
Bernard Malamud (1914–1986)
Romanopisac i pripovedač bio je, rečima svog biografa Filipa Dejvisa, čovek „progonjen vremenom“. Malamudova ćerka se seća da je on tokom celog života bio „apsolutno, kompulzivno tačan“ i napominje da bi postao izuzetno uznemiren kada bi negde zakasnio. Ova opsesivna tačnost mu je dobro služila kao piscu. Iako je veći deo života zarađivao kao nastavnik, Malamud je uvek pronalazio vreme za pisanje i očigledno mu nikada nije manjkalo discipline. „Disciplina je ideal za sopstvo“, rekao je jednom prilikom. „Ako moraš da disciplinuješ sebe da bi dostigao umetnost, onda se disciplinuješ.“
Malamud je počeo ozbiljno da piše 1940. godine, kada mu je bilo dvadeset šest, a ubrzo nakon toga dobio je posao u večernjoj školi u Bruklinu. Časovi su mu trajali od 18:00 do 22:00 uveče, pa je mogao da piše pet sati tokom dana, obično između 10:00 i 17:00, uz pauzu u 12:30 za ručak, brijanje i sat vremena čitanja. Nakon osam godina takvog rasporeda, Malamud je prihvatio poziciju profesora na univerzitetu u Oregonu, gde se preselio 1949. sa suprugom i malim sinom. U to vreme još uvek nije uspeo da proda nijednu priču. Međutim, tokom narednih dvanaest godina napisao je četiri knjige, delom zahvaljujući povoljnom nastavnom rasporedu. Ponedeljak, sreda i petak bili su posvećeni predavanjima, konsultacijama i ocenjivanju radova; utorak, četvrtak i subotu Malamud je provodio pišući romane i kratke priče („a kradom pišem i delovima nedelje“, govorio je).
Danima kada je pisao u Oregonu, Malamud je ustajao u 7:30, vežbao deset minuta, doručkovao i stizao u svoju kancelariju do 9:00. Čitavo prepodne pisanja obično bi rezultiralo samo jednom stranicom, u najboljem slučaju dvema. Posle ručka bi prepravljao ono što je ujutru napisao, a zatim se vraćao kući oko 16:00. Kratka dremka prethodila je kućnim aktivnostima: večera u 18:15, razgovor sa porodicom, pomoć deci oko domaćih zadataka. Nakon što deca odu na spavanje, Malamud bi čitao tri sata — obično provodeći pola vremena uz beletristiku, a pola uz stručnu literaturu povezanu sa njegovim pričama i romanima — pre nego što bi otišao na spavanje u ponoć.
Iako je bio rob navika, Malamud je bio oprezan u pridavanju prevelikog značaja svojim specifičnim radnim ritualima. Jednom prilikom je rekao:
„Ne postoji samo jedan način — previše se naklapa o ovoj temi. Vi ste to što jeste, a ne Ficdžerald ili Tomas Vulf. Pišete tako što sednete i pišete. Nema posebnog vremena ili mesta — prilagođavate se sebi, svojoj prirodi. Kako neko radi, pod pretpostavkom da je disciplinovan, nije važno. Ako on ili ona nisu disciplinovani, nikakva ‘simpatička magija’ neće pomoći. Trik je u tome da stvorite vreme — a ne da ga ukradete — i stvorite prozu. Ako priče dolaze, ako ih zapisujete, na pravom ste putu. Na kraju svako nauči koji je njegov ili njen najbolji način. Prava misterija koju treba odgonetnuti ste vi sami.“

