Pišući svoju ”porodičnu trilogiju”, romane ”Rani jadi”, ”Bašta, pepeo”, ”Peščanik”, Danilo Kiš je u svojim autokritičkim refleksijama, svoja djela, odnosno vlastitu literarnu ”fakturu”, uporedio sa likovnim, slikarskim tehnikama : po njemu , prvi kratki roman ”Rani jadi ”, bio je literarna parafraza ”skice”, ”crteza u ugljenu”, “Bašta, pepeo”, sljedeći po redu, bio je ”akvarelska razrada ”istog motiva, i, naposlijetku, kao vrhunac, ili zaključak trilogije, Peščanik, bio je finalna, dovršena ”uljana slika”, guste kolorističke game.
I zaista, ko je pročitao te romane navedenim redom, mogao se uvjeriti u tačnost ovih Kišovih likovnih opservacija. Međutim, to je tek jedan, iako ni malo nevažan, aspekt ovih djela. Kroz složeno pletivo romaneskne strukture, u svim romanima probija se do nas priča o stradanju pojedinca u tragičnim kolopletima istorijskih okolnosti. Stradanje Jevreja pod čizmom fašizma , isto je tako jedan aspekt ove uzvišene romaneskne epopeje, a pod njenim tragičnim dubinama stroboskopska svjetlost Kišovog pera otkriva lica i naličja stradanja svakog pojedinačnog čovjeka u svim epohama i vremenima.
Idila porodičnog života, naslikana specifičnom prustovskom retrospektivnom tehnikom evokacije edenske topline djetinjstva, biva narušena mračnim sjenkama naslućene i nadolazeće kataklizme. Rat, kao otvorena i direktna prijetnja u romanu nigdje se ne pojavljuje kao eksplicitan događaj poremećenja svih dotadašnjih ljudskih vrijednosti, što Kišovoj književnoj viziji daje još veću ubjedljivost. ”Kako se ovdje rano smrkava”, posljednja rečenica, rezignirani uzdah majke glavnih protagonista ovog djela, konačni je memento nad čitavom jednom epohom ocvalih nada.
Potmuli krešendo tog istorijskog perioda, biće ”tačka na i”, roman ”Peščanik”vrhunac Kišovog opusa, ”slika bogatih uljanih namaza”, mračna priča ljudske sudbine, čiji je jezivi zvuk tim ubjedljiviji jer je ispripovijedan u džojsovski ironičnom tonu, i jer je vrijeme takvo da se o najopskurnijim temama može govoriti samo s distancom bolno uzvišene ironije. ”Pismo, zaključak ”, stvarni dokument iz zaostavštine Kišovog oca, to nemoćno, očajničko pismo- obračun Eduarda Sama sa sopstvenom porodicom, ”jer njegova djeca gladuju, a na bogatunskim trpezama sve se prosipa od košerskog izobilja ”, epilog je tragične drame čovjeka, građanina, pojedinca, nemoćne ljudske čestice prašine u istorijskom vihoru.
Posljednji događaji i tragični sukob Rusije i Ukrajine, kojima prisustvujemo u gotovo hijeronimskobošovskom galimatijasu medijskog ”slikokaza”- uz kikiriki i kokice- navode nas na to da ponovo otvorimo prozne stranice velikog pisca i da u tom tamnom književnom ogledalu ponovo prepoznamo sopstveno lice i obličje.
Nedeljko Simanić, tekst iz februara 2022.
Slika: Danilo Kiš, ulje na platnu 40x50cm.
Autor: Nedeljko Simanić
