„Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo. U vama je žeđ prstena: da ponovo dostigne sebe, bori se i povija svaki prsten“.
Ovdje ću vam pročitati njemački tekst – ovaj engleski prevod nije sasvim dovoljan: Es ist euer Liebstes selbst, eure Tugend. Des Ringes Durst ist in euch: sich selber wieder zu errichen, dazu ringt und dreht jeder Ring. (Kaufmanov prevod glasi: „Vaša vrlina je ono što vam je najdraže. U vama živi okretanje prstena: svaki prsten se bori i okreće da u vama ponovo dostigne sebe“)
Što ovo znači? Ovu vrstu govora sreli smo i ranije.
Mrs. Crowley: Zar on ne upućuje na povratak?
Prof. Jung: Prsten je vječito vraćanje. To je Ničeova koncepcija o besmrtnosti. Vidite, za njega je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen. To ne pronalazite u ovoj knjizi. Ničeova ideja o Vječitom Vraćanju istoga u posmrtnom je izdanju od strane Honeffera koje je sačinjeno od fragmenata rukopisa u Ničeovoj arhivi5 Tu se Niče bavio idejom da je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen i zato je neizbježno da će se u toku beskonačnog prostora i vremena iste stvari vratiti, a onda će opet sve biti kao što je bilo. Ta ideja ga je ispunjavala izuzetnim entuzijazmom. Ja to ne mogu sasvim razumjeti, ali to nije važno. To pripada ovoj simbolici prstena, prstenu prstena, prstenu vječnog vraćanja istog. Zapravo, taj prsten je ideja cjelovitosti, a to je naravno ideja individuacije i individuacioni simbol. On znači apsolutnu cjelokupnost Sopstva, a vidjet ćete da je to potvrđeno u tekstu.
U mojem izdanju teksta na engleskom jeziku postoji greška. U rečenici: „Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo“, self (eng. – Sopstvo, sebe, svoje, pp.) nije trebalo napisati sa veliko S – to je pogrešno. Niče ovdje ne misli Sopstvo, on misli „ona je tvoje najdraže“. To bi bio doslovni prevod „euer Liebstes selbst“, a nije „tvoje najdraže Sopstvo“. Ja imam originalno njemačko izdanje gdje je to malo slovo. Reći ona je Selbst (njem. – Sopstvo, pp.) naravno, novo je tumačenje, a vjerovatno je ta očigledna greška došla iz činjenice da ćete nekoliko redaka dalje naći rečenicu da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a nije spoljašnja stvar. Ali, to je vjerovatno sugerisano rečenicom kojom se zapravo bavimo; prvo je samo želio reći da je vaša vrlina najdraža stvar za vas, stvar koju njegujete i najviše volite, a zatim da sugeriše ideju o Sopstvu, što se dokazuje na način na koji je to štampano u prvom izdanju. Vidite, činjenica koju on pokušava ovdje da izrazi, je da je vrlina stvar koju najviše volite, što znači da je intenzitet vaše ljubavi vrlina, a tu uzima riječ vrlina u njenom antičkom smislu. U njemačkom jeziku to je Tunged (njem. – vrlina, pp.) što ima veze sa Tuchtigkeit (njem. – efikasnost, pp.) ali to ujedno izvorno znači nešto što je efikasno kao latinska riječ virtus, koja ima značenje „kvalitet“ ili „moć“.
Opijum ima virtus dormitiva (lat. – moć uspavljivanja, pp.) što znači da ima kvalitet narkotika. Virtus je dinamički kvalitet. Pa, on misli na samu činjenicu da je vrlina ono što najviše volite, ili najače volite: naime, to je moćno i djelatno u vama. Da zaista to misli svjedoči sljedeća rečenica: „Žeđ prstena je u vama“. Žeđ je dinamički elemenat, a to je vrijednost ili vrlina. Sa prstenom se dolazi na ideju cjelokupnosti koja je uvijek povezana sa idejom trajanja, besmrtnosti, vječnog vraćanja. To je potkrijepljeno činjenicom da stvarno psihičko iskustvo cjelovitosti, koje je religiozno iskustvo, uvijek izraženo ili formulisano kao iskustvo Boga, ima kvalitet besmrtnosti, kvalitet vječnog trajanja. To je takođe potvrđeno sa consensus gentium (lat. – sveopšti pristanak, pp.); pronalazite dokaz u literaturi iz čitavog svijeta. Tu je taj elemenat trajanja, ili je ograničen na trajanje iza smrti, ili na neposredno osjećanje božanske vječnosti. Pa, ova bi rečenica pokazala da je Niče proširio svoj dinamički concept vrline, a kaže da je to zaista najmoćnija, najintenzivnija, najefikasnija stvar u vama. A, to je žeđ prstena; naime, vaša najveća vrlina vaše je očekivanje ili želje, žeđ za prstenom. Ili takođe, Seminar o Ničeovom Zaratustri žeđ prstena može biti u vama, ili to iskustvo u vama postaje stvarno. To je vrlina. Naravno, od nje do Sopstva samo je korak. Zato, u sljedećoj rečenici kaže: „Da po novo dostigne sebe bori se i povija svaki prsten“. Drugim rije čima, u kružnom kretanju, u rotaciji prstena, izražena je di na mi čka snaga koja je vrlina. Pa, to kružno kretanje prstena kruženje je oko centra, pa je vrlina onaj čuveni circumambulatio, naime, koncentracija na središnu tačku, a to je Ničeova ideja. Ova želja nije privremena, već vječna, o vječnom trajanju. To je besmrtnost. Dakle, praktično u orahovoj ljusci imate cjelokupnu simbologiju individuacije.
Zatim, dalje pojačavajući tu ideju nastavlja, „Pa je svako djelo vaše vrline kao zvijezda koja se gasi: njena svjetlost je uvijek na putu i putovanju – a, kada će prestati da bude na svom putu?“
Ovo je opet malo teško: Ideja je da je vrlina prsten, a to je vječna moć, kosmička. To je vrsta galaktičkog sistema koji je takođe veliki krug, ili je kruženje ili okretanje planete oko Sunca. Tako on dolazi na ideju o zvijezdi. Prsten je zvijeda i zato je svaki akt vrline poput zvijezde; ili može biti zvijezda padalica, ili kao zvijezda koja će se ugasiti jer će čin vrline prestati. Ali ne, kaže Niče, jer postoji osjećanje vječnog trajanja; vrlina je takva moć da se nikad ne može ugasiti. Dakle, ona je kao zvijezda u tome, mada se može ugasiti, jer zbog beskonačnosti prostora svjetlost putuje dalje. Da li je čovjek u stanju da je vidi zavisi od posmatrača – ako je blizu ona će prestati da postoji, ali ako je na beskonačnoj udaljenosti od zvijezde ona će sijati vječno. Vi znate, u našem Univerzumu postoji mnogo zvijezda koje su ugašene, ali ih još uvijek vidimo. Prošlo je premalo vremena – svjetlosti je potebno možda milion godina da dovde dođe – pa, ako je zvijezda ugašena samo deset hiljada godina moglo bi potrajati više miliona godina prije nego što možemo postati svjesni da više ne postoji. Vidite, ovdje Niče sasvim prirodno koristi sličnost i metaforu planeta ili galaktičkog kruga koji je zauvijek izraz vječnog trajanja, danas kao i u davna vremena.
Na primjer, možete se sjetiti takozvane mitraističke liturgije po Diterichu, ispovijedi mystes inicijanta, kada postaje svjestan prisustva planetarnih bogova: „Ja sam zvijezda kao i ti, onaj ko putuje na isti put sa tobom“. To jest, on je sam bio kao zvijezda zbog činjenice da posjeduje vrlinu, vječnu moć prstena. Sada Niče primjenjuje svoj uvid u čovjeka rekavši:
„Pa je svjetlost tvoje vrline i dalje na putu, čak i kada je njeno djelo obavljeno. Makar bila zaboravljena i mrtva, tračak njene svjetlosti još živi i putuje. Da je vaša vrlina vaše Sopstvo i nije spoljašnja stvar, koža i plašt; to je istina iz osnove vaše duše, vi vrli“.
Ovo je jedna od dvije najvažnije misli, ili najvažnija misao u čitavom poglavlju. On jasno kaže, tvoja vrlina je tvoje Sopstvo sa velikim S. Na njemačkom jeziku to je: „Dass eure Tunged euer Selbst sei, und nicht ein Fremdes, eine Haut, eine Bemantelung. (Njem. – da je vrlina Sopstvo, a ne stranac, koža i plašt, pp.). Njemačka riječ Fremd znači „stranac“. Ja bih insistirao na tom prevodu umjesto „spoljašnja“, jer u starim formulcijama srednjeg vijeka, u takozvanoj hermetičkoj filosofiji, gdje imamo najbliže analogije za ove ideje, uvijek pronalazimo taj pojam nihil alienum: ništa strano nebi trebalo biti u sastavu najvažnije stvari, filosofskog kamena, koji je simbol Sopstva.
Uvijek su insistirali da je kamen jedna stvar i ništa strano ne bi trebalo biti stavljeno u njega; dakle, hermetičku vazu treba držati zatvorenu, hermetički zatvorenu. Vidite, taj pojam dolazi iz njihove ideje da u prvobitnu stvar od koje je napravljen kamen ne može doći ništa što je strano. Pa, kad Niče kaže: „A, ništa strano, koža ili plašt“, on velikim dijelom misli na isto: naime, vaša vrlina je vrlina samo ukoliko je Sopstvo, ovdje shvaćeno kao dinamički entitet, dinamičko postojanje.
Pa, naravno, to je teško razumjeti ako pokušate shvatiti što zaista ona prenosi, a Niče ovdje u to dalje ne ide. To je njegov intuitivni stav da samo nagovijesti stvari; vidi se kako on do toga dolazi – njegove riječi često mu sugerišu takve ideje. Na primjer: „To je čak tvoje najdraže“, a tada se akcenat prosto mijenja i znači: „To je tvoje najdraže Sopstvo“, što sugeriše ovu ideju – samo aludira na to, a onda odlazi da se ponovo vrati kasnije.
To je kao da on sam nije bio sasvim svjestan što znači, što dolazi iz činjenice da on, Niče, ne govori iz svog svjesnog uma: Zaratustra vlada njegovom rukom kojom piše. Zaratustra je kao rijeka koja teče kroz njega, a Niče jer samo sredstvo pomoću kojeg govori Zaratustra. Ponekad sredstvo nije dobro – previse je usko, tijesno, nije sasvim čisto – a, tada je manifestacija Zaratustre tijesna, zatvorena, čak krivotvorena: onda ponekad, ukoliko instrument dobro radi, to je apsolutna istina. Ali, Ničeov svjesni ego u tome učestvuje samo intuitivno. Samo hvata da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a iako to može napisati, ali on nema vremena i toga nije sasvim svjestan, pa ide dalje. Često se u Zaratustri vidi da su najvažnije ideje samo nagoviještene, a zatim napuštene. Da je doista bio filosof, što nije, on bi ih se držao. Nikada ne bi pobjegao sa toga mjesta, već bi zauvijek okretao ovu jednu rečenicu: „Vaša vrlina je vaše Sopstvo“. Što to znači? To znači svijet. Ko je tu ko zaista to razumije? A, što to praktično znači? To je izjava za koju su potrebne godine, čitav životni vijek, da se potpuno shvati. Ali, jedna stvar je posve jasna: ona nije spoljašnja stvar ili strana stvar, nije stvar koja se uči ili oponaša, prenosi, slijedi ili sugeriše. Nije stvar koju uzimate kao kožu ili plašt, ili način djelovanja. Ona je upravo vase Sopstvo. Ona znači budite svoji, a to je vrlina.
Vidite, kako bi objasnili takvo što u potpunosti potrebno je puno znati o istoriji ljudske misli. Što je to Sopstvo? Naravno, zdrav razum stvarnosti rekao bi: Sopstvo – to sam ja lično. A, što sam ja? Ego, ja sam. I potpuno ste u zabludi. To je razlog zašto ljudi Ničea zovu individualistom ili egoistom. Ali, sasvim je jasno da je on dvoje, Niče i Zaratustra. Niče je „ja“, njegov ego, a Sopstvo je vjerovatno Zaratustra; često smo vidjeli u prethodnim poglavljima da je Zaratustra često na mjestu Sopstva, ili ga predstavlja. Zaratustra kao arhetipska figura mudrog starca naravno sadrži Sopstvo, kao i u svim slučajevima u kojima ta figura postaje psihološko iskustvo. Kao što anima u muškarčevom slučaju sadrži Sopstvo. Anima je nešto različito od ega. Ako se poistovjetimo sa animom u nevolji smo, neurotični, puna vreća lošeg raspoloženja, naneodgovornije biće, najnepouzdanije – sve pogrešno pod suncem. Pa, ako trebate reći: „Ja sam moje Sopstvo“ bićete neurotični, kao što je Niče zapravo bio jer se poistovjetio sa Zaratustrom. Bilo bi bolje da kaže: „Ja nijesam Sopstvo, ja nijesam Zaratustra“. Kao što vi trebate reći: „Moja vrlina nije moja“ – ona nije baš ego već nešto impersonalno.
Ona je snaga Sopstva. Naša psihološka definicija Sopstva je cjelokupnost, ego sa svojom neograničenom granicom nesvjesnog, što čini ukupnost. Ne znamo koliko daleko doseže nesvjesno, ali u svakom slučaju ego je kao centar svijesti manji krug unutar šireg kruga, ili neodređene širine. Mi samo znamo gdje je centar, ali ne znamo koliki je opseg.
Pa, sasvim dovoljno, to je stara formulacija, obično se pripisuje Svetom Avgustinu da je Bog krug čiji je centar svuda, a čiji je opseg nigdje. Ali, u hermetičkoj literaturi nedavno sam otkrio da se ta poslovica pripisuje hermetičkom proročištu. Međutim, ja ne znam autorstvo te tradicije; to je navedeno od strane italijanskog humaniste, a ja još nijesam imao priliku da vidim njegovo autorstvo. Ali, obično kada su alhemičari navodili hrišćanske oce navođeni su korektno, a koristili su ih veoma često. Pa da su bili uvjereni da je Sveti Avgustin autor za tu metaforu oni bi to sigurno rekli, jer su voljeli da navode oce. U Srednjem vijeku to je uvijek bila preporuka; to je značilo: mi smo primljeni, dobro smo govorili, u dobrom smo društvu.
Naravno, uvijek su pomalo imali osjećanje inferiornosti u odnosu na crkvu, pa su čak puno govorili patrističkim jezikom i koristili patrističke metafore kako bi povećali autoritet za svoje izjave. Pa, kad definitivno navode za ovu formulaciju da je hermetičkog porijekla, i navode takozvano hermetičko proročište koje mi je sasvim nepoznato, možda postoji nečega u tome. Ne bih išao toliko daleko da kažem da je Sveti Avgustin to pozajmio iz neke poznate hermetičke tradicije – ne postoji neka takva slika koja se može pronaći dokle doseže moje znanje – ali postoje brojni hermetički navodi iz tekstova o kojima nemamo dokaza, jer su izgubljeni. Zato postoji mogućnost da je ta izjava autentična. Takođe, moguće je da je to novi pronalazak, jer krug je arhetipska slika koja se može pojaviti svuda bez direktne tradicije. Na primjer, to vrlo lijepo iskorišćeno možete pronaći u Emersonovim esejima u poglavlju nazvanom „Krugovi“. Naravno, bio je svjestan Svetog Avgustina – on ga navodi – ali njeno korišćenje koje on čini uopšte nije ono što bi Sveti Avgustin učinio, što pokazuje da je to živa arhetipska činjenica u Emersonovom slučaju.
Pa sada, sasvim je sigurno da Niče misli da vrlina nije nešto što se može naučiti ili dati, ili usvojiti; vrlina je to što ste vi, vasa snaga. A, vaša snaga je, naravno, metafora ponovo, jer ona je samo uslovno vaša snaga; snaga je za ono čemu pripadate, u što ste uključeni. Vidite, neugodna je formula uma da je izjavio da je Bog mrtav jer bi svaki um prethodne epohe rekao da su bili uključeni u Boga, da je naša vrlina snaga Boga, i ništa drugo. Ali, pošto je Bog mrtav i ne postoji, sada morate izmisliti nepodesne formule, morate reći to je snaga kojoj ja pripadam, koja se manifestuje psihološki. A, tada naravno, vi ste u đavoljoj kuhinji, jer ta snaga koja se u vama manifestuje može biti veoma loša emocija, ili vrlo loša želja, pa bi čitav svijet rekao: „Kako nemoralno, kako odvratno“! A, dobar hrišćanin može reći – vaš želudac je očito vaš Bog, jer vaša najveća emocija leži u jedenju i pijenju. Ili je u određenim ljudima najmoćnija stvar njihov ugled, poštovanje, a tada je njihovo poštovanje njihova najveća snaga, najveća vrlina, njihov Bog. Ili mogu imati glupa uvjerenja. Ili u paklu droge, želja za drogom je najača stvar u njegovom ivotu; to je po definiciji njegova vrlina, moć u njemu koja ne može biti pobijeđena.
Vidite, sve ovo se slaže sa našom definicijom Boga, kao tom psihološkom činjenicom koja nije nužno dobra, koja takođe može biti destruktivna. Ali, priznajući to mi smo u saglasnosti sa svim religijama svih vremena, sa jednim izuzetkom vrlo kasnog protestantizma.
Karl Gustav Jung
Nastaviće se
