako i ti koračaš otvorenih očiju, u sumrak, prijestolnicom prosvjetiteija. U njoj nitko nije ukorijenjen.
U umornu pogledu prolaznika gasnu rodne grude. Više nitko ne pripada nekomu kraju i nikakva ih vjera ne vodi u budućnost. Svi kušaju sadašnjost bez okusa.
Suhonjavo i onemoćalo lokaino stanovništvo refleksno još samo sumnja. Duh prosvjetiteljskoga stoljeća nalazio se u skepticizmu; u civilizaciji na izmaku skepticizam vegetira. Životu bez obzora preostaju još samo otkrivenje osjeta i tropizmi lucidnosti. Instinkti su smrvljeni.
Potomci profinjenih skeptika fiziološki više ne mogu ni u što vjerovati. Umirući narod sposoban je još samo za negativnu ekstazu inteligencije pred sveopćim ništavilom.
Na ulicama udišeš daške praznine i sumraka, pa izmišljaš zore, kao da ne želiš priznati propast prijescolnice.
Činom volje tad se uzdižeš iznad nje. Želiš se spasiti. Tko bi ti ili što iz toga grada moglo pomoći ?
Ništa, nije mi pomoglo ništa. I da pri ruci nisam imao Largo iz Bachova Koncerta za dvije violine, koliko bih već puta svršio sa sobom? Njemu dugujem što sam još na životu. U toj bolnoj i golemoj ozbiljnosti koja me je njihala izvan svijeta, neba, osjetila i misli sva se utjeha spuštala na mene i ja sam kao čarolijom ponovo živio, pijan od zahvalnosti. Na čemu? Na svemu i ničemu. Jer u tom Largu postoji stanovito ganuće ništavilom, stanovito podrhtavanje savršenstva u savršenstvu ništavila.
Nijedna mi knjiga nije pomogla u studentskoj četvrti, nijedno me vjerovanje nije snažilo, nijedna uspomena krijepila. A kad bi zgrade nestajale u plavičastoj magli, kad bi se nordijski pust Luksemburški park zimi kupao u rosulji, a vlaga mi se uvlačila u kosti i misli, daleko od sadašnjosti, omamljen bih ostajao usred grada. Tad bih tjeskobno pojurio prema izvoru utjehe i nestajao, pa se vraćao u život, nošen glasnom odsutnošću.
Nakon što si bez iluzija kušao otrov religije, drugovanje s glazbom čuva te od razočaranja. Njezine vibracije nisu vezane za predmete i za bića, za biti i za privide – sav ustreptao, ne ovisiš više ni o čemu. Na njezinim golemim prostranstvima zemlja i nebo ne ulaze u igru zastranjivanja, premaleni su za to i nisu lagani poput pahulja da bi lebdjeli. Zvuk, ta kozmička laž što nadomješta beskraj, omogućuje svaki rast, a formulacija “ili Bog ili ću se ubiti” opće je mjesto glazbe.
37
Neću ostaviti nebo na miru. Ne trebaju mi primjereni oblaci ni zatupljujuća plavet, baš kao ni jeftina poezija sladunjavih sutona. Za smrknute i olujne visine, za olovne oblake što svojim kretanjem unose noć u bljutave dane objesit ću svoju ljutu muku pod bezbojnim suncem!
Jednoličnim se predjelima ne želim kretati nasumce, iz snova plijeviti otrovni korov, ni kobni rogoz iz njihovih močvara. Neka u crnoj krvi raste bilje bez svjetla; više ne želim odražavati blagost zvijezda ni kratkotrajnom glazurom prekrivati čemer svojega postojanja. Zatrovat ću sjeme i probuditi smrt snenih zvijezda.
Ne znam koja su mi umorstva proklijala u soku ni dokle već sežu prokletstva, taj bršljan duha. Neću s njime postupati mudro, naprotiv, zalit ću ga najžešćim uljima ne bih li raspirio njegov otrovni plamen koji drži na životu, a ti, dušo moja (prečesto i dušice), nećeš umaknuti sudbini koja čeka nebo. Nećeš ni trunuti u ubitačnu odmoru koji su ti namijenili kržljavi preci. Iskovat ću nemilosrdan mač vesele oštrice, pa ću te ubaciti u njegove krvave korice, tako da nikada nemaš mira. Želiš spavati, ti sramotna kćeri pradjedovskih drijemeža, želiš kunjati poput blijeda neba od kojega si se zacijelo odvojila, kao i sve duše pod suncem, bolesne od blagosti i pokornosti. No ja bdijem izmedu zemlje i neba, pa ću vrebati trenutak kada tvoj umor dosegne najviše Visine, a onda ću ti išibati krila vatrenim bičem, pa ćeš se poput blesavog Ikara strmoglaviti u uskomešano more mojega Ja.
Koliko ću još dugo trpjeti tvoju čežnju za kukavičkim i prozirnim predjelima, pokoravati se zakonu koji te vodi k mirnim zvijezdama, posve sam i žudeći odavde za tobom, dok se ti, zračna gušterice, motaš nebom ispranim od spokoja?
Položit ću te na postelju od trnja, postelju svojega srca.
Vezat ću te za nju ranama. Kako bih se i mogao otisnuti u svijet dok ti lunjaš drugim svjetovima, odakle se smiješiš mojim čeznutljivim uzdasima? Ovdje ću te zatočiti, baš ovdje, sred jada i nemira, bjegunice i izdajico vlastite ti muke! Mačem ću sasjeći tvoj zanos, dušo zanesena rajem!
A napustiš li me, pretvorit ćeš me u ubojicu!
38
Vatro, vidljiva mogućnosti nebivanja! U tvojoj igri da istodobno budeš i ne budeš, u tvojemu uspravnu razaranju, dešifrirao sam svoj smisao više nego u svim doktrinama što vrve zakonima i idejama. Doimaš se vječnom i dižeš se potaknuta vjastitim žarom, ti, užarena smrti, koja kradeš znakove života! Prema čemu hrli tvoj iznenadni ne-bitak ? Prema kojemu bitku?
Zašto tvoj proždrljiv plamen ne raspaljuje žeravicu pod mojim pepelom? U tebi bih rastao, u varci tvojega sjaja, i kako bih se samo zatim s tobom širio, pucketanjem stvarajući iluziju vječnosti!
Poput tvojih jezičaca koji se penju da prikriju temeljito rušenje, i ja sam se kovitlao svijetom, daleko od groba, da bih mu zahvaljujući visini bio bliže, Beskorisnost je blago tvoga poleta. Ne vezuješ se ni za što i ni za koga, i kao da nježno miluješ tišinu prostora, ali uha osjetljiva na ništavilo, tvoj je dah sam glas ne-bitka. Bitka koji bi želio biti, a ne može. Glasu netrajanja, ti nam otkrivaš da u kratkotrajnu žaru leži tajna bivanja. Kažemo da nešto jest kada ga vjerom i iluzijama produljujemo onkraj trenutačne vatre, onkraj užarena trenutka!
Za koga se dakle uhvatiti sred neodređenosti prošarane buktinjama, od kojih sam upravo ja ona najkratkotrajnija?
Pa ipak, ako je svijet noć uvećana sjenama svjeda, u svakom ćemo slučaju više biti budemo li gorjeli nego budemo li glavu uranjali u žeravicu spokoja i pepeo samilosti.
Bog je laž, baš kao i život, a možda i smrt…
Jedino mi još vi preostajete, vatre srca i mirisni prividi uzaludnosti, u svijetu u kojemu me je plamen podučio da je sve isprazno osim same ispraznosti!
Emil Sioran
Prevela: Vanda Mikšić
