John Stuart Mill: Pitanje slobode

Čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Predmet je ove rasprave, kao što je navedeno u naslovu, utvrditi jedno vrlo jednostavno načelo, koje bi moralo apsolutno vladati u postupcima društva prema pojedincu kada ga treba na što prinuditi ili nadzirati, bilo sredstvima fizičke prisile u obliku zakonskih kažnjavanja ili moralnom prinudom javnog mišljenja. Po tome je načelu samozaštita jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. Jedini cilj, zbog kojeg se sila može pravedno primijeniti nad bilo kojim članom civilizirane zajednice protiv njegove volje, jest spriječiti ga da čini nepravdu drugima. Njegovo vlastito dobro, fizičko ili moralno, nije dovoljno opravdanje. On ne može biti pravedno prisiljen da što čini ili da se uzdrži, jer će za njega biti bolje da tako radi, jer će ga to učiniti sretnijim, jer bi, po mišljenju ostalih, činiti tako bilo mudro, ili čak pravilno. Ovo su dobri razlozi da mu se zamjeri, da ga se uvjeri, ili nagovori, ili da se pozabavi s njim, ali ne da ga se prisili ili da mu se nanese neko zlo u slučaju da on postupi drugačije. Da se to opravda, treba da njegovo vladanje, od kojega ga želimo odvratiti, bude usmjereno na to da nekom nanosi zlo. On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. U dijelu koji se tiče isključivo njega, njegova je nezavisnost s pravom apsolutna. Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.

Možda je jedva potrebno kazati da ovaj nauk zahtijeva primjenu samo na punoljetna ljudska bića. Mi ne govorimo o djeci ili o mladim osobama ispod dobne granice što je zakon može odrediti kao granicu za punoljetstvo muškaraca i žena. One o kojima još i sada imaju brinuti drugi valja štititi jednako od vlastitih akcija kao i od vanjskih nepravdi. Zbog istoga razloga smijemo izostaviti iz razmatranja one zaostale društvene prilike u kojima se sâm ljudski rod može smatrati nedozrelim. Rane su teškoće na putu spontana napretka tako velike da rijetko ima nekog izbora sredstava da ih nadvlada; a vladar pun naprednog duha može se opravdati kad upotrebljava bilo kakve lukavštine kako bi se dosegao cilj, možda inače nedokučiv. Despotizam je legitimni način vladavine u postupanju prema barbarima, ako je cilj njihovo prosvjećivanje i sredstva su opravdana stvarnim provođenjem toga cilja. Sloboda kao načelo ne primjenjuje se u prilikama što su prethodile vremenu kad je čovječanstvo postalo sposobno da se poboljšava slobodnim i ravnopravnim raspravljanjem. Za ljude tada nema izbora, osim prešutne poslušnosti jednom Akbaru [indijski veliki mogul iz 16. st.] ili jednom Karlu Velikom, ako su tako sretni da ga nađu. Ali čim je čovječanstvo postiglo sposobnost da bude vođeno prema vlastitome poboljšanju uvjeravanjem ili nagovaranjem (prošlo je mnogo vremena, dok je to postignuto u svih nacija o kojima ovdje trebamo raspravljati), prinuda nije više dopustiva u izravnom obliku, a ni tako da neposlušni trpe ili bivaju kažnjeni, pa makar ta sila bila primijenjena za njihovo vlastito dobro. Ona je opravdana samo za to da drugi mogu u miru živjeti. […]

Ali za jednu oblast djelovanja društvo je, ako jest, nasuprot pojedincu, samo posredno zainteresirano. Ta oblast obuhvaća cijeli onaj dio života ličnosti i ponašanja što pripada samo njemu, ili, ako je u vezi s ostalima, onda jedino njezinim slobodnim, dobrovoljnim i otvorenim pristankom i sudjelovanjem. Kad kažem jedino mislim neposredno i u prvome redu da se ono što se tiče samo njega može ticati ostalih putem njega, a prigovor, koji se može temeljiti na toj slučajnosti, razmotrit ćemo u nastavku. Riječ je, dakle, o navlastitoj oblasti ljudske slobode. Ona obuhvaća, prvo, unutarnju oblast svjesnosti, zahtijevajući slobodu savjesti u najširem smislu riječi, slobodu misli i osjećanja, apsolutnu slobodu mišljenja i osjećaja o svim stvarima, praktičnim ili teoretskim, znanstvenima, moralnim ili teološkim. Moglo bi se činiti da sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja potpada pod neko drukčije načelo, jer pripada onom dijelu ponašanja pojedinca koji se tiče ostalih ljudi; ali budući da je gotovo jednake važnosti kao i sâma sloboda misli, budući da se velikim dijelom oslanja na iste razloge, zapravo je nedjeljiva od nje. Drugo, to načelo zahtijeva slobodu ukusa i težnji, izgrađivanje plana našeg života, tako da odgovara našemu vlastitom karakteru, zahtijeva da radimo što volimo, ma kakve bile posljedice, da nas bližnji ne sprečavaju tako dugo dok im ne šteti ono što činimo, čak i kada bi pomislili da je naše ponašanje luckasto, izopačeno ili krivo. Treće, iz te slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca unutar tih granica, što nikome ne šteti ako su osobe koje se udružuju punoljetne, ako nisu primorane ili prevarene.

Nijedno društvo u kojemu te slobode nisu poštovane nije slobodno, neovisno o obliku vladavine, a nijedno nije posve slobodno u kojemu one nisu apsolutne i neograničene. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime jest ona putem koje ostvarujemo svoje dobro na svoj vlastiti način, dokle god ne lišavamo druge njihovih sloboda, ili ih ne sprečavamo u naporima da je zadobiju. Svatko je vlastiti čuvar svojeg zdravlja tjelesnog, umnog ili duševnog. Čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Iz: John Stuart Mill, O slobodi, prev. A. Krlić, u: J.S. Mill, Izabrani politički spisi, prvi svezak (Informator / Fakultet političkih nauka, Zagreb 1988), str. 118-120

https://filozofskimagazin.blogspot.pt/2015/07/john-stuart-mill-pitanje-slobode.html