23. Jul 2009. godine
20:00
Jules Ottenstadion, Ghent
Referee: Carlos Clos Gomez (Spain)
Gent (Belgija) – Naftan (Bjelorusija)
1 0
Elghanassy 52′
Jedan od 6.620 gledalaca utakmice Gent – Naftan bila je Michela Borkelmans.
Tog dana, dok ga je čekala u malom parku, Michela Borkelmans je bila nervozna jer se nijesu vidjeli tri mjeseca, nervozna, ne samo zbog straha kakva su njegova osjećanja, da li su ista, već i zbog svojih emocija. Iako je pri samom dolasku u park njeno srce jako lupalo i stomačni mišići se grčili, sada je bila potpuno mirna – i uplašena. Možda ga više ne volim – pomislila je Michela Borkelmans. Fudbaleri su prolazili kroz park, on se pojavio, Michela Borkelmans ga je zagrlila, hej, vidi – fudbaleri, rekao je, nakon poljupca. Ona ga je još jednom poljubila i pomislila za sebe da je budala. Voljela ga je i on je nju volio i to je osjećala, cijelim bićem. Michela Borkelmans nije znala kako će se istog ljeta razići bez nekog posebnog razloga, da će se dogovoriti da nemaju obaveza jedno prema drugom, kada on već mora opet otputovati i to na šest mjeseci, i da će se nakon dvadeset dvije godine baš u tom parku opet sresti i opet će joj zaigrati stomak i grudi se pokrenuti i reći će ćerki da ide sama da prošeta i poljubiće ga u mraku kao nekad, kao nekad i pomisliće – možda je upravo on bio taj sa kojim je trebalo da ostanem.
Jedan od 6.620 gledalaca utakmice između belgijskog i bjeloruskog tima bio je Andrey Salavyev, čovjek koga fudbal uopšte nije zanimao. Sjedio je u loži sa dvije djevojke koje fudbal takođe nije zanimao, ali su bile izuzetno lijepe i svuda su pratile Andreya. Tog dana su stigli iz Pariza sa Andreyevim bratom.
– Ne volim fudbal – rekao je Andrey bratu.
– Doći ćeš da navijaš, kao pravi patriota. To je prvi razlog. Drugi razlog –izgubili smo još jedan paket. To se ne smije više desiti. Moraš se vidjeti sa nekim ljudima.
Da, Andreyu Salavyevu je bilo strašno dosadno. Toliko se osjećao praznim da je i pio i pušio travu i šmrkao kokain i te djevojke sa sobom vodao ne bi li nekako tu prazninu bar djelimično ispunio. I sada je sjedio u loži stadiona, gledao fudbal, njegov brat nije dolazio, djevojke su ćutale jer je viknuo na njih da ćute, guske, baš je tako rekao, guske, brat nije dolazio i Andrey Salayev je razmišljao da su ga možda uhapsili i zamišljao da policajci upravo sada prilaze loži i gledaju u njegov potiljak. Andrey Salavyev nije znao i nikako nije mogao znati da će u tom belgijskom gradu za samo sedam mjeseci poslednju sliku svog života vidjeti: svjetiljku, koja gasne, kamenu ogradu, i na njoj, crnu mačku, koja ga, tako mirno, tako jasno, gleda.
Jedan od 6.620 gledalaca utakmice Gent – Naftan, koju je Gent dobio sa jedan nula i tako zahvaljujući golu u gostima prošao dalje, bio je Ronny Vreven. Kasnije će pomisliti da uopšte nije trebalo da se raduje, da je bilo bolje da nijesu prošli i doživjeli blamažu protiv rimskog kluba, izgubili su kući sa 7:1, sramota za klub i za zemlju. Ronny Vreven je imao 11 godina, i u parku je prišao bjeloruskim fudbalerima i govorio im da će izgubiti utakmicu sigurno i da nijesu morali ni dolaziti iz te zemlje na kraju svijeta. Iz jebene Azije – citirao je Ronny svog ujaka. Fudbaleri ga nijesu razumjeli, jedan se nasmijao, drugi mu je, namršten, rekao dvije, vjerovatno, ružne riječi. Nije mogao da zna, Ronny Vreven da će se za deset godina naći baš u tom bjeloruskom gradu, trčati između zgrada, preko parkinga, pretrčati Komsomolsku ulicu i ući u šumu i snijeg, pomisliti da je uspio, da je pobjegao, i onda, vidjeti poslednji prizor u svom životu, dva čovjeka, sa pištoljima koje podižu ka njemu.
6.620 ljudskih bića na jednom mjestu. 6.620 rođenja. 6.620 smrti. 6.620 nakovnja, čekića i uzengija. Ptica leti iznad stadiona. Izmet pada sa visine, mogao bi neko reći – sa neba. Kako da znamo gdje će da padne? Ja znam tačno na koga će da padne, šta će ta osoba da pomisli, šta će to govno da izazove, kao lančanu reakciju, kao da je sudbina tu pticu…ili je slučajno, apsolutno nema veze.
Ali vi možda i nekada saznate, možda vam jednom i kažem, šta će se sve desiti, kako ćemo i mi, kao Voland, na crnim konjima krenuti zvjezdanim nebom.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
