Karl Gustav Jung Predavanje I maj 1937.
Predavanje VI
- jun 1937
Prof. Jung: Ovdje je pitanje Mrs. Crowley: „Prošle sedmice ste rekli Niče je rođen u vrijeme koje je obilježilo smrt Duha, u kojem je Geist (njem. – duh, pp.) postao um, te da je u suprotnosti sa tim Ničeovim dynamis-om duha, kao da je on bio jedan od onih glasnogovornika moći u ljudskom društvu koji čekaju da budu shvaćeni. To je ono što mi je nejasno. Ako je Niče izražavanje novog Geist-a, kako računa na Natčovjeka koji ovaploćuje svijet devetnaestog vijeka sa svojom jednostranom pogonskom snagom? Moj utisak je da Niče izražava trošenje, a ne početak epohe. Da je to bio početak zar ne bi imao iskustvo rađanja Boga, a ne njegove smrti? Mislim da je to bio ključ za njegovo samouništenje, da nije mogao stvoriti most prema početku nego je služio kao svojevrsni kopač groba za epohu“.
Ovo, naravno, ide do srži cjelokupnog problema Ničeovog Zaratustre. Vidite, Zaratustra je baš sve: on je kao san u njegovom predstavljanju događaja. On izražava obnavljanje i samodestrukciju, smrt Boga i rađanje Boga, kraj epohe i početak nove. Kada epoha dođe do kraja počinje nova epoha. Kraj je početak: ono što je došlo do kraja ponovo se rađa u trenutku kada prestaje da postoji. To je pokazano u Zaratustri, a to je veoma zbunjujuće. On je užasno težak jer postoji toliko mnogo aspekata. Tačno je poput sna – čitav svijet mogućnosti, pa ne možete očekivati gotove i čiste formule. Što god se kaže o Zaratustri mora biti kontradiktorno, kao što on protivurječi sebi u svakoj riječi, jer je on na kraju i na početku Untergang (njem. – razaranja, pp.) i Aufgang (njem. – pojavljivanja, pp.). Toliko je paradoksalan da bez pomoći cjelokupne opreme naše modern psihologije nesvjesnog ja ne bih znao kako da se sa njim nosim.
Stali smo na mjesto gdje smo u sred paradoksa, gdje Zaratustra govori o duhu, Geist-u.
„Vi poznajete samo iskre duha: ali, ne vidite koji je on nakovanj ni okrutnost njegovog čekića”.
Vidite, on je pokušao na svoj intuitivan način da nagovijesti prirodu duha – da u nekoliko riječi objasni ili komentariše svoje vlastito gledište o njemu. Ali, on samo izbacuje neke iskre o stvari za koju bi bila potrebna debela knjiga, ogromna disertacija, kako bi učinio sasvim jasnim ono što pokušava da kaže.
Kao što znate, Niče je posebno aforističan u svom mišljenju. Sa izuzetkom svojih ranih Unzeitgemassige Betrachtungen sve što je napisao praktično je aforistično. Pa, čak je i Zaratustra, uprkos činjenici da je kontinuiran tekst, po prirodi aforističan; podijeljen je na mnoga poglavlja koja vrlo labavo zajedno vise, a sama poglavlja su podijeljena na mnoštvo intuitivnih iskri ili nagovještaja. Kao što sam rekao, čim ima intuiciju on je kod sljedeće, kao da se plašio da ostane na jednoj temi, jednoj intuiciji, jer bi ga mogla uhvatiti. A, uhvatila bi ga zasigurno. Na primjer, kaže duh je nakovanj. Pa, ako neko vrijeme ostane sa tom izjavom naći će se između čekića i nakovnja, a tako će dobiti najpotrebnije obavještenje. Ali, već u sljedećoj rečenici:
„Doista, vi ne poznajete ponos duha“ on skače dalje kao da je jasno da je duh tako nedostupan, tako ponosan, da mu nigdje blizu on ne može prići. Vidite, on pristupi za trenutak, a zatim odmah osjeti da je previše vruć – ne može se dotaći – i on odlazi da govori o ponosu duha i njegovoj poniznosti, sasvim drugačijem aspektu.
Naravno, moramo se držati takvih vrlo nespretnih izjava kako bi ih razjasnili. Preskakanje preko tih pasusa značilo bi biti površan, čitati Zaratustru kao što ga svi drugi čitaju: samo bacajući pogled na njega. On je tako klizav, za trenutak možete skliznuti sa teme, oklijevate i gledate sljedeću rečenicu, i već ste duhovno daleko od misli koje je on naslutio. Vi znate, prošli put sam istakao da je Niče proglasio tu koncepciju Geist-a koja je sasvim drugačija od intelektualnog koncepta devetnaestog vijeka, a mi smo danas u dvadesetom vijeku dosta na njoj, a naša ideja o Geist-u, umu, duhu, još uvijek je jako puno slična. Nije se mnogo od tada promijenilo, osim naše kolektivne psihologije koja se može vidjeti u političkim prilikama. Da saznate što je Geist pogledajte kolektivni mentalitet našeg vremena; tada stičete ideju zašto Niče kaže duh je nakovanj i čekić. Zapravo, oni su tipični par suprotnosti: nakovanj je Yin dio, a čekić je Yang, i nešto mora biti između, ali on pažljivo izbjegava da kaže što je to. To je čovjek. Između čekića i nakovnja uvijek je čovjek.
Vidite, to je užasan konfikt. Naravno, mi znamo da ne može postojati bilo koja duhovna manifestacija, koja je prema Zaratustrinoj definiciji dinamična, a da nije intelektualna manifestacija.
To je bila greška devetnaestog vijeka, ili magija ako tako želite reći. Mislimo da smo moćni čarobnjaci i da možemo okovati duh u formu intelekta i učiniti ga pogodnim za naše potrebe, ali Zaratustra s pravom ukazuje da je to jedna od velikih grešaka vijeka. Takva stvar kao duh nikad ne može biti okovana.
Po definiciji, on je slobodan – on je vulkanska erupcija, a nikad niko nije okovao vulkan. Zapravo, gdje god postoji tako moćan fenomen kao vulkanska erupcija, tu postoji mogućnost moćne energije; a energija ne može postojati bez parova suprotnosti: kako bi postojala energija potreban je potencijal. Pa, ako postoji moćna manifestacija energije sa sigurnošću možete pretpostaviti prisustvo ekstremnih parova suprotnosti, vrlo visoku planinu i vrlo duboku dolinu, ili vrlo visok stepen vrućine i korespondirajući hladnoće; inače potencijala ne bi bilo. To je ono što on želi da izrazi idejom da je duh nakovanj i čekić.
Vidite, duh nije samo dinamička manifestacija, već je u isto vrijeme i konflikt. On je neophodan; bez konflikta ne bi bilo te dinamičke manifestacije duha. Duh je, da ponovim, u suštini ogromna dinamička manifestacija, ali je mi ne znamo. Baš kao što u suštini ne znamo koje je stanje u Evropi; to je duhovna manifestacija, ali vidimo samo suprotan aspekat i gunđanje o čekiću i nakovnju. Ali, oni su prosto parovi suprotnosti kao u svakoj manifestaciji energije.
Pa naravno, parovi suprotnsti u duhu, veliki konflikt, takav su vruć problem, jer se ovdje postavlja pitanje: što su ove suprotnosti? Vidite, Niče ništa ne kaže; naravno za djelić sekunde se dogodi da ih pogleda i odmah gleda dalje žaleći se na ponos duha koji ne dozvoljava da se dotakne. Zapravo, previse je vruć ili je tako magnetičan da ako ga dohvatite odmah ste uhvaćeni, a tada ste između čekića i nakovnja. Parovi suprotnosti u nekoj duhovnoj manifestaciji ogromni su kontrasti, jer prilično tačno vidite da je ovo gledište istinito, a vidite kao tačno da je i direktno suprotno gledište istinito, a tada, naravno, vi ste u rupi. Tada postoji sukob. Jer, budući da ste uhvaćeni od uvjerenja, potpuno uvjereni u nešto i iskreni morate reći: “Pa, ako je to istina, ona nešto znači” – vidite, takva stvar od vas dobija moralni rast. Naravno, postoje igrači šaha, ljudi sa potpuno odvojenim intelektom koji nikad nijesu izazvani bilo čim. Vi možete dati ovu ili onu izjavu, i ako je to najistinitija stvar na svijetu, to ne čini razliku. Oni na to ne reaguju; imaju toliko debelo skrivanje ili su iznutra takva baruština da im to ništa ne znači. Ali, ostali ljudi imaju određeni temperament u tom pogledu da im istina stvarno nešto znači. A, Niče je bio takav čovjek. Rekao je da iskra iz vatre pravde koja padne na dušu učenog čovjeka dovoljna je da proguta čitav njegov život, što znači: ako jednom shvatite da je ovo istina vi ćete živjeti sa njom i za nju – vaš život će biti predmet zakona te istine.
Sve je dobro dok znate da je to jedina istina, a naravno, vaspitani smo u tom smislu; svako doba nam je propovijedalo da postoji samo jedna istina i da je istina zauvijek. Ona se ne može promijeniti. Postoji samo ta jedna činjenica. A, nužno iz toga zaključujemo sve druge vrijednosti su pogrešne – laži ili iluzije. Tada, dok živimo sa savršeno sigurnom istinom – koja znači istinu sa kojom doista možemo živjeti – naravno, stvari su sasvim proste. Znamo što moramo raditi; imamo sigurnu regulaciju naših života: moralnu, praktičku, filosofsku i religioznu regulaciju. Ali, ako trebate postati svjesni činjenice da je i suprotna istina jednako istina, što onda? Ta je takva katastrofa, pa se niko ne usuđuje da misli o toj mogućnosti. Vidite, da je Niče za trenutak zastao, ostao sa svojom izjavom samo djelić sekunde, pitao bi: „Što je moj nakovanj – taj sigurni, apsolutno nepokolebljivi temelj istine? A, što je moj čekić koji je jednako istina, ali suprotna istina?“ Tada bi odmah bio u svom konfliktu, konfliktu Zaratustre. Morao bi reći: „Pa, budući da je Zaratustra moja istina što je njegova suprotnost?“.
A, morao bi priznati da je njegova suprotnost jednako istina. Ako je Zaratustra čekić što je nakovanj? Ili, ako je Zaratustra nakovanj, što je čekić? Vidite, bio bi uvučen u neodoljiv sukob; to bi ga rasparčalo na komade ako bi trebao prestati da ga dodiruje, pa je sasvim ljudski razumljivo da skače dalje. To je previške kritično, previše teško, niko ne bi dodirivao tako živu žicu. On objašnjava svoj stav rekavši – duh je tako ponosan i ne dopušta mu da dođe nigdje blizu njega, ali u isto vrijeme kaže: „Vi bi još manje izdržali poniznost duha, kad bi jedom želio da progo vori“, što je baš suprotno. Duh je ponosan, ali ne možete podnijeti njegovu poniznost – što znači da on ne bi mogao podnijeti njegovu poniznost. Zapravo, što god on kaže odaje izuzetni ponos, pa su se kritičari uvijek žalili da je Niče patio od megalomanije. Ali, on je samo svjestan činjenice da je duh, takođe, ekstremno skroman pa on jedva to može podnijeti. A, to je opet novi aspekt, pun sukoba.
Nastavljam sa Ničeovim riječima,
„A, nikad još nijeste mogli baciti svoj duh u jamu sniježnicu …“.
Mi moramo ovo pročitati: Ja ne mogu baciti svoj duh u jamu sniježnicu. Vidite, ako treba da shvati poniznost duha to bi značilo potapanje starog Zaratustre u hladnu vodu snijega, jer je on zaista previše velik. Pa, da je probušio balon svoje inflacije smanjio bi se do veličine svog palca, a to bi takođe bio duh, duh kao najviši i najniži. Samo božanstvo nužno bi ga prisililo na takav neuobičajen manevar. Ali, sam Niče u svojoj intuitivnoj funkciji još uvijek je pod uticajem vjekova hrišćanskog vaspitanja, pa je nesposoban da podnese izgled duha kao najvećeg, najponosnijeg, a u isto vrijeme najponiznijeg, čekić i nakovanj.
Naravno, on opet skače dalje optužujući ljude svog vremena da su nesposobni da umoče svoj duh u snijeg. Da, tada je on vrlo oprezan da ne dozvoli toploti da se podigne do te mjere da bi se on iznenada pomoću enantiodromia-e pretvorio u led. Ali, to je ono što mu se dogodilo,
“Vi nijeste dovoljno vrući za to! Zato ste, takođe, nesvjesni užitka njegove hladnoće”.
To bi trebalo biti: Zato sam nesvjestan – da bi moglo vrlo prijatno biti da se ohladi tako prekomjerna vrućina. Duh je podnošljiv samo ako se može provjeriti svojom suprotnošću.
Vidite, ako božanstvo kao najviša stvar u isto vrijeme ne može biti i najniža stvar to je sasvim nepodnošljivo. Ako najveću vrućinu ne može slijediti najveća hladnoća tada nema energije, ništa se ne dešava. Dakle, duh može živjeti samo ukoliko može biti veoma vruć i veoma hladan, jako ponosan i vrlo ponizan. Pa naravno, duh nikad nije ponosan i duh nikad nije ponizan: to su ljudski atributi. Ukoliko smo inflatisani mi smo ponosni; ukoliko smo deflatisani mi smo ponizni. Duh nas trenutno ispunjava inflacijom, što znači Einblasung udisanje.
Balon je inflacija, a budući da je duh dah ili vjetar on ima taj efekat. Ali, inflacija samo ima moralnu i filosofsku vrijednost ako može biti probušena, ako se može izduvati; morate biti sposobni da podnesete deflaciju kako bi vidjeli koliko ste ranije bili naduvani. U onome što iz vas izlazi možete vidjeti što je otišlo u vas. Zato je bilo potrebno da se Niče podvrgne svom vlastitom paradoksu. Ali, budući intuitivan on ga dodirne i ostavlja: to je tako opasno za njega. Na isti način nastavlja svoje moralno uvjeravanje,
„U svakom pogledu, međutim, ponašate se previše prisno sa duhom; …“.
Zaista, istina je da smo previše prisni sa duhom, što ga čini da se koristi kao sluga intelektu. Ali, sve te formulacije o duhu ne dotiču njegovu stvarnu prirodu; nešto smo dobili stičući taj najkorisniji i najvažniji ljudski instrument, intelekt, ali on nema nikakve veze sa duhom. Naravno, samo iz rvanja sa duhom uopšte stvorili smo intelekt, ali stvaranje inteligencije kroz kontakt sa duhom ima inflatorni efekat, jer kada se duh smiri mi mislimo da smo ga pobijedili. Ali, on jednostavno nestane, jer duh dolazi i odlazi. Na primjer, odupirete se vjetru i on se nakon nekog vremena smiri, a tada možete reći da ste ga pobijedili. Ali, vjetar je jednostavno oslabio. Naučili ste da mu se suprotstavljate, ali pravite pogrešan zaključak pretpostavljajući da su vaše sposobnosti otpora nešto vjetru učinile. Ne, vjetar je nešto uradio za vas; naučili ste da stojite na njemu. Vjetar će ponovo dunuti i ponovo će vaš otpor biti testiran, a možete biti oboreni ako vjetar izabere da postane jači od vašeg otpora. Pa, kada postanemo bliski sa onim za što mislimo da je duh, zovući ga intelekt, činimo tu grešku – došli smo do zaključka da smo zaista druškani koji se mogu nositi sa duhom, da smo ga savladali i da ga posjedujemo u formi intelekta.
„A, od mudrosti često ste stvarali sirotište i bolnice za lose pjesnike“.
Naime, kolekcija korisnih rečenica i principa. Ako negdje duva vjetar mi uzmemo zbirku korisnih rečenica i jednu primijenimo. Ili, možemo koristiti poslovičnu mudrost da izađemo iz neprijatne situacije, ali to nije korisno za naše bližnje. „Bolnica za loše pjesnike“ – veoma dobro! Nema potrebe da to razjašnjavam.
Karl Gustav Jung
Nastaviće se
Preveo i uredio: Ilija Kapičić
