Karl Gustav Jung
Predavanje I
- maj 1937.
Prof. Jung: Dame i Gospodo: Naš prethodni seminar bavio se 26. poglavljem Zaratustre, poglavljem o sveštenicima, ali prije nego što nastavimo želim da napraviim nekoliko primjedbi za dobrobit onih koji nijesu bili ovdje ranije. Zaratustra je veoma delikatan predmet, ali je bila želja pojedinih članova našeg seminara da se ja bavim njim. Osjećao sam se sasvim neodlučno jer je to prilično ambiciozan zadatak. Priznajem, vrlo je zanimljiv psihološki materijal, ali je dug i, iz određenih razloga, izuzetno je teško nositi se sa njim. Naravno, činjenica da je težak nije razlog protiv bavljenja njim; naprotiv, teži slučaj uvijek je puno zanimljiviji od jednostavnog i lakog. Zaratustra je Ničeovo najznačajnije djelo. U njemu izražava nešto što je stvarno njegovo i što je njegov poseban problem. Njegove najproduktivnije godine bile su osamdesete godine prošlog vijeka, i na mnogo načina on je dijete svog vremena, ali takođe je preteča vremena koje dolazi i vremena koje će tek doći.
Moglo bi se reći da je raslojavanje naše populacije istorijsko; postoje određeni ljudi koji žive, koji još ne bi trebalo da žive. Oni su anahroni. Oni predviđaju budućnost. Zatim, tu su neki koji pripadaju našem vremenu; ali, mnogi ne pripadaju našem dobu uopšte, nego je trebalo da žive u vrijeme naših roditelja i predaka. Zatim, još uvijek postoje mnogi koji pripadaju Srednjem Vijeku, a drugi iz dalekih vremena, čak pećinski stanovnici; vide se na ulicama i vozovima, a povremeno se susrijeće i smiješni stari stanovnik pećine koji zaista više ne bi trebalo da živi. To je zbog činjenice da određeni problemi vremena postaju problemi kojih su svjesni mnogi ljudi, dok drugi ljudi koji žive u isto vrijeme, njima nijesu uopšte dodirnuti, barem ne direktno. Pa, Niče je u svoje vrijeme bio čovjek budućnosti, njegova jedinstvena psihologija bila je psihologija čovjeka koji je mogao živjeti danas, poslije velike katastrofe svjetskog rata.
Zato je za nas od sasvim posebnog interesa da se u nju zadubimo, jer je ona na mnogo načina psihologija našeg vremena. Vidite, Zaratustra je više od pukog naslova: figura Zaratustre je na neki način sam Niče, to jest, Niče se u velikoj mjeri identifikuje sa figurom Zaratustre, uprkos činjenici da je rekao da „jedan postade dva“ kada mu se Zaratustra prvi put pojavio, pokazujući da je tu figuru osjećao kao različitu od sebe. Ipak, nemajući psihološke koncepte on za njega nije postao problem; pošto je njegov opšti filosofski stav bio previše estetski, on ga je manje ili više uzimao kao metaforičku figuru i sa njom se identifikovao. Pa, to je ishod događaja: naime, to stvara veliku razliku od onoga sa čim se neko identifikuje, a Niče nije bio sasvim svjestan sa čim se identifikovao. Nije znao da njegova izjava „Bog je mrtav“ znači nešto što nije sasvim razumio; za njega je iskustvo Boga bilo mišljenje ili vrsta intelektualnog uvjerenja, pa je samo potrebno reći da Bog ne postoji i tada on ne postoji. Ali, u stvarnosti Bog nije mišljenje. Bog je psihološka činjenica koja se ljudima događa.
Ideja o Bogu nastala je sa iskustvom numinosum. To je bolno psihičko iskustvo u trenucima kada se čovjek osjećao savladan. Rudolf Oto odredio je ovaj trenutak u svojoj Psihologiji Religije kao numinosum, što je izvedeno iz latinske riječi numen, a znači nagovještaj ili znak. To dolazi iz starog iskustva da je u antičko doba, kada je čovjek imao direktnu molitvu za statuu boga, stupao na kamen koji je bio podignut na njegovoj strani da omogući ljudima da viknu svoju molitvu u uvo tako da bi ih bog čuo; a zatim je gledao u figuru dok bog klimne glavom, otvori ili zatvori oči, ili odgovori na neki drugi način. Vidite, to je bio skraćeni metod aktivne imaginacije, koncentrisanje na sliku dok se ne promijeni; u tom trenutku bog je davao nagovještaj, pristanak ili odbijanje, ili neku drugu naznaku, a to je numinosum.
Pa, to je očito psihološka činjenica, a Niče, ne znajući psihologiju uopšte – iako je zaista bio veliki psiholog – ponašao se sa tim konceptom Boga kao da je on čisto intelektualni koncept, a mislio je ako on kaže Bog je mrtav onda Bog ne postoji. Ali, psihološka činjenica ostaje, a onda je pitanje u kojem će se obliku ta činjenica ponovo pojaviti.
U ovom slučaju ponovo se pojavila u Ničeovom vlastitim razdvajanju: naime, kada se u njemu pojavio Zaratustra očigledno je osjetio da on nije jedno već dvoje, i rekao je to, pošto unutra nije bilo ništa što je izvan njega – ili, ako je bilo to je onda bio on sam – morao je naravno reći da je on sam Zaratustra, bio je poistovjećen. A, tako je bio poistovjećen sa činjenicom numinosum: mrao je postati numinosum. To znači da je imao inflaciju, bio je ispunjen vazduhom, bio je ogroman! A, uskoro ćemo doći do poglavlja gdje će odati tu činjenicu govoreći o vjetru kojim je ispunjen. Osim toga, kada je određena slika smanjena do očigledne ništavnosti, to je baš kao da je pneuma, ono što zovemo „duh“, takođe smanjena na svoju iskonsku formu koja je baš vazduh. Vidite, kada imate iskustvo božanstva, numinosum, a imate sliku o njemu, tada možete reći to je iskustvo duha; ali, kada je umanjite ili odbacite tada njeno postojanje prosto sve ispunjava vazduhom. Tada to može voditi čak u neurozu gdje imate sve simptome gušenja, ili umjesto posjedovanja duha stomak može biti doslovno ispunjen vazduhom.
Duh je takođe izvor inspiracije i entuzijazma jer struji; njemačka riječ Geist je vulkanska erupcija, gejzer. Aspekat duha je razlog zašto se alkohol zove spirit, na primjer; alkohol je umanjeni oblik duha. Zato se mnogi ljudi gubeći duh odaju piću. Pune se alkoholom; vidio sam mnogo slučajeva te vrste. To je tipično za muškarce, iako to takođe rade i žene.
Dakle, Ničeova knjiga je priznanje ovog stanja i njegovih posebnih problema. Vi znate da imamo neku vrstu reminiscencija koje bi se mogle nazvati srednjovjekovni ili primitivni svijet u kojem je numinosum izvan nas. Ja u to ne tre ba da idem. Ali, vi vjerovatno nijeste sasvim svjesni svijeta u kojem je numinosum unutar vas, našeg svijeta u kojem se numinosum doživljava kao psihološka činjenica. Sama riječ pokazuje da božanstvo proglašavamo kao naše iskustvo, i nije ništa sem naše iskustvo; iako možemo zanijekati da je to pravo iskustvo i misliti da je to psihička pojava koja se događa samo određenim ljudima.
Naravno, to stvara novu vrstu svijeta, svijeta bez božanstva, bez duha, svijeta u kojem smo praktično žive stvari! Naravno, onda je upitno koliko smo zaista živi, jer smo tako duboko uvjereni da se krećemo kroz prostor kao i bilo koji drugi predmet koji se kreće kroz prostor, da ne vidimo posebnu razliku; postoji samo ogroman prostor kroz koji se stvari kreću, a budući da ne možemo ukazati na neki posebni smisao moramo se odreći ideje o formulisanju smisla u toj čitavoj stvari. Vidite, to je savršeno nov, vrlo poseban svijet; nikada prije nijesmo iskusili kako se osjećamo kada je numinosum poistovjećen sa nama, kako je to kada smo mi numinosa. To je novi problem, a on nas stavlja pred potpuno novi zadatak; naime, kako se trebamo ponašati ako smo numinosum, kako je to kada smo mi bogovi ili nešto blizu toga – drugim riječima, kako bi bilo da smo mi Natčovjek. Jer,
Zaratustra je Natčovjek koji već postoji u Ničeu, on se povremeno osjećao kao da je već Natčovjek.
Ova knjiga nas uvodi pravo u tu vrstu problema. Nadugačko nam kazuje što su unutrašnji događaji, kako se osjećamo u odnosu prema drugim ljudima, prema vrijednostima, kako sve mijenja svoj izgled. Na primjer, Niče nam sam govori o uništavanju ili Umwertung aller Werte (njem. – revalorizaciji svih vrijednosti, pp.), transformaciji svih vrijednosti; naravno sve vrijednosti postaju drugačije kada ste Bog, kada ste nešto što nijeste bili nikada prije. Ako ste toliko veliki, tada sve druge stvari postaju male. To je kao da ste veličine nebodera, kada bi naravno vaš odnos prema ostatku svijeta bio previše nespretan; čak ne bi bili sposobni da uđete u vlastiti dom, a takvo nešto ne bi funkcionisalo. Zapravo, mi smo ovdje usred rasprave o stvarnim, postojećim vrijednostima. Na primjer, posljednje poglavlje kojim smo se bavili ima veze sa novim odnosom prema činjenici sveštenika, što bi sveštenici značili za nekog ko ima inflaciju, ili ko je sam numinosum, ili kako sveštenici izgledaju u očima božanstva. Vrlo dobro znamo kako božanstvo izgleda u očima sveštenstva, ali ne znamo kako sveštenstvo izgleda u očima Boga. Ali, o tome možemo steći prilično visprenu ideju iz čitanja ovog poglavlja.
A, sada dolazimo do novog poglavlja „Čestitost“. Ovdje je ponovo postavljeno pitanje kako božanstvo izgleda čestitom? Kako oni izgledaju u njegovim očima? Naravno, eksperiment nije potpuno čist što ćete shvatiti, jer često upadamo u činjenice koje nam vrlo jasno pokazuju da je iza Zaratustre Niče, da Niče ima inflaciju i da je zato božanstvo u pomalo nezgodnom položaju. Ako božanstvo nalazi da je identično sa gospodinom Ničeom, naravno, prostor je malo tijesan, pa čak i sud o Bogu postaje malo tijesan. U takvim slučajevima moramo se obratiti Ničeovoj biografiji i ograničenjima njegovog vremena budući da je on dijete svog vremena. Ali, u boljim djelovima njegovog teksta dobra je stvar imati na umu da ne govori Niče već božanstvo, a to očito nije dogmatsko božanstvo, već božanstvo kao psihološka činjenica.
Vidite, božanstvo kao psihološka činjenica vjerovatno uopšte nije to što su crkva ili vjera od njega stvorili. Određeni protestanti, protestantski teolog, na primjer, uvjeravaće vas da je Bog ograničen da bude samo dobar, a uvijek se mora postaviti pitanje zašto to oni kažu. To može biti jer je istina da ovaj psihološki faktor koji reprezentuje Boga nije ništa drugo nego dobro, ali to takođe može biti jer se plaše da ne bi bio dobro. To mogu reći kao vrstu zaštitnog gesta da bi se zaštitili, ili da prisile ili umilostive božanstvo. Kao što kažemo nekom ko prijeti da se naljuti: „Pa, budi strpljiv – zaista si vrlo strpljiv“, kako bi učinili da on povjeruje da je strpljiv. Pa, sasvim je moguće da molimo Boga da bude dobar kako bi on bio dobar, nadajući se da će biti ubijeđen i da će zaista biti dobar.
Ovo nipošto ne znači bogohuljenje; iza sebe imam autoritet katoličke crkve. Ili se samo treba vratiti do njemačkog reformatora Lutera koji je prepoznao da Bog nije uvijek dobar; za razliku od modernih teologa dozvolio je da je Deus absconditus, skriveni ili zaklonjeni Bog, posuda za nedjela, za sva užasna djela koja se dešavaju na svijetu. Mi ne možemo zamisliti da bi dobri Bog bio odgovoran za sve te gluposti. Sasvim je u rukama Svemoćnog da stvori čovjeka dobrom posudom, ali mu je bilo draže da od njega stvori veoma nesavršenu posudu. Radije je probudio sve vrste izuzetnih grehova u svijetu, koji su izvan čovjekove moći da se sa njima nosi, a čovjekovo djelo obesmislio.
Pa, budući da ne možemo pretpostaviti da je to sve za čovjekovo dobro, kažemo da je to đavolje djelo, ali je samo postojanje đavola oduzimanje svemoći Bogu. Kada sam bio dječak pitao sam oca zašto postoji đavo u svijetu, budući da je Bog svemoćan, a otac je rekao da je Bog odobrio đavolu određeno vrijeme u kojem on obavlja svoj posao kako bi provjeravao ljude. „Ali“, rekao sam: „Ako čovjek pravi lonce i želi provjeriti da li su dobri nije mu potreban đavo, on sam to može učiniti“. U molitvama Bogu još uvijek imamo: „Ne dovedi nas u iskušenje“, a jedna od mojih kćeri je rekla da dobri Bog zna bolje nego da dovodi ljude u iskušenje, a ja nijesam imao ništa reći protiv toga. Pa, vidite kada u Ničeu govori božanstvo, ono može reći vrlo šokantne stvari. To objašnjava zašto u Zaratustri postoji toliko šokantnih stvari. Dakle, sada počinje novo poglavlje.
„Grmljavinom i nebeskim vatrometom mora se govoriti lijenim i pospanim čulima“.
Ako imate na umu da Bog govori, to je gotovo kao psihologija starog Jahvea koji je govorio grmljavinom i munjom, i stvorio toliko nereda u svijetu.
„Ali, predivan glas govori nježno: on poziva samo najprobuđenije duše. Nježno je vibrirao i smijao se meni danas moj štit; to je bila ljepota svetog smijeha i uzbuđenja. Vama se, vi vrli, danas smijala moja ljepota. A, zato je došao njen glas do mene: „Sem toga, oni žele – da budu plaćeni“!
Zaratustra vrlo jasno ukazuje na činjenicu da većina ljudi više voli da budu čestiti jer se to isplati, pa njihova vrlina nije sasvim pouzdana – služi svrsi, vrlo često smo samo dobri u očekivanju da svako kaže: „Zar to nije lijepo“, a tako ćemo biti nagrađeni.
„Osim toga, želite da budete plaćeni, vi vrli. Želite nagradu za svoju vrlinu, i Nebo za Zemlju, a vječnost za danas? A, znate me koriti za učenje da ne postoji darivatelj nagrade, niti blagajnik? A, zaista ja čak uopšte ne učim da je vrlina vlastita nagrada. Ah, ovo je moja tuga: da postoji nagrada i kazna u osnovi stvari, insinuacija je – a, sada čak i u osnovi vaših duša, vi vrli“!
Pa, ideja je ako ne postoji božanstvo, ne postoji blagajnik, tu na kraju naših života nema nikoga da nam plati za sve naše vrline. Ako vrlina uopšte znači nagradu ona mora biti vaša. Ova ideja o pogodnosti vrline, očitoj vrijednosti, gotovo komercijalnoj vrijednosti vrline, sviđa se Ničeu vrlo mnogo, pa se u nju upušta vrlo malo, a to objašnjava posebni stil naredne rečenice:
„Ali, kao rilo divlje svinje moje riječi će se zariti u osnovu vaših duša: za vas ću se zvati raonik“.
Vidite, vrlina je uvijek teška stvar, jer neka vrlina ne bi postojala ako ne postoji potreba, pa možete očekivati da pronađete nešto ispod nje; vrlina je često plašt koji pokriva nešto drugo. Ako neko previše insistira na istini, poštenju ili iskrenosti, na primjer, možete biti sigurni da je iza toga nešto sakriveno; samo zato što imaju namjeru lagati, prikriti, mnogo govore o iskrenosti: Qui s’excuse s’accuse (Ko se pravda sebe optužuje). To je, bojim se, karakteristika mnogih vrlina, a kada to otkrijete to vam daje, naravno, izvjesno bezbožničko zadovoljstvo da iskopate sve ono što je sakriveno; otkrili ste da su zaključali sva vrata, a naravno, vaša je znatiželja probuđena – želite da znate što je iza njih. Naravno, što pronađete nije uvijek sasvim bezopasno: možete pronaći čak i prljavštinu.
A, u iskopavanju prljavštine prilično ste blizu svinja, pa ulazi vepar, i zato se sve vrste pogrešnih metafora predstavljaju Ničeu – kao što je potrebno rilo divlje svinje kako bi se iskopale tajne koje mirišu na zlo. Ova vrsta interesovanja Ničea čini gotovo psihoanalitičarem. Ovo je, dakle, malo ograničavanje božjeg glasa, samo mislim da je čovjek, „odveć ljudski“ Niče odigrao određenu ulogu u tome.
„Sve tajne tvog srca će izaći na vidjelo; a kad budete ležali na suncu razrovani i slomljeni tada će vaše laži biti razlučene od vaše istine. Jer, ovo je vaša istina: previše ste čisti za prljavštinu riječi: osveta, kazna, nagrada, odmazda. Vi volite svoju vrlinu kao što majka voli svoje dijete; ali, kada je neko čuo majku da želi da bude plaćena za svoju ljubav?“
Ovdje ponovo vara „odveć ljudski“ Niče. Čuo sam previse često majke koje očekuju da budu plaćene za svoju ljubav. Niče nije, jer je bio čovjek sa veoma razvijenom intuicijom i intelektom, ali mu se osjećanje razvijalo polako. Stvarno nije imao svoje vlastito osjećanje. Takvi ljudi uvijek imaju materinska osjećanja, nastavljaju osjećanja svojih majki; u njegovoj biografiji postoji obilje dokaza za tu činjenicu. A, materinska osjećanja nikad nijesu bila podvrgnuta bližoj analizi, u svakom slučaju ne kad ih i muškarac ima; on vjeruje u materinsko osjećanje, a to njegovo majka-osjećanje je čisto, svemoćno i predivno, a naravno nikad ne očekuje da će biti plaćeno. Ali, pošto postoje oblici majka-ljubavi koji posve odlučno čekaju na isplatu jednako je izvjesno da materinska ljubav u muškarcu očekuje nagradu.
Karl Gustav Jung
Nastaviće se
Preveo i uredio: Ilija Kapičić
